Popeti se na Visočicu, planinu koja svojim izgledom,visinom i nadasve lijepim pogledom s njenog vrha svakom planinaru predstavlja izuzetan doživljaj.
Ovaj puta na taj biser Južnog Velebita htjeli smo se popeti iz pravca kojim joj je rijetko tko pristupio. Namjera je bila da se od Velikog Rujna preko Rujanske kose i Ribničkih Vrata spojimo na VPP čiji dio vodi od Struga preko Oglavinovca do Visočice.
Veliku enigmu u našem planu predstavljala su Ribnička vrata. To je prolaz u masivu Višerujna koji povezuje Malo Rujno sa Oglavinovačkom visoravni. Kroz taj usjek, dug nekoliko km, prolazio je put (Počiteljski put) kojim su stočari iz Dalmacije vodili stoku radi ispaše na Velebitske pašnjake. U Domovinskom ratu prolaz je miniran da bi se spriječio prodor neprijatelja iz pravca Like prema moru.
Informacije koje smo dobivali su bile oprečne, i uvijek iz druge ruke. Trebali smo nekoga tko zaista poznaje stanje na terenu. I napokon,kolega Damir,inače zaljubljenik u Velebit po etnološkoj osnovi, ovog proljeća je na Rujnu susreo čovjeka,domoroca, koji je kao lovac prolazio kroz Ribnička vrata, a bio je i sudionik Domovinskog rata u tom kraju. Rekao je da je prolaz očišćen od mina i da treba proći njegovim centralnim dijelom.
Ispred platoa crkve Gospe od Rujna, u zoru koja je obećavala lijep i sunčan dan 10.05.14. parkirali smo vozila. Mala, ali sposobna ekipa „mihovilaca“ krenula je putem prema Malom Rujnu i Rujanskoj Kosi i dalje kroz Ribnička vrata do visoravni Oglavinovac. Odmah na početku pozdravili smo se sa domaćim ljudima koji tu dolaze u svoje kuće preko ljeta. Saznavši koji nam je cilj, rekli su da to što planiramo je nemoguće proći u jedan dan. Njihovo mišljenje me u prvi mah pokolebalo, jer ipak se radilo o gorštacima, relativno mladim ljudima koji su proveli dobar dio rata na tom području. Ali, pošto rijetko kada u planinarenju prihvaćam riječ „nemoguće“ krenuli smo dalje uz pozdrav „vidimo se večeras“.
Već nakon nekoliko km, povrh Rujanske kose, zbog mučnine odustao nam je jedan član ekipe, što je bilo dobro jer da se problem pojavio kasnije morali bi odustati i svi zajedno se vratiti.
Kroz Ribnička vrata smo se probijali dosta teško jer je snježna lavina prethodnih zima porušila veliki broj bukovih stabala koji su pali na stazu. Dolaskom na Oglavinovac, veliku travnatu visoravan,spojili smo se na markiranu stazu koja iz pravca Struga vodi prema Visočici. Prolazak kroz Ribnička vrata nas je dosta umorio tako da nismo bili baš sigurni da možemo ostvariti naum da dođemo do Visočice, imajući u vidu da do nje ima još više od desetak km valovitog terena i da ne poznajemo težinu puta. Neki su predlagali da idemo prema Badnju i Strugama i tako učinimo krug do Rujna. Ipak radoznalost i želja da ostvarimo nešto posebno nas je odvela prema Visočici. Na tom putu smo morali zaobilaziti niz dubokih travnatih udolina. Markacije su bile slabo vidljive, a ulaskom u gustu bukovu šumu morali smo se kretati vrlo oprezno, jer taj dio iako razminiran nije dozvoljavao nikakvo skretanje sa staze.
Dolaskom na Rudine,na kojoj se nalazi skromna baraka koja služi kao planinarsko sklonište, pred nama se prvi put ukazala Visočica. Najveći dio puta smo prošli, a najteži je bio pred nama. Tu odustaju još dvojica iz ekipe jer su procijenili da je to preteško za njih. Anka,Tome i Ja nastavljamo dalje. Premda je vrh Visočice bio pred nama, od njega su nas dijelila još dva vrha do kojih se trebalo popeti i zatim sići kojih dvjesto metara u njihovo podnožje i onda ponovo ponoviti isto na slijedećem. To je bilo izuzetno naporno, a imajući u vidu nepoznavanje područja, loše markacije i umor nakon 6 h slaloma bili smo presretni kad se ispred nas pojavio betonski blok sa natpisom „Visočica 1613 m“.
Izvalili smo se na travu i tek tada mogli uživati u prekrasnom pogledu koji se pruža sa vrha i spoznaji da smo ostvarili uspon kao malo tko. U lijepom sunčanom danu, Velebit nam se ukazao u svoj svojoj ljepoti. Pogled je dosezao sve do Svetog Brda na jugu, na sjeveru Šatorina, more sa bisernim otocima, zelena Lika... ljepotu pejzaža nije pokvarila ni spoznaja da slijedi naporan povratak.
Na povratku, dolaskom na Rujno sunce je već zašlo, a oni dobronamjerni ljudi koji su rekli da nećemo uspjeti nisu više bili tu, a znam da bi rekli „svaka čast Šibenčani“, a ja citiram riječi:
„Kad već postoji planina treba se penjati,
Strpljivo i dugo do samog vrha.
Zato i postoji planina
Da bismo otkrili pute neprohodne i vratili ljepotu daljinama“. Lj. Car
24.11.2014, 08:00
Neven Magazin
