Nakon 4 godine naš Klub ima trećeg čuvara planinske prirode. Tečaj je organizirala Komisija za zaštitu planinske prirode HPS-a koji se kroz dva vikenda (22./23.3. i 5./6.4.) održao u Nacionalnom parku Paklenica kao i završni ispit nakon mjesec dana. Čestitamo svim novim čuvarima planinske prirode!
Dva puta mi je u prethodnim godinama Tečaj za čuvare planinske prirode 'izmakao' jer se poklapao s nekim ranije prijavljenim edukacijama. I početkom ove godine je namjera bila jaka da ga ove godine napokon prijavim – pa sam organizatore sama priupitala kad bi mogao biti. I saznala ne samo da će biti uskoro, nego i da je ove godine tu 'u blizini', na Paklenici. Prijavljujem se, i uskoro dobijam pozivni mail uz punu podršku mog Kluba. Nas sveukupno 34 iz svih krajeva lijepe naše sastajemo se 22.3. u prostorijama NP Paklenica u Starigradu. U vikendima 22.-23.3. i 5.-6.4. izmjenjivala su se predavanja u Starigradu s poučnim šetnjama u kanjonu Velike Paklenice, a mi se upoznavali međusobno. I učili od znalaca.
Kažu da su livade i travnjaci energija žene, majke zemlje, a stijene i kukovi muška energija, ona očinska. I kad zagazite u Veliku Paklenicu, okruženi stijenama, Velebit vas grli i kao otac čuva. A ako uz to imate sreće da ste dio grupe zainteresiranih budućih čuvara planinske prirode, pod vodstvom (taj prvi dan) profesora Lukača - koji već na prvi cvrkut, bez da uvis pogleda, svaku pticu prepozna - onda ste pravi sretnik. Točno ste tamo gdje trebate biti, zahvalni planini što vam to dopušta. Meni, koja sam dotad ptice dijelila na male (one koje lijepo cvrkuću) i velike (kraj kojih mi nije svejedno stajati blizu), profesor je otvorio jedan sasvim novi svijet i izoštrio pažnju za taj poseban ptičji dio velebitske faune.
Negdje se tu, po okolnim šumama, kaže nam naš renđer Nikica, mota opet i ris Alojz. Primjećen je, al' ris ko ris - teško da će se nama znatiželjnicima ukazati. Dok nam je Nikica pričao o njemu, zamišljala sam ga kako se elegantno kreće Pakleničkim šumama, gleda nas sa sigurne udaljenosti i uživa u svom stapanju s okolinom. Hoćemo li mi barem djelomice to naučiti? Hoćemo li se s prirodom stopiti u jedno, doživjeti spokoj koji je u gradovima teško postići?
Hodam, jedan vikend pod oblacima a drugi po zvizdanu, za našim voditeljima, i kao malo dijete upijam njihove priče. Priče o planini, o biljnom i životinjskom svijetu, o povijesti tog kraja. Sve je nekako živo, intenzivno, prožeto energijom sveg života koji nam je prethodio. Misli su ispremješane, u vrtlogu. Doživljaji ta dva vikenda takvi da će trebati vremena dok se slegnu. A ekipa iz čitave Hrvatske, ozbiljni i neozbiljni, veseli i namrgođeni, visoki i niski - spremni i na učenje i na zafrkanciju. Šteta bi bila da se ne sastanemo još pokoji put, sad kad smo kliknuli - i mi međusobno, i s našim odličnim voditeljima Davorom i Sanjom. Slavoncima ćemo na Papuk u posjet otići, Riječanima na Poklon na spizu naletiti, u sjevernu Hrvatsku po Ivanščici prošetati, i sve ih kod nas u Dalmaciji ugostiti - pa se svuda diviti ljepotama ove naše prekrasne domovine.
Al vratimo se na Velebit. U njegovo podnožje, Paklenicu. U taj vrtlog života, kud god da se okreneš. Šparoge, iris, perunika, ...divokoze. Promatraju nas sa okomite stijene, obitelj u izlasku i šetnji po tim okomicama. Mi se veselimo i njihovoj spretnosti divimo. Pa iz sjećanja izvire veselje kad bi me nekad moja vlastita mater nazvala divokozom, vjerojatno nesvjesna koji mi kompliment daje. U jednom trenutku, u našem drugom vikendu, napokon zmija. Od one faze nekad davno kad bi najsretnija bila da one uopće ne postoje, sad sam im zahvalna što su tu, kotačić u ekološkoj ravnoteži. Edo, njihov vrsni poznavatelj, uzima je u ruke i priča nam o njoj. Saznajemo da je riječ o bjelici. Još se ne usuđujem dodirnuti je, al sad već bez problema blizu nje koja nije otrovnica stojim. Malo kasnije na rubu staze zidna gušterica bez repa, koja svojim okretnim tijelom za tren nestaje iz vidokruga. I zmije i gušteri hladnokrvne su životinje (ne mogu sami stvarati dovoljno tjelesne topline koja im pomaže u probavi, kretanju i općem funkcioniranju), pa su im stijene Paklenice, kamenje, zidovi i staze idealna mjesta za sunčanje.
I misli lete, i roje se ideje. Pa netko spomene sivog sokola, a meni u uhu već melodija iz Ere s onog svijeta. Vraćam misli u sadašnjost, promatram ekipu oko sebe. Vicevi, cerekanje, pažljivo slušanje. Život. U svoj svojoj punini. I mi koji učimo kako ga očuvati i zaštititi - da i neki drugi, u budućnosti, isto ovako šetaju Velikom Paklenicom i uživaju u bujanju života u njoj.
Nakon ta dva intenzivna edukativna vikenda uslijedilo je vrijeme za pripremu pismenog ispita i eseja. A mi se u međuvremenu, zahvaljujući mogućnostima 'online druženja' nastavljamo upoznavati i svakakve ideje izmjenjivati. Ispit i esej svi uspješno polažemo, a Sinjani se nude da budu domaćini svečane dodjele diploma na Svilaji. Dogovor pada za vikend 24.-25.5. Rezervira se noćenje, dogovaraju arambašići, donose kolači i slane domaće grickalice. A naši dragi voditelji, Davor i Sanja, donose diplome.
Prošetali smo prvo, uz sinjske domaćine i odlične edukatore Davora i Marka, kružni đir do Orlovih stina. Sasvim je drugačije po Svilaji šetati kad imaš nekoga tko svakih par metara priča o nekoj biljci, zaštiti lokaliteta od devastacije, životinjskom svijetu, povijesti i Delmatima koji su se Rimljanima nekad davno na tim prostorima opirali. Svečana dodjela diploma bila je u večernjim satima, uz vatricu u domu. Uz gitaru, gusle i još poneki instrument druženje se nastavlja do kasnih sati. A u nedjelju ujutro, da nam boravak u Sinjskom kraju dodatno obogati, Davor nas vodi u značajni krajobraz kanjona Sutine.
U ova dva mjeseca moj je život obogaćen ne samo znanjima koja kao čuvarica planinske prirode trebam imati. Obogaćen je još više dragim ljudima iz svih djelova RH i predavačima od kojih smo puno naučili. I našim divnim voditeljima Davorom i Sanjom koji su se potrudili da nas kroz sve provedu. U vremenu koje slijedi ponosno ću nositi svoju zelenu ČPP majicu i maltretirati sve one koji se prema prirodi ne budu odnosili s onim poštovanjem koje ona zaslužuje. <3 :-)
28.05.2025, 08:00
Marina Škrapić
