Komisija za alpinizam HPS-a organizirala je Zbor alpinista Hrvatske u NP Paklenica, za vikend 16.-18. studenog 2024. godine. Susret je zamišljen kao mjesto povezivanja, gdje alpinisti iz cijele Hrvatske mogu razmijeniti znanja i iskustvo, te penjati zajedno. Iz našeg Kluba smo bili Lucija Antić i ja 
Ne znam kako ovo vrime prođe ovako brzo, ali evo moja druga godina na zboru alpinista je već iza mene. Ne mogu skriti osjećaj oduševljenja😊.
Prošle godine sam sva u strahu hoću li nešto znati, išla u Paklenicu i vratila se prepuna dojmova i samopouzdanja. Ove godine sam išla skroz mirna I opet se vratila prepuna dojmova I još I većeg samopouzdanja. Apsolutni gušt je viditi sve te drage ljude na istom mjestu. Neki od njih postaju i više od poznanika…prijatelji I neizmjerno uživam u tom osjećaju.
Teme ovogodišnjeg skupa su bile više nego korisne i zanimljive I ja se prijavljujem na sve. Iskreno smatram da koliko god čovik da zna, da se uvik može još nešto naučiti, a I moj najdraži moto, ponavljanje je majka znanja, I dalje čvrsto grlim I podržavam.
Prvi dan samospašavanje, tandem abseil sa unesrećenim partnerom. Ja i Mirela koju do sada nisam imala priliku upoznati. Njena mirna narav genijalno paše uz moj razigrani duh, te nas dvi uz nadzor Renea, laganim korakom se spuštamo niz stijenu. Ponavljamo vježbu I jedna I druga, te iako novo gradivo, ono počinje slijegati se I nalaziti mjesto u mojoj glavi.
Tin pokazuje tehniku podizanja ozlijeđenog partnera sa police ispod nas, te svi zajedno odlazimo na radionicu prve pomoći. Mislim da ću ovu radionicu pohađati gdje god I kad god stignem jer je zbilja potrebna, ne samo u alpinizmu nego I u svakodnevnom životu.
Kako to obično biva u mojoj glavi, neke detalje oko dogovora ne zamjećujem te pretpostavljam da I drugi dan predavanja počinju u 8…koje li greške😊 sve je zakazano za 13:00 I time, meni i Branku, ostaje jutro za nešto ispenjati. Kako sam se ja pripremila da neću uopće penjati ovaj vikend, a i kako i nisam u penjačkoj kondiciji, moj alter ego lijeno se migolji po stanu I odbija uključiti mozak u organiziranje uspona. Branko predlaže Nosoroga 4b… kaže školski smjer I meni to biva dovoljno za reći da…smjer jer odmah uz parking, lako ga naći…ali majka svih ljudskih problema je pretpostavka…pretpostavka da ćemo lako naći izlaz iz smjera.
I da, krenemo penjati svak svoju dužinu, lipo se izmjenjujemo, vrime genijalno, pogledi nenadmašivi I onda problem…je li smjer završava na 4. Dužini ili ide dalje, interneta nema da vidimo skicu…nas dvoje odlučujemo da s obzirom da nam nije jasno kamo dalje, a znamo da I tako moramo raditi abseil, krećemo u smjer iz kojeg smo došli, nalazimo jednu vertikalu I spuštamo se 3 dužine…moj prvi višedužinski abseil u smjeru I sreća neizmjerna…jedno je to sve učiti, a drugo je primijeniti kad ovisiš sam o sebi…totalno mi je trebalo ovako nešto da se testiram.
Iako kasnimo debelo na predavanje o trad opremi, ipak stižemo na upoznavanje sa ball nutsima, sky i cam hookovima. Oduševljenje spravicama koje do sada nisam imala priliku koristiti je veliko…otvaraju se neki novi horizonti I spoznaja da neke prepreke u stijeni bi sada bilo lakše savladati. Guštam ka malo dite igrajući se novim igračkama…predivan osjećaj😊
Prijavljujući se za sve radionice, na moment sam zastala gonjena mišlju treba li mi zaista održavanje opreme ili tu manje vise sve znam…tako mi je drago da sam prisustvovala super korisnom I jako zanimljivom predavanju Gorana Glumca čija ležernost izlaganja me se baš dojmila I čiji opus rada me zaintrigirao. Kao šlag na torti jednog predivnog vikenda je ovo bilo.
Doma odlazim sritna ne samo stečenim vještinama, sklopljenim prijateljstvima nego I oduševljena činjenicom da postoje ljudi koji svoje znanje nesebično dijele sa drugima jer ćemu sve šta znamo ako ga nismo spremni dijeliti😊
21.11.2024, 08:01
Antonija Jadrijević
