+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Terenski dnevnik 16. šibenske speleološke škole 2018.


  07.05.2018, 07:00   •     Josipa Jurić; Mario Gverić;Josipa Huljev; Tomislav Bulat

 

Šest ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-)

 

 

PS: Bogatu galeriju Fotografija možete pratiti na FB stranici SO-a 

I novi speleološki pripravnici/ce su - Ivan Bilić, Marijana Bolanča, Tomislav Bulat, Mario Gverić, Josipa Jurić i Josipa Huljev - bravoooooo yes

Dodjela diploma laugh (za vas piše školarka Josipa Jurić) 

Dugo smo kombinirali koji je dan idealan za tu svečanost. I odluka padne na četvrtak, malo ćemo sastančit I nakon toga dodjela. Da sve bude po protokolu, moramo kupit neki poklončić onim našim mučiteljima, pripremit nešto za poist I popit, malo slatkoga-ipak su planinari vrsni degustatori.

Formiramo krizni stožer na Face-u kako bi što bolje organizirali tu svečanost. Stožer, naravno, zjapi prazan do zadnjeg dana kad se brzinom munje dogovorimo di, šta, kuda I kako. Eto ti četvrtka I sastanka; odslušali smo di se bilo I di se ide, te dolazi red na nas. Odma san vidila da je vrag odnija šalu jer su se instruktori nešto uskomešali, podsmjehivali I pripremili 100-metarski konop. A oko središnjeg stola u klubu se formirala arena gledatelja. Šta se događa? Aj mogu razumit da su uzbuđeni šta će nas se napokon riješit, al konop nikako dokučit. Nisu valjda tako ludi da će nas opet čvorove pitat!?!? Hmm naravno da nisu, I njima više na nos izlaze, već od klubskih kolega saznajemo da je konop tu za tradicionalno šibanje po guzici….a baš san pomislila kako nam je klub satkan od profinjenih, kulturnih I civiliziranih ljudi.

A mislin, kako to opisati. Nagneš se, pa se redaju instruktori sa konopom I pljeskaju te po guzici I ko neke seoske narikače nabrajaju šta si lipoga napravija u školi. Čudan način pohvale. I tako, opet nas je naguzilo u ovoj školi! A e, usput su nam I podilili te nesritne diplome.

Pod budnim okom kolega I objektiva završavamo ovaj mučni protokolarni dio, dobili smo diplome I sa suzom u očima postajemo dio speleo krugova. (Nisu suze od sriće neg’ boli brate guzica).

Divni kako jesmo, ipak smo odlučili našim instruktorima ostati u pamčenju, pa smo im poklonili majice sa njihovom slikom iz mladih dana. Proplakali su I oni. Nastavljamo uzavrelu atmosferu plesom, hranom I bezalkoholnim pićem wink. Imali smo I slavljeničku tortu koja je bila tako dobra da su se neke poželile udat samo da im bude na vjenčanju. Za muziku se pobrinija neki Aboridžin koji je puva u cijev od usisivača I proizvodija muziku(svašta čovik može vidit kod nas u klubu).

I eto, službeno smo I to priveli kraju. Šalu na stranu, ovo nam je bilo još jedno izvanredno iskustvo I nismo mogli bolje provesti zadnje vikende. U ime svih školaraca se zahvaljujem našim instruktorima Aidi, Teu I Ani na prenesenom znanju, požrtvovnosti, stpljenju i ljubavi. Također se zahvaljujemo I ostalim asistentima škole koji su nesebično odvajali svoje vrijeme da bi podigli razinu našeg znanja. Divni ste….naklon do poda!

I ljudi: MAY THE FORCE OF 2018 GENERATION BE WITH YOU!

5. vikend 14. – 15.4.2018. - Kita osvojena! (za vas piše školarka Josipa Jurić) 

Počinje kraj naše bajke. 5-tero tjedni maraton ulazaka, izlazaka, ukopčavanja, devijatora I prečnica preslikajemo na završnom ispitu na Kiti.

