Velebit je osvanuo okupan prvomajskim suncem. Karavana od četrnaest mihovilaca prilazi mu sa ličke strane kroz Gospić, preko malog sela Rizvanuša, pa makadamom prema Panosu. Na zadnjoj serpentini ispod Samara automobile zaustavljaju visoki nanosi snijega, ostavljamo ih i započinjemo naše lutanje. Pješačimo dobrom makadamskom cestom u dužini od 5 km do Jelove ruje. Primjećujemo dosta prevaljenih bukvi i razlomljenih grana na cesti, što je znak da je zima ovdje bila gadna.
Nastavljamo uzbrdo uz predio zvan Posteljica prema Panosu po prilično zapuštenoj cesti, jer odavno ovuda ne prolaze vojni kamioni. Za nešto više od dva sata izbijamo na Panos (1261 m), gdje je smješten bivši vojni objekt. Pogledi su prekrasni na sve strane. Kratko odmaramo i nastavljamo dalje u pravcu Stapa. Spuštamo se niz Crmušinsku kosu iznad istoimenog dolca prozvanog po crmušu, jednoj vrsti divljeg luka kojim se rado hrane medvjedi. Dobrim nogostupom izbijamo na sljedeći dolac – Šarića duplju. Dolina je to kao iz bajke, ispresijecana starim suhozidima i ostacima ljetnih pastirskih stanova stočara iz Šarić Lipovca, već godinama netaknutim, prekrivenim suhim lišćem. U toj neobičnoj tišini i ljepoti kao da još uvijek traju neka prošla stoljeća. Dalje izbijamo na Plančicu, oveći pašnjak na padini ispod Debelog kuka, da bi potom ušli u Trošeljevu dulibu (dolina), nekada zvanu i Šarića duliba. Ta je dolina među putnicima koji su ovuda prolazili dok je još vrvila životom, bila poznata kao najrastrganija dolina u planinskom masivu Velebita. Nekad je tu bilo sedam stanova, sve Trošelji iz Lisarice i Trštenice, koji su čuvali ono malo zemlje da je kiše ne isperu. Danas više nema ni torova od bukovih ograda, nema ni Doke (Damjana) Trošelja sa svojim nadaleko poznatim pčelinjakom u dupljama drva pod pećinom.
Odnijele su velebitske bure sve u nepovrat, obronci su opustjeli i koraci rijetko odzvanjaju ovim prostorima. Ponegdje se odvajaju jedva vidljive zarasle stazice, trag nekadašnjih dolazaka podgorskih stočara. Ovo je bio njihov drugi dom. Znali su oni za brojne izvore u dubokim vrtačama, danas izgubljene u nedokučivim stijenama. Zato su se i zadržavali u planinama, sve dok im djecu nisu odnijeli vjetrovi suvremenog svijeta, isti oni vjetrovi koji i njih prorijediše i spustiše u niže predjele. Ipak, sve to danas privlači ovamo nas znatiželjnike, zaljubljenike u iskonsku ljepotu i nedirnutu prirodu. Idući dalje, izbijamo na Donje njivice i veremo se strmim terenom prema Debelom kuku. Jedan dio karavane spušta se do Stapa po vodu (na izvoru Čahura je nepresušan izvor vode), jer smo ostali bez te dragocjene tekućine na užarenom suncu. Debeli kuk ima dva vrha, oba pružaju panoramu kakva se vidi sa malo kojeg vrha.
Slijedi nastavak puta kroz šumu do stare lugarnice Jelove ruje koja se raspada, prepuštena zubu vremena. Nekad je bila poznata po divovskim jelama i izvoru Ruji pored nje. Nema više ni jela, ni Ruje, ni lugara Ante Barića iz Rizvanuše koji je tu stanovao i kratio vrijeme sa podgorskim stočarima. Nakon Jelove ruje, opet nas čeka ona dionica ceste od 5 km koju nismo uspjeli prijeći automobilima, pa u samu noć dolazimo do prijevoja.
Cijela dionica koju smo prošli obnovljena je novim markacijama, omogućavajući nam da napravimo cijeli krug oko Debelog kuka kroz nekad naseljene dolce od kojih su danas ostale samo priče starih putopisaca…
22.05.2013, 09:25
Damir Labor
