Ujutro oko 8 sati smo krenuli prema Vranici. Nakon otprilike dva sata smo stali u Uskoplju, odnosno Gornjem Vakufu popiti kavu gdje smo uživali promatrajući lokalce i njihov puls grada. Nastavili smo prema planinarskom domu Radovini gdje smo imali oko cca.sat vremena vožnje po bijelom putu. Predivna gusta šuma oko nas te veseli planinari su bili prvi prizor koji nas je zatekao. Postavili smo šatore te se uputili na malu rakijicu dobrodošlice.
S obzirom da je atmosfera bila dobra u kombinaciji sa gemištima i pivama, dio nas je osjetio inspiraciju da ostane na početnim pozicijama maksimalnog hedonizma a ostatak je otišao u lagani izlet i izvidnicu. Ubrzo su nas čekala natjecanja u starim sportovima, točnije prijavili smo se za bacanje kamena, mini Alka sa karijolom, strijelcem i vozačem te obaranje ruku. Osobno sam sudjelovao u bacanju kamena s ramena i misleći da ću biti kao Sandra Perković na olimpijadi ipak su to ostale samo fantazije. Za obaranje ruku u vatru smo poslali nasu dragu Mateju, jaku od ribarskih mreža i vjetrova i težačkog života ribarenja, medutim, suparnica iz splitskog tabora je pobijedila nakon teške borbe. Alka sa karijolom je prošla relativno dobro, ali vozilo nije imalo pogodne amortizere te nisam imao ni pripadajuću dozvolu žnj kategorije te kolegica nažalost nije pogodila metu u centar.
Nakon starih sportova poslušali smo zanimljivo predavanje o usponu na Ararat te za kraj večeri nas je čekao koncert lokalnog boema i glazbenika Velje koji je svirao široki spektar pjesama od ex yu rocka pa do njihovih domaćih na narodni način gdje su lokalci razbijali plastične čaše od glavu, a i mi skupa s njima omamljeni toplim gemištom i pivama. Precijenio sam samog sebe misleći da sam Grdović na festivalu vina pa sam pokušao otici na raniji počinak, medutim, kolege planinari su to primjetili pa su mi došli ispred mog šatora pjevati pjesmu prikladnu u toj situaciji, a zove se "Izađi mala" pa se to opet produžilo. Prvo spavanje u šatoru i danak neiskustva su napravili da nisam baš dobro spavao te sam se u jednom trenutku osjećao kao Leonardo Dicaprio, ali ne po fizičkom izgledu nego iz scene Titanika gdje pliva u mrzlom moru, a razlog je zato što mi je pukao i patent od vreće za spavanje pa mi i nije baš bilo toplo.
Ujutro smo se otišli osvježiti na obližnji potok, lagano doručkovali i oko 9 sati smo krenuli na uspon planine Vranice. Penjanje na prelijepu Vranicu je bio pravi odmor za dušu. Kamenite staze, pašnjaci i pogled na zrcalno čisto Prološko jezero je bilo jednom riječiju - spektakl. Na povratku smo stali pokraj obližnjeg potoka i napili se kristalno čiste vode te nas je u domu čekao fenomenalno spremljen grah. Tura kao iz bajke. U popodnevnim satima smo spremili šator, pozdravili se domaćinima i krenuli prema Šibeniku.
27.06.2025, 07:52
Nino Lučev