U 7.00 h sastajemo se kraj kluba I posljednji(školski) put potrpajemo opremu u kombi I krećemo prema Obrovcu. Prvo letimo prema dućanu da obavimo spizu koja je tribala već biti obavljena, potom,kao I obično, napravimo kaos u kafani I izazivamo veselo kolutanje očima konobara. Nastavljamo put prema Velebitu uz prijetnju da ćemo ić pješke otkaže li kombi poslušnost uzbrdo. Brzo se dogovaramo da u tom slučaju Ana, Marijana I Gverić napuštaju kombi I guraju, a mi debeli ćemo navigavat. Ulazimo u prekokrasnu šumicu koja vonja na medveđi luk, podižemo šatore, skupljamo drva I nakon kratkog predaha oblačimo svečana odjela za ulazak u slavnu Kitu Gačešinu.

Približavamo se tom divnom objektu sa strepnjom hoćemo li više ikad ugledati svjetlo dana, no već na samom ulazu vidimo da to I nije tako strašno, pa iz te buže čak izlazi p***** dim. To je dobar znak! Dok nam šegrti postavljaju smjer, Ana I Aida provjeravaju sigurnost opreme. Ja se bavim sondiranjem male pećine zatrpane lavinomu u potrazi za transportnom vrićom. Našlaaa!!!

Uh…ajmo se spuštat, ovog puta svih 6 školaraca. Na samom ulazu zaradiš upalu mjehura kako puše, onda kreće vertikala od 100 metara, mračna, mokra, sa prenategnutim devijatorom… majko moja. Dotiču nam noge tlo I put nastavljamo sa uskim labirintima, manjim vertikalama I gacanjem u blatu. Svi se okupljamo kako bi napravili kratki izlet po obližnjim dvoranama. Teo je iskoristija priliku da nam uvali reflektore I ostala čuda za fotografiranje. Zadnja postaja su Svinjske nogice I ogromna dvorana u kojoj bacimo fotosešn I polako idemo natrag. Najiščekivaniji I najgori dio slijedi. 100 metara peglanja u mrklom mraku…..nakon uru vrimena pentranja  nadzire se svitlo, vičem Marijani da stavi vodu za kavu-eto mene. Eto, položili smo I taj ispit. Ja sam bila pod totalnim dojmom,;šta je sve Stvoritelj utrpa pod to podzemlje to je divota, bravo stari I Ti si položija Kitu!

7, 8 sati borbe na -140-ak metara sa istim brojnim stanjem po izlasku zaslužuje da odma idemo feštat! Nabadamo vega ražnjiće, okrećemo meso na gradelama punom parom, ćakulamo I tako do dugo u noć…..

Jutro nakon rezervirano je za, šta drugo , nego ispitivanje vražijih uzlova. Kratko se pomolimo da nas dopadne netko kome se ne da živiti a kamoli ispitivati I ajmo odraditi još I to. Za nagradu što smo položiti I te uzlove imamo pravo ubrati medvjeđeg luka za kući. Nakon berbe , skupljamo prnje I ponovno izazivamo kaos u kafiću. Konobarice ne zavrći očima, neznaš ti šta san ja proživila zadnja 2 dana.! I mater koja me prikrižila je ponosna na mene!

E da, nije kraj slavlju, triba još podilit diplome. Iden svarit teke ručka pa ću vam I to prepričat J

4. vikend 7. – 8.4.2018. - Jamar (za vas piše školarka Josipa Jurić) 

Nekoć davno u dalekom carstvu postojalo je 6 školarca speleologa, ne 4 …pa 5, u biti 6, al objasnit ću. I odlučiše se oni, naravno jednog lijepog dana, lagano prošetati do dna 100-metarske jame u Unešiću iliti Jamara. Da ne bude sve tako lako, zločesti ”barba Petzl” izbaci na tržište niz čudnovatih sprava za spuštanje I penjanje koje moramo koristiti, za instruktore dobijemo nadobudne Tea i Aidu I ludilo može početi. Moj dan počinje već u 6.20 sa telefonskim pozivom. Javim se, a s druge strane neka ženska osoba trabunja da ona odustaje od svega. Za nju je škola gotova, radije će kopat danas svoj vrt. Ako si tako odlučila-kopaj stara, odo ja još teke leć. S pravim buđenjem shvatin da je to moja Maruška odustala….

