Iz Šibenika, s teniskih terena krećemo u 06:30, nas 16, s vodičicama Jelenom i Marinom. “Gdje čeljad nije bijesna ni auta nije tijesna” pa u tom duhu kod Stipice upadamo nas čet'ri i uz zvuke jako dobre glazbe (dominantno Zostera) stižemo prvo do Gospića.
Kalendarski i temperaturno jesen još nije započela, ali u mojoj glavi ljeto je dobrano na izdisajama i odlasku, šta znači da nam slijedi nova, jesenska sezona klubskih izleta i planinarskih uzbuđenja. Kako sam se jako zaželila planine, friškog zraka, šume i onog osjećaja zadovoljstva nakon uspona, odlučila sam otić na izlet jer mi baš "fali i triba". Nisam se pritom zamarala detaljima poput trajanja ture, zahtjevnosti i prognoze. Južni Velebit, ne može to nikako bit loše.
Iz Šibenika, s teniskih terena krećemo u 06:30, nas 16, s vodičicama Jelenom i Marinom. “Gdje čeljad nije bijesna ni auta nije tijesna” pa u tom duhu kod Stipice upadamo nas čet'ri i uz zvuke jako dobre glazbe (dominantno Zostera) stižemo prvo do Gospića. Tamo ispijamo kave i čajeve, većina jede neke zdrave doručke i uz to pije vodu sa špine. Konstatiramo da je ključ u balansu i da nam (valjda) ništa neće bit’ od samo jedne čaše! To be continued...
Iza kave nastavljamo put Baških Oštarija, zaustavljamo se kod hostela i nakon Jelinog informativno-motivacijskog uvodnog govora krećemo na kružnu turu, prema Ždrilskom kuku.
Brzo ulazimo u šumu nakon koje slijedi lipi spust (prolazi mi kroz glavu da će ono šta slijedi bit manje ugodno), netko iz grupe zaključuje da smo neka tiha tura šta se, vidjet ćemo uskoro, mijenja s novim kilometrima i razbuđivanjem članova. Uz pokoju vrlo kratku pauzu planinarskom stazom prolazimo prvo dolinu Konjsko uživajući u pogledima na okolni krajolik. Koraci nas dalje vode kroz guste bukove šume, do početka Raminog korita, jedne od posljednjih prašuma u Hrvatskoj. Putem Jela dijeli informacije i fun facts o svemu pomalo: stazi, vegetaciji, gljivama. Ja se svakim novim kilometrom sve više približavam začelju kolone pa mi informacije počinju promicati.
Do planinarskog skloništa Ždrilo stižemo nakon još malo strmog uspona i znoja. Osobno plaćam danak ljetnoj neaktivnosti i hvata me umor pa me sklonište baš veseli. Iako Jela napominje da je uspon do vrha opcionalan, gotovo svi krećemo prema gore, i uz malo vještog penjanja rukama i nogama, nakon svega pola sata stižemo na krajnji cilj. Tamo, na Ždrilskom kuku, čekaju nas predivni vidici - na najlipše more, obližnje otoke i okolne velebitske vrhove (obavezno pogledati fotografije premda one ne mogu i neće nikada dočarati lipotu viđenu golim okom). Tradicionalno klubsko fotografiranje i natrag doli, bez štapova, ali uspješno i bez većih teškoća. Na skloništu pauza za ručak i odmor, uživanje u pogledima i predivnom okruženju. Citiram Marijana: "Velebit je muzej!".
Povratak je kružno, preko Sladovače, ako se ne varam, obilježen pokojim usponom (nakon prvog više nisam brojala). U glavi mi čitavo vrime odzvanja glazbeni broj iz jutarnje vožnje autom - “Mozak na pašnjak”. Baš prigodno pomišljam jer me okružuje samo zelenilo, šuma, velebitska čarobna flora!
Kako smo na povratku svi pomalo (netko više, netko manje) načeti umorom, zastajemo nakon svakog većeg napora i uspona. Posebno je dojmljiva pauza na Sladovačkoj livadi - dođe ti zaleć’ i ne dignit’ se koliko je tiho i lipo. Dalje se ipak mora pa tako nastavljamo hodati, misli su pred sam kraj orijentirane na hranu i piće, sritni i zadovoljni dolazimo do hostela i auta. Još jednom zaključujem da nema lošeg planinarskog izleta i da je dan u planini - dobar dan. Pizza i Hidra ili piva za kraj u Gospiću i vožnja kući. Hvala Jeleni i Marini. Velebite, do idućeg puta.
24.09.2026, 11:55
Petra Kasap
