Vruće ljeto. Požari. Požari. Požari. Kao što poslovica kaže: „Dok nekom ne smrkne – drugom ne svane“.
Sušne sezone u podzemlju spuštaju razine podzemnih voda, za viših voda neprohodni sifoni postaju prolazni, špiljske kamenice se isušuju, a slapovi na vertikalama nestaju – nastaje pravi speleološki raj jer se mnogi dijelovi jama i špilja mogu istraživati samo u ovim uvjetima.
Špilju Golubinku u Grulovićima su istraživali nekoć ranije spelolozi SD Špiljar iz Splita i strahovito zagađen ulaz i visok vodostaj ih je odbio od nastavka istraživanja. Tek 2012-te su za špilju doznali Mihovilovi speleolozi i koristeći hladno zimsko vrijeme i sušni period, sa prijateljima iz PD Promina i SD Špiljar začepili su nos i u tri navrata načinili nacrt na kome se skupilo dobrih 1.054m duljine tako da je špilja ušla na popis kao 54. špilja po duljini u RH. Osim što nas je iznenadila duljinom, iza nevjerojatno zagađenog ulaznog dijela, desecima metara iza naplavljenih dijelova motora, bijele tehnike, klaoničkog otpada i hrpetina kostiju i kućnog otpada ukazale su nam se prostrane špiljskim ukrasima bogate dvorane (G.Rnjak: Golubinka u Grulovićima, Helop br. 9 2012; str. 69-71)
Na prelasku 2016. na 2017. su se ponovo stvorili uvjeti za ulazak pa je tako u dva navrata u sklopu jednog projekta analize vode u podzemlju ŠK županije analizirana i voda unutar objekta, ali i pronađeni i nacrtani novi kanali. U ronilačkom odijelu se prošlo kroz jedan polusifon na južnom kraku špilje te se utvrdilo da kanali idu dalje. Već u slijedećem pokušaju u siječnju voda je potpuno preplavila i polusifon pretvorila u pravi sifon i tako onemogućila daljnje napredovanje. Tad je topografski snimljeno još osamdesetak metara i ukupna duljina špiljskih kanala se povećala na 1.308m.
I tako je došlo novo vruće ljeto. Kiša nije pala mjesecima – rekli bismo idealni uvjeti za istraživanje osim jedne sumnje koja se vrlo brzo pokazala istinitom. Vrhunac sezone konzumiranja domaće janjadi i visoke temperature na ulazu, a posebice njihov utjecaj na novoubačene iznutrice i ponekog raspadajućeg psa stvorile su ne baš poželjnu mikroklimu za prolazak ulazne vertikale.
Višemjesečna suša je ipak napravila svoje. Povremeni sifon pretvorio se tek u baricu vode u kojoj treba smočiti koljena pa su ronilačka odijela ostala u transportnoj vreći. Nakon stotinjak metara u sagnutom položaju kanal se ponovo podigao visoko i raširio ugodno za prolazak. Nakupine siga i kamenih zavjesa, helaktiti i kamenice oduševili su našu speleoginju koja se netom vratila sa Mihovilovog pohoda na najviši vrh Europskog kontinenta pa je duboko jezero na kraju nazvano Elbruškim i tako ostalo trajnim podsjetnikom na novi Mihovilov planinarski uspjeh. Nakon nacrtanih gotovo 300m, vrućina na ulazu ponovo je pokazala koliko se isplati vrlo rano se ustati i ne odugovlačiti s kavom u Kistanjama prije ulaska u jamu. A tamo je na povratku gorjelo na sve strane i s obzirom da nas je nekoliko GSS-ovaca u ekipi, čekali smo da nas u pripravnosti zamijeni šibensko-drniška ekipa.
Elbruško jezero nastavilo je mamiti, pa se u transportnoj vreći pojavio legendarni Atlanitc – plastični čamac nosivosti 50kg koji je po dnu najdublje jame BiH – Nevidne vode na -653m nosio dva potpuno opremljena teška speleologa. Baš na Dan Oluje, čamac je preko 20-metarskog jezera preveo četvoročlanu ekipu. Nakon spleta fosilnih i niskih aktivnih kanala pronađen je jedan kraći blatni odvojak, a dalje ponovo niski eliptični povremeno freatički kanali u kojima u sušno vrijeme nastaju male i velike tvrde kaskade, fantastični saljevi – i drugi produkti zaigranosti čistog ispranog kamena i vode. Na kraju smo pronašli 10-tak metara duboku jamu sa sitastim ponorom i plastičnom gajbom banjalučkog piva koja nas je podsjetila na vanjsko slavlje. Sa debelih 585 nacrtanih metara smo sretni izašli van.
U Grulovičku kako je od milja zovemo smo ušli još jednom u pokušaju da pregledamo sifon na sjevernoj strani no ovaj put nije bilo sreće. U sifonu se voda spustila 7m ali je na dnu uska potopljena pukotina za dalje.
Kad se sve zbroji danas je ukupna duljina špilje 2.189m što je čini 26-tom najduljom špiljom u RH i petom u ŠK Županiji (popis objekata). Iako u njoj nisu naslućene neke velike perspektive njezina duljina će rasti jer ima mogućnosti spuštanja, penjanja, provlačenja i kopanja. Sporije napredovanje u ovoj špilji je s jedne strane rezultat opasnih vodnih režima koji mogu na brzinu poplaviti špilju i zatvoriti prolaz natrag, a s druge je to užasno zagađenje ulaza koje demotivira istraživačku ekipu.
Gotovo je nevjerovatno da se u današnja (europska) vremena ulazni dio jame još uvijek koristi kao seosko smetlište. Ima tamo neki kontejner, pa i ljudi znaju da je to protupropisno, pa vele da dolazi netko iz drugog sela i baca otpad.
Poput ljudi koji pale požare neobzirni prema onima koji žive niz vjetar, tako se i ovdje bacaju iznutrice, kože, kosti i cijele (nadamo se ne žive) životinje na kojima jer stvaraju trilijuni bakterija koji tekućom vodom putuju dalje, koji kilometar do zaštićenih staništa čovječje ribice u NP Krka, prema izvorima s kojih se crpi voda za piće.
Jednostavno bolesno.
Popis sudionika istraživanja:
11.08.2017. Aida Barišić, Milan Kalat, Teo Barišić
05.08.2017. Marija Marguš, Ana Mijić, Aida Barišić, Teo Barišić
02.08.2017. Antonia Viljac, Ana Mijić, Marija Marguš, Aida Barišić, Teo Barišić
11.01.2017. Marin Glušević (SO HPD Mosor), Teo Barišić
30.12.2016. Goran Rnjak, Aida Barišić, Ana Mijić, Marija Marguš, Nuša Cukrov, Marta Pavić, Teo Barišić
07.09.2017, 09:44
Teo Barišić