Ništa, potrpala sam stvari u auto I pravac kafana u Unešiću, gdje se nalazi nas 4 školarca I 55 instruktora I nadzornika radova.  Svi krmeljavi I neispavani ispijamo jednu pa drugu kavu I komentiramo kako ona moja nije tribala odustat jer je bila super. Ništa, nju ćemo nazvat kasnije pa je probat uvjerit da dođe, a sad idemo podizati bazu. Digli smo šatore, posložili opremu (barem oni koji su je ponili J), dobili kratke upute za dan I krećemo. Aaaa ne tako lako, prvo teke vraž’ji uzlova( još nisu skužili da ih mi svejedno nećemo nikad znat). Mario I Zvone napokon kreću u postavljanje jame dok nas četvero na suncu čekamo svojih 5 minuta. Zvone iz jame viče: Možeeee!. Upleten se u spravicu I kreće spuštanje. Jama predivna, sa blagim nagibom, svega  5-6 sidrišta(to je Zvone reka) I na dnu par golubova I ručna bomba.  Uz  mene ide Aida kako bi kontrolirala šta radim, al brzo san prišla taj level jer je rekla: Ovi školarci su skroz dosadni, ništa im ne triba govorit!. I tako se mi svi spustili I vratili iz jame I to rekordnom brzinom. Totalno neočekivano…šta ćemo sad radit? Ajmo teke u šparoge, pa slikavat zmije, tražiti druge potencijalne jame, spakirati Aidu u HGSS-ovu nosiljku I ispipati Biliću jaja. Kad san došla do signala, nazvala san Marušku I rekla joj da se ostavi vrtla I da dođe. Jama je skroz simpa, 6 sidrišta I doli si. Kaže da će doći sutra.

 Polako pada mrak I vrime je za večeru. Mala Gracinova se potrudila napravit gulaš s njokama, svaki joj da, bilo je za prste polizat! Nakon večere romantično smo promatrali zvijezde I tražili medvjediće, kola I ostala čuda. Kad najednom najsjajnija sjevernjača počne opasno svitliti I približavati se prema nama. Čudo Božje! A ne, nije to sjevernjača, to je tikica našeg inžinjera. Pridružuje nam se Gverić, 5-ti školarac koji je bija na predavanju u Zg (čitaj - kavi na Cvjetnom).

Budimo se oko 8 sati I odlučujemo kako ćemo ponovno ući u jamu, a Teo se vata za glavu: O neee, mislija san da niko neće opet ić doli nego da idemo kući. Iz grmlja ispadne I vrtlarica Marijana, 6-ta školarka. Nakon jutarnje kave, marende I markacije obližnjih grmova krećemo opet u jamu. Marijana viče da mi nikad više neće virovat kad joj kažem da jama ima samo 6 sidriša (ima ih 10-ak, al nit ih brojim, nit ih postavljam cheeky). Rekordnom brzinom je ponovno svladavamo, Gverić I Bilić je čak I raspremaju. Shvaćamo da smo uistinu briljirali ovaj vikend: svladali smo osnovne tehnike u speleologiji, postigli I koji rekord te ostvarili svoj cilj sa početka bajke unatoč kojekakvim preprekama. Bravo mi! Sredili smo “barbu Petzla” toliko da će morat izbacit nešto novo na tržište, a Teo I Aida će počet učit od nas. Zaludila nas speleologija toliko da, ne samo da smo platili ovo mučenje, već  svjesno odlučujemo da ćemo opet ući u jamu iako to ne moramo!

