U izborno jutro 21 član Sv. Mihovila, a među njima i dosta novopečenih planinara, uputio se na Sveto brdo makadamskom cestom preko Malog Halana, cestom građenom još daleke 1832. godine, cestom kojom već četrdeset godina ne prolaze autobusi jer su prešli na asfaltne velebitske prijevoje. Prepuštena tek ponekom osobnom automobilu, prilično je očuvana i omogućava lagan prilaz Svetom brdu i Tulovim gredama. Iza Malog Halana skrećemo na šumsku cestu. To je dionica od cca 4,5 km šumskog puta koji izbija na predio Lišćanih bunara gdje oznaka na stablu upućuje nizbrdo do istoimenog izvora. To je ujedno i stari klasični uspon iz Lovinca kroz Lišćanu dragu ali je malo duži i strmiji. Staza dalje nastavlja šumom, te se nakon trideset minuta kroz drveće počinje nazirati golema trupina Svetog brda. Izbijamo na početak Dušica gdje su stanovi Jurjevića. Danas je tu izmijenjena slika sa kućicama za odmor. A nekad? Nekad su tu bila dva stana plemena Jurjevića iz Kruševa kod Obrovca, koji su doselili na Dušice 1937. godine i od tada svakog ljeta boravili u njima, osim onih ratnih godina kad nije bilo poželjno odlaziti u nesigurnu planinu. Planina i u miru skriva puno opasnosti, pa i danas skriva one čudne naprave na koje upozoravaju crvene table.
Posljednji hrvatski nomadi na Dušicama bili su braća Mijat i Stipan iz plemena Jurjevića. Mijat - onako širok u kožunu i sa crvenkapom na glavi kao dio odvaljene stijene s ovih brda koja su šibali kiše i vjetrovi. Upravo takvog ga je prenio na platno prijatelj Karlo, upravitelj šumarije u Svetom Roku i od izložbe do izložbe prošao više gradova i onda ostao u jednom. Netko je otkupio sliku da ga podsjeća na one stare gorštake koji su nestali sa naših planina… Provodili su oni svoja ljeta ovdje do sumornih jeseni. Svake su godine obnavljali ovu nit svoga življenja, dok početkom 80-ih nije došla jedna jesen koja im je bila posljednja u planini i koja je zauvijek polegla na Dušice i zavladala ovim pašnjacima. Od tada Dušice snivaju svoj san.
Magla je zastrla vidike a oblaci prekrili Sveto brdo. Dok valovite Dušice drijemaju prekrivene mekom i nepopaslom travom, mi napredujemo po rubu travnate ponikve kao po mekom sagu. Stižemo u predio zvan Puzala. To je najzapadniji dio pašnjaka koji se u obliku jezika uvukao u šumski pojas. Nekad davno, prije onog rata ovdje su se nalazila dva skloništa za planinare, ali u ratnom vihoru 40-ih godina nestali su pa im se danas ni temelji ne razaznaju. Kroz uzak šumski pojas po sve strmijem i kamenitijem terenu jedva se naziru markacije. One skreću lijevo iznad klekovine, sve više se uzdižu, a zatim još strmije do grebena po kojem ubrzo po snažnom jugu izbijamo na sam vrh "brda", kako ga je Mijat zvao. Ovdje na vrhu (hrptu Velebita) je nekakva međa dvaju svjetova na kojoj se oduvijek sudaraju vjetrovi jedne i druge strane planine, kontinenta i mediterana, a prečesto i vjetrovi istočnog i zapadnog duha, u što smo se nedavno uvjerili i o čemu pričaju i razrušeni bunkeri i spomen ploče hrvatskim vitezovima. Od prastarih vremena bogovi su ovdje prosipali munje na gole litice, i na golemu trupinu Svetog brda također, pa se i Sveto brdo u odsjaju gromova moglo poistovjetiti sa svetim mjestom.
Orkan juga, kišni oblaci i magla podsjećaju na jesen, onu zadnju jesen koja je polegla na Dušice. One snivaju svoj san i pod okriljem sivog vrha stoluje mir. Samo na njegovom kamenom visu sunčevi zraci i usputni oblaci pletu priče o zagonetnom mu imenu i životu naroda na svetobrdskim obroncima, koje ni sve jeseni ne mogu zasjeniti.
01.06.2013, 08:27
Damir Labor
