Tzingy de Bukva Velebitaha – Šarićeve pećine

Saga o Libinju, Šarićevin pećinama i inom...

U nekoj glupavoj namjeri da bacimo oko na ono što se na topografskoj karti istočno od Libinja prema Bukvi naziva Šarićeva pećina gornja i Šarićeva pećina donja početkom veljače ove godine zaputili se Aida i ja makadamom sa Libinja prema Majstorskoj cesti. Ruksak na leđa s ceste prema Gornjoj Šarićevoj za koju se pokazalo da i nije speleološki objekt već nekakav abrij za koje se u našim krajevima zna čuti naziv pripećak ili peć. Hodajući po južnom stjenovitom rubu s južne strane pronašli smo još takvih sličnih pojava sve do mjesta gdje se ta stijena prelazi u istočni obod amfiteatra u čijem se donjem dijelu vidi slikoviti ulaz u Šarićevu pećinu donju. Prošavši kroz šumarak u vrhu tog dijela pronašli smo novu špilju koja nije označena na kartama koja također liči na popečak, ali u svojim rubovima krije niz malih špiljskih kanala i na naše največe iznenađenje pukotinu u stropu gdje smo se provukli kroz kamenje i shvatili da se nalazimo u pravoj pukotinskoj jami okomitih zidova koja je spojena sa donjim špiljskim ulazom i tvori ogroman kameni most. Topografsko snimanje je rezultiralo prvim 75 metarskim objektom. Putem dolje uz stijenu snimili smo još jednu špiljicu duljine 7m i onda se našli u sjevernom rubu Šarićeve špilje donje. Dugo raubam svoje kosti po špiljama, ali ovo.... Speleološki objekt u kome se gube klasične definicije jame i špilje. Na sve strane se otvaraju dugački jamski i špiljski ulazi, slikoviti kameni lukovi sa obiljem prirodnog svjetla. Oduševljenje je svakim korakom postajalo sve veće. Brzo sam poželio utažiti svoju strast da pokušam topografski snimiti ovu neobičnu pojavu, ali sam shvatio da će mi za to trebati barem pola dana. Aida je odmah blizu auta našla neku deset metarsku jamu pa smo se ukrcali i produžili dublje u Bukvu jedva se probivši kroz stotinjak metara dubokog snijega i katastrofalnog dijela pred spoj na Majstorsku.

Doma smo se čuli sa kolegama iz Liburnije – Paklenice i doznali da su oni ranije snimali Šarićevu donju još 2005. uz arheološko uzorkovanje i da bi tamo trebala biti njihova pločica. Krajem mjeseca sam se zaputio s namjerom uvježbavanja digitalne tehnologije snimanja pa sam kroz nekoliko sati stavio u ekran mobitela 116m špiljskih kanala ovog čuda sa 6 glavnih jamskih i 6 špiljskih ulaza od koji neki imaju i po nekoliko otvora. Negdje kasnije mi je proradio dejavu da sam možda vidio prvu verziju nacrta špilje koji je Luka Lisica iz Paklenice donio na polaganje za naziv Speleologa. Negdje na internetu smo pronašli da su arheološki nalazi u špilji bili skromni, što zapravo nije ni čudno i, kako se kasnije pokazalo u raznim vremenskim uvjetima, špilja je jako vjetrovita jer bura nabija zrak sa zapada u špiljske otvore a jugo u u jamske pukotine ne samo u nju već i druge u okolici što ih čini neugodnim za ljudski boravak. 

Usput sam snimio jednu 20-tak metarsku špilju i onu jamu uz cestu u kojoj je nešto sitno komunalnog otpada – koja vrečica smeća za koju je posjetitelj parka prirode zaključio da je idealno mjesto za škovace koje mu tako neće smrditi u autu u povratku. U „zaleđu“ nacrtanog iznenađenjima nikad kraja. Otvorene duge paralelne pukotine na sve strane. Ne doimaju dubinom od dvadesetak metara ali stvaraju duga kamena rebra po kojima treba dosta vještine za kretanju uz stalu opasnost upada na neku od strana kao kod ledenjačkih pukotina.

Slijedeći dolazak je čekao kraj jubilarne 20. speleološke školice u Mihovila, a ovaj neobični krajolik zapravo je idealan za početnike, speleološke istraživače. Skupilo nas se tako desetak uz jednu mamu i par veselih blizanki, s odlukom da Praznik rada proslavimo kako to i dolikuje. Prva ekipa; Hrvoje i dva Lea se odvezla dalje prema Bukvi i digla opremu par stotina metara prema jami označenoj na topografskoj karti, ali se ispostavilo da je tamni krug na mjestu jame na satelitskim snimkama tek dno omanje vrtače u sjeni. Šarajući po terenu  jamu su ipak pronašli i spustili se 20 tak metara do dna.  Druga ekipa; Jelena, Mario i Marina su napali prve jame uz cestu uz dobru priliku uvježbavanja opremanja i snimanja jama. Treća je pak ekipa imala najviše sreće. Dvadesetak metara od ruba krša upali su novi sustav sa 4 jamska i 2 špiljska ulaza koji povezuje niz pukotina i tridesetak metara nižeg meandra sa dolaznim preljevanjem vode po saljevu i omanjim jezercem. Robi i Luka su se brzo izvještili sa bušilicom a topografski je snimljeno 149m špiljskih kanala. Do popodnevnog pljuska smo nacrtali još jednu 20 metarsku pukotinsku jamu. Imena su od onih prvih dosadnih Šarićeve pećine II, III, IV polako prešla u MMJ-1, Galicaru nazvanu po leglu vrana u objektu, Svibanjski poljubac i Garofule (karanfili – cvijeće 1. svibnja). Kiša nas je brzo potjerala na ukusnu pizzu i zasluženo hladno pivo u Pape u Benkovac gdje imamo običaj svratiti i nakon uobičajenih crnopačkih terena.

Deset dana kasnije eto nas opet. Cijelo vrijeme sam razmišljao kako me ova čarobna lokacija podsjeća na madagaskarski tzingy krš i tražio hrvatske riječi za opisati ga. Rebra, radijator, oštrice, žileti... i onda je Marija kao iz topa izvalila „Ovo je ka harmonika“. Tako je prva jama dobila naziv Prvi harmonik, pa smo onda nacrtali Špilj u harmonici, pa jednu malu Bajkovitu špilju sa neobičnom smokvom i jezercem i još tri jame u blizini. Luka je nastavio ne puštati bušilicu iz ruke, a Pepera se oduševio prizorima Šarićeve donje.

U četiri dana smo tako na prostoru duljine 350m i širine 100m kartirali 15 jama, špilja i sustava ukupne duljine oko pola kilometra, a ima toga još, pa ćemo imati što pripremiti i za novi Helop. Što je najzanimljivije, cijelo vrijeme skoro da i nije bilo potrebno nositi rasvjetu.


  01.06.2024, 15:18

  Teo Barišić foto: razni