Nakon dobro odrađenog posla mislili smo da će nam instruktori reći da nema potrebe da nas ispituju sljedeći vikend, kad ono KITA, vidimo se na usmenom za 5 dana u velikoj Kiti Gaćešinoj!

3. vikend 24. – 25.3.2018. - Bijele vode-Karin (za vas piše školarac Mario Gverić) 

Došla je i ta škola, treća škola u godinu dana, kraljica škola smiley. Nisam nešto lud za špiljama, ali mi se sviđa rad s konopima i spravama. I to je razlog zašto upisujem školu.

Doša je na red i treći vikend, vikend koji smo svi čekali jer ćemo nakon otkazane Cetine, napokon kampirati vanka. U Grebaštici smo se upoznali sa tim čudnim spravama kojima se penjemo i spuštamo po konopu na kojeg ne smimo gaziti, ali i dalje im ne znam imena ni šta sve mogu s njima. Tolika zbrka u glavi, fali mi gri-gri. Taj komad aluminija i spušta i diže wink.

U subotu nisam moga odma ujutro krenit sa svima, već im se pridružujem oko 13h. Dolazim svojim autom u Karin, vadim prenatrpanu torbu i krećem stazom koja vodi do kanjona. Staza bi se slobodno mogla nazivati poučna staza ljudske gluposti. Put je „markiran“ razbijenim staklom, a na kraju stakla oznaku preuzimaju željezni ruzinavi važevi. Svemir i ljudska glupost, beskonačni. Kako sam uša u kanjon, i krenija uzvodno, otkriva mi se bajkovit prizor, s live strane polica koju natkriva prevjes, isprid mene slapovi i riječica Bijela koja neumorno šiba, a desnom obalom dominira sipar, i stijene u kojim se skrivaju jame i špilje. I livo i desno vise konopi, i livo i desno ljudi u trlišima i u kacigama vise. Radna atmosfera do usijanja. Pozdravljam sve i u roku 15minuta i ja sam na vertikali od 35m. Ide penjanje pa nakon toga spuštanje. Pa nakon toga lunapark, splet sidrišta i užeta koji su povezani u jedan lanac, koji triba proći, ukopčati jednu spravu iskopčati drugu, uvik biti na dvi točke. I tako u krug, iskopčaj ukopčaj, iskopčaj ukopčaj. Na desnoj strani Teo demonstrira klasiku, šta nam se svima jako svidilo jer to je nešto šta nam uvik može poslužiti i valjalo bi to malo više predavati. U sumrak tikice na glavu, olovke u ruku i idemo u špilju na crtanje. Crtanje nas je oduševilo, postavljanje poligona, preračunavanje mjerila, crtanja detalja. A špilja reprezentativan primjer, široka prostrana, sa prekrasnim jezercem i potokom koji ponire kroz krš. Šta san ono reka da nisam lud za špiljama? Možda se i varam.

Sa gotovim crtežom u rukama vraćamo se u kamp u kojim je vatra već naveliko naložena i kobasice se vrte. Svi zajedno sidamo i gozba počinje. Bilo je tu svega, od ića, pića, druženja pa do gitare. Dobro je, samo da ne propiva.

Jutro idilično, mirno toplo, budimo se marendajemo i kreće dril. Svak je u svoju transportnu vriću natrpa kamenja i sve jučer sta smo prolazili, danas ponavljamo sa vrićom. Sve je teže, ruke bole, noge klecaju, znoj kapa. Padaju i kometari tipa ne mogu virovati da sam ja ovo platila, šta meni ovo triba, smišlja se jedna sprava koja može zaminiti sve ove... I sam se čudim sebi, koja je to doza mazohizma. Ali zadnji prolazak poligona bez većih grešaka mi je sija ka nagrada na kraju dana, počinjem učiti šta mogu sve sa onim mojim spravicama koje vise sa mene. Dobiva sve smisao iako ruke bole do te mjere da sam jedva šator skinija. Čak su nas i rano ujutro oko podne posjetili i PAO žene koje su išle isprobati nove smjerove na penjalištima koje nas okružuju. Ipak svi sritni i zadovoljni, kupimo stvari i izlazimo iz kanjona. Na ovo misto ću se sigurno vratiti, bilo ka penjač, planinar ili špiljar. U Benkovcu se staje na obaveznu kavu, čaj ko šta voli. I pivu.

2. vikend 17. – 18.03.2018. - Grebaštica-Golubinjak (za vas piše školarka Josipa Huljev) 

Zbog najavljenih oborina, teška srca, odluka pada da drugi vikend ne bude tradicionalno na izvoru Cetine već u špilji u Grebaštici. Mi školarci ne znamo šta propuštamo, ali po pričanju bivših polaznika to je, navodno, najljepše mjesto za kampiranje. Odlučujem da to moram nadoknaditi u slijedećoj školskoj godini, ako Bog da sriće i zdravlja.

Naravno, sve na svitu započinje jutarnjom kavom, pa tako i naš radni vikend i to kavom u Mixera, gdje se okupljamo i čekamo Aidu i Tea koji pripremaju špilju za naš silazak.

Kako mi Primoštenci prolazimo kroz Grebašticu samo zato što moramo, da bi došli do Šibenika, tako sam i ja ostala zapanjena ljepotom poluotoka Oštrica koji sam otkrila tek prije par godina. Novi šok mi je bila i ova polušpilja koja se nalazi u samom mjestu i to između kuća, u dijelu Galešnica. Spustivši se niz gomilu kamenja i smeća, koje nam odaje da smo ipak u „civilizaciji“ dolazimo do polunadsvođenog dijela sa malim jezercem. Tu odlažemo stvari i počinje naša obuka. Dodijeljene su nam naše transportne vreće s opremom koju zadužujemo do kraja školovanja. Dobila sam zamotuljak gvožđa, konopa i karabinera koje, nakon detaljne Aidine poduke, naučismo prikačiti na sebe, a tokom dana i koristiti. Malo ponavljamo uzlove uz Antoniju i Aidu, a Teo za to vrijeme postavlja smjerove koje su nam namijenili za vježbu.

Nakon toga kreće pravi posao. Više nema šale, učimo tehnike savladavanja vertikale i kosine, prelazak sidrišta, međusidrišta i uzla. Ljuta san ka pas na sebe, sve mi se izmišalo. Zapinjem, a krol i bloker i stop descender i sve mi je isti đava. Naši intruktori pomagači Antonija, Jure, Mare, Sanja, Teo i Aida puni su razumijevanja i strpljenja.

U nedjelju, isto mjesto, isti jutarnji ritual, ali odmorna, pomalo se sprijateljujem sa svojom opremom i tehnika mi nadolazi... Danas ponavljamo sve od jučer i učimo o komunikaciji u špiljama, a posebno zanimljiv je dio o korištenju spitera i kladiva. Bušilici valjda još nismo dorasli. I tako mic po mic vikend gotov, a za šlag na kraju dolazi piva u Mixera. Sjeda nam ko budali triska.

Vikend intenzivan, naporan, ali predivan, imam osjećaj da nakon ove škole dobivam novu perspektivu.

1. vikend - 10. - 11.3.2018. - Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun (za vas piše školarac Tomislav Bulat) 

I tako nakon prvog utorka predavanja, pao je dogovor o polasku iz Šibenika u 8 sati. Mjesto sastanka uvijek poznato, na banju kraj prostorija HPK Sv. Mihovil, hmmm prostorija, bolje kazano katakombi kakve li samo temperature tamo vladaju. Naravno ne smije se zaboraviti spomenuti kultno vozilo kluba, tj. Mercedesov bili kombiju kojem je sama vožnja interesantno iskustvo.

Odredište planinarski dom, ali kako to biva sa ovakvim izletima, tko je vidija odmah direktno ići na odredište pa je tako pala jedna ranojutarnja kavica u Drnišu di se skuplja ostatak ekipe koji je odlučio ići svojim vozilima. E sad kako ništa ne valja raditi na prazan želudac tako smo se dogovorili za nabavku hrane za gradelat. I nakon obavljenog nadasve nužnog shoppinga, kreće put iz Drniša prema planinarskom domu Promina. Sam put , tj. dio puta kad se prijeđe s asfalta na bijeli put, zbog nedavnih obilnih kiša bio je pun vododerina, što je putnicima u stražnjem djelu kombija, pogotovo koji su sidili  na zadnjom osovinom pružilo iskustvo lunaparka sa svakom neravninom na cesti koja bi uzrokovala poskakivanje putnika na sjedalu.

Napokon nakon “uzbudljivog” iskustva vožnje u Mercedesu stižemo u sam planinarski dom koji je lijepo uređen, s još ljepšim ognjištem za grijati se u hladnim danima. Nakon spremanja stvari u sobe i kratkog odmora kreće prvo predavanje. Predavanja su mješavina između same teorije i praktičnih vježbi vezivanja uzlova, pa se na taj način dosta izbjegava jednoličnost same teorije, tako što se nakon nekoliko odrađenih poglavlja teorije, odrade vježbe uzlova uz nadzor svih iskusnih speleologa instruktora koji su rado objašnjavali kako napraviti uzao, pustiti nas da sami radimo greške u uzlovima i ukazujući nam na te greške dok svi ne svladamo svaki uzao.

Naravno iz perspektive nekoga tko to nije prošao sve to djeluje dosadno i naporno, možda i je, ali radi vlastite sigurnosti a i svih ostalih koji su uključeni u tu aktivnost nužno je to.

Sad malo detalja iz predavanja koja su prvo započela sa samin uzlovima, taj par njih a demonstraciju njih je vodila Antonija, dok ostali instruktori stoje oko nas i pomažu. Nakon odrađenih par uzlova prelazimo na teoriju i dirigentsku palicu ili u ovom slučaju metlu preuzima Teo (čisto da znate metla nije tu da nas s njom dohvati po glavi ako šta ne znamo nego radi pokazivanja detalja na projekciji). Tema njegova predavanja je bila „osnove orijentacije i kartografija“ u kojem je najpamtljiviji dio bio samo objašnjavanje azimuta, naočigled jednostavna definicija al eto, nitko je nije znao.

I tako nakon odrađenog prvog djela dana teorije slijedi malo veća pauza u kojoj se čoporativno ručaje, tj. svi stavljaju spizu na hrpu i svi se poslužuju.

Nakon zaslužene pauze za ručak slijedi drugi dio predavanja koji opet započinje prvo uzlovima, tj. još novih uzlova u ponavljanje prvotno naučenih uzlova i dalje pod instrukcijama Antonije. Nakon odrađenih uzlova ovaj put Aida preuzima dirigentsku palicu i to bez metle za razliku od Tea, ipak čujem da je Teo i metla na predavanju ikoničan duo. Tema predavanja „Osobna i društvena speleološka oprema“. Nakon svog tog maratonskog predavanja slijedi najbolji dio, sam spust u špilju Lilušu. Sam put do špilje je potrajao malo duže od planiranog i odrađen je po mraku u tišini, tko zna dali od pustih predavanja više nitko nije mogao išta prozboriti ili samog uzbuđenja pred prvi ulazak u špilju.

Spuštanje u špilju predvodi Teo, dok grupu odostraga naziru Zvonko i Sanja a Marica slikaje sam događaj. Naravno jedan detaljić samog spuštanja je strastvenost Zvone koji pred špiljon prati utakmicu Hajduka i to onu istu u kojoj golman rješava utakmicu u produžetku zgoditkom postignutim glavom. Dosta digresije, sam spust u špilju nije preizazovan ali je interesantan , pogotovo suženje koje nam pokazuje jednu od čari speleologije. Nakon toga prolaza dolazi se u dvoranu dužine cc 25m u kojoj Teo u drži predavanje o  „Klima u podzemlju“ . Ako san falija koja je tema bila nemoj te mi zamjeriti jer bio sam pod dojmom tog samog podzemnog svijeta.

Nakon 1-1,5 vremena u špilji slijedi povratak u  planinarski dom, di slijedi opuštanje uz gradele i toplinu samog na planinarskog doma. 

Drugi dan započinje s doručkom i dolaskom sebi nakon buđenja. Predavanja opet započinju s uzlovima, tj. ponavljanjem svih uzlova koji su dotad vježbani plus par novih uzlova od kojih je jedan kravatni za koji je Zvone posudio svoj dio opreme iako se mislilo da neće uspjeti otpetljati uzao. Također Teo pokazuje i kako se može napraviti sam prsni dio opreme od zamke i gače pomoću zamke i karabina. Nakon toga preuzima Aida i drži predavanje o „Rasvjeti u speleologiji“ u kojem šokira s podatkom da njena rasvjeta dođe nemalih 2000 kn.

Poslije toga predavanja grupa izlazi u šumu gdje predavanje preuzima Joka uz pomoć Jure u kojem oni drže predavanje o „Bivakiranju u prirodi“ i demonstriraju način kako izraditi bivak, sitnice na koje paziti u izradi bivka poput kopanja kanala oko bivka za zaštitu od vode, izradu reflektora za vatru da bi se usmjerilo toplinu prema bivku i sl. Naravno uz sve to njih dva dijele svoja iskustva u bivakiranju koja su bila poprilično pamtljiva, neka i jako opasna ali zahvaljujući tim njihovim iskustvima i znanju mi učimo na njihovim postupcima i greškama. Nakon odrađenog predavanja o bivakiranju slijedi zadnje teoretsko predavanje o „Uže u speleologiji“ i koje slijedi zadnje vježbanje uzlova prije samog pakiranja stvari i pripreme za put prema rudniku boksita u Drnišu.

Nakon još jedne vesele vožnje u kombiju po neravnoj biloj cesti i skakutanja po cilom kombiju stižemo do samoga rudnika (op.p. klik ko želi znati više). Ulazak u sam rudnik s ceste se ne vidi, jer se naruši ruševna kamena kuća ispred njega. Spust u rudnik je negdje pod kutom od 30-35 stupnjeva nagiba, zemlja pod nogama, strop na mjestima dosta nizak i srećom po mene što sam imao kacigu jer bi zbog svoje nenaviknutosti imao par čvoruga na glavi pri izlasku iz rudnika, ali dosta o tom, nakon završetka spusta u rudnik dolazimo do impresivne dvorane u rudniku koja je nastala tako što su rudari izvadili boksit i ostavili oblik samog okolnog kamena netaknutim, što samu dvoranu čini impresivnom i zanimljivom kad se 15-20 metara iznad vaše glave vide stare grede koje su rudari prije koristili za izvlačenje rude. Sama dužina dvorane meni je nepoznata jer joj kraj nisam vidio, ali vodila je niže u sljedeću razinu rudnika. Na tom mjestu Teo priča o samoj povijesti rudnika, kad je nastao, kakav je utjecaj imao na države pod kojima je bio, koliko je zapravo siguran bio, jer broj žrtava je bio zbog samog rudarenja. Nakon interesantnih priča o rudniku i njihovim iskustvima u istraživanju rudnika skupina se zapućuje nazad prema izlazi, gdje na pola puta stajemo kako bi odradili provlačenje kroz uski prolaz, provjerili kako smo naučili vezivanje uzla bulin i svrhu osiguravanja nas samih dok smo se penjali uz improvizirane skale od konopa.

Naposljetku slijedi izlazak iz rudnika uz vidan osmjeh a licu svoju zbog lijepog iskustva gdje nakon zajedničke fotografije pada dogovor za još jednim „team buildingom“ u kafiću Nina na Konjevratama, gdje završava naš prvi vikend Speleološke škole 2018. pod vodstvom SO HPK Sv. Mihovil.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR9824110061100026823   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja