Započeti ću sa time koliko me ova staza oduševila, jednostavno je morala dobiti po koje slovo na papiru. Svaka staza, a i planina ima nešto posebno i magično u sebi, i svatko će vidjeti nešto drugo, jer iako svi imamo oči, ne vidimo svi isto. No, krenimo. Autom smo došle do Gornjih Brela, točnije naselje Subotišće otkuda ćemo se uputiti na naše odredište, 1017 m iznad nas – vrha Bukovac (1236 mnv). Put započinje poučnom stazom «Putevima drevne Berulije», koja vodi do crkvice Sv. Nikole koja se smjestila na 527 mnv, a datira iz 13.st. Nakon 20 m hoda nailazimo na prvu prepreku po putu koju ćemo nazvati «krave s testisima». Zašto baš taj naziv, objasniti ćemo u nastavku teksta.
Taj mrki pogled četveronožnog bića zaustavio nas je, i sa grašcima znoja na čelu odlučujemo skrenuti s puta i zaokružiti mrka bića kroz nečije maslinike (ovim putem se ispričavamo vlasnicima za tumaranje okućnicama u naizgled obično subotnje jutro). Uspijevamo u svome naumu i nakon otprilike 30 m ponovno prepreka – ista četveronožna bića, ovoga puta sa zvoncima oko vrata. Ovoga puta su alfe u pitanju, nije šala. Sukladno tome odlučujemo se skrenuti u šikaru, svjesno se izgrebati, ali zaobilazeći ih. Nastavljamo dalje, ali cijelo vrijeme se okretom uvjeravamo da naša publika nije krenula za nama. Koračamo dalje mirno, staloženo i odlučno, ali sa dozom opreza kada se ispred nas ukaže tabla «Oprez, lov u tijeku». Uzburkalo jest duhove, ali tabla je djelovala kao da ju je netko ovdje postavio trajno tako da nema potrebe za istom radnjom više puta godišnje.
Putem su postavljene zastavice za utrku, no zaključujemo kako to vjerojatno nije danas s obzirom da još nikoga nismo susrele i nema nikakvih naznaka da se nešto događa, osim zastavica. U to, osjetimo prisutstvo živoga bića, kada nam se ukaže naša vrsta. Natjecatelj broj 64. S obzirom na ovo ukazanje, logično, zaključujemo kako je utrka ipak danas. Nastavljamo svojim putem te nailazimo na table sa pojašnjenjima ovoga područja – pa ipak smo na poučnoj stazi. I dok se neki odlučuju nahraniti znanjem, neki se odlučuju na život u neznanju. Nastavljamo dalje ulaskom u šumoviti dio staze, kad li naša vjerna podrška, krave s testisima.
Ovoga puta nisu na samoj stazi pa se odlučujemo hrabrim ali ubrzanim korakom proći ovu dionicu. Dolazimo do crkve Sv. Nikole i stajemo koju minutu upiti magičan pogled koji se pruža od tamo. U to čujemo lavež poprilične količine pasa iz udoline podno nas i pomislimo da iako je navodno utrka u tijeku, dosad smo srele samo Natjecatelja br. 64, ali ipak ima poprilično života oko nas. Staza se od crkve nastavlja kroz šumu koju je zapravo poprilično teško opisati riječima. Sve tri nas je asocirala na velebitsku Stazu Maloga princa. Koračajući kroz to zelenilo svako malo počinjem nailaziti na prirodne oblike srca (kamen, list). Često možeš naići na taj oblik svugdje oko sebe, no ne pamtim kada sam vidjela ovu količinu u tako kratkom vremenskom roku. Tu zaključujem(o) da je ovaj dan u znaku ljubavi i da će nas ljubav pratiti cijelim putem (tako i biješe).
Opijene ljubavlju sjetimo se našeg Natjecatelja br.64 i shvatimo da već neko vrijeme nismo vidjele nijednog drugog. Naš Natjecatelj br.64 zaključismo, trči neku svoju utrku, sam sa sobom. Ali i to je u redu, pa neće ti kvragu netko govoriti kada se utrka trči ili ne trči, idi ti po svom! (Pouka dana br.1 – radi što želiš, kada želiš i kako god želiš.) No, vratimo se na naš šumoviti nastavak staze. Ta šuma me očarala. Asocirala me na Ivanu Brlić Mažuranić i sve njene bajke. Upravo tako sam u glavi zamišljala njena djela. Oko nas su se tako našli i Regoč, i Kosjenka, i Lutonjica Toporko itd. Tu se polako počinje postavljati pitanje jesmo li možda prolaskom pokraj gljiva kroz šumu, protresle koju i udahnule nešto što nije trebalo… U to dolazimo do sipara. Eh, ovo više nije bajka, više neki žestoki triler. Tri žene na proplancima Biokova pokušavaju sačuvati sve svoje udove. U tom trenutku dosjetim se kako mi je isteklo dopunsko osiguranje. Eh živote, smiješan li si katkad!
Nakon par sto metara i uskuhanih glava, dolazimo do nekog izvora vode gdje se odvija scena iz Baywatcha, ali ne ona kada se Pamela Anderson u pripijenom kupaćem kostimu zalijeva vodom, već više kao ona kad utopljenika izvuku na tlo pa se on sam zalije sa onim čega se nagutao. No, ponovno šuma, ovoga puta još magičnija i još čarobnija. Putem nailazimo na puno crnih gmizavih čudovišta (zvat ćemo ih čudovišta, jer ipak je ovo bajkovit dan). Jedan je toliko sladak da se saginjem da ga uslikam, no mokro tlo mi popušta pod nogama i one skliznu, a moje tijelo, počevši sa glavom, krene prema tlu. Srećom, postoje refleksi pa umjesto slomljenog nosa imam blatnjave ruke. Ali imam sliku čudovišta! Nastavljamo u tonu «Ma još 10 minuta i tamo smo!» - najveća laž čovječanstva. Nastavljamo dalje, upijamo ambijent, kad čujemo motornu pilu. Jest možda sezona lova, ali motorna pila?! Dolazimo do planinarske kuće Bukovac (1030 m) gdje nas dočekuju Pere i Florijan, članovi PD Pozjata koji ovaj vikend imaju radnu akciju. Dočekuju nas velikodušno, opskrbljuju za nastavak puta ka vrhu, a mi obećajemo kako ćemo na povratku ostati malo duže, ali sad nastavljamo put kako se ne bismo previše ohladile.
Do vrha imamo još cca pola sata, od čega pola šuma, pola kamenjar. Putem nailazimo na obilje gigantskih gljiva, neke čak duplo veće od dlana ruke. Dolazimo do kamenjara, gdje se ukaže još jedno živo biće na kamenu u daljini, ali kako nemam dioptrijske naočale za daljinu na očima, ne mogu podrobnije objasniti što vidjeh. Dok su Martina i Anita okrenule glave u pravcu događaja, biće je nestalo, a opis koji je uslijedio nagnao nas je da preispitamo je li to biće zaista stvarno ili to spada u kategoriju likova iz bajki. Opis: «Ima četiri noge, to je sigurno. Tamnije je boje, mislim smeđe, ali moguće i crne. Nije medvjed!». Nikada nećemo saznati je li to zaista bila npr. divokoza ili je to bio samo nusprodukt toga dana. Nastavljamo kamenjarom, koji Martina savladava kao od šale, skakučući s kamena na kamen sa svojih 2 metra nogu (moralo se ovo barem jednom spomenuti!), Anita ima za cilj izbjeći travu , a ja, ne znam, možda je ipak bolje da neke stvari ostanu u mojoj mašti. Martina nam obećava kako će jedine riječi koje ćemo moći izustiti na vrhu biti: «Vauuuuu!». I tako i biješe.
Pogled sa vrha je zapanjujuć. Od Omiša, Brela, Brača, Makarske, Hvara pa sve do Pelješca, Korčule, pa čak i Mljeta u daljini. Iako bismo mogle cijeli dan provesti gore i upijati tu ljepotu, odlučujemo krenuti nazad. Na povratku prema kući Anita uzbuđeno objavljuje da je vidjela zmiju malo dalje od staze. Zmiju je vidjela samo ona, ali vjerujemo joj, jednako kao što vjerujemo da sam ja vidjela možda divokozu. Stižemo do kuće gdje nas još velikodušnije dočekuju Pere i Florijan, ali i dvoje zagrepčana koji su također odlučili ovu sunčanu subotu posvetiti Biokovu. Tih pola sata, koliko smo se zadržale dovelo nas je do boli trbušnih mišića od smijeha. I kako je Pere u jednom trenutku rekao «Uljepšale ste nam dan!», e bogami i vi ste nama. Tih pola sata je zaista nemoguće pretočiti na papir jer mislim da taj tekst bio kao 4 ova. To će ipak ostati naš gušt, a vi si dragi čitači, nađite svoj! Sjetimo se mi ponovno našeg Natjecatelja br. 64 i pitamo zagrepčane jesu li oni možda vidjeli kakve trkače. Kažu jesu, jednoga. Mora da je taj bio naš, Natjecatelj br. 64. Sad me već zaista zanima njegova ideja i sudbina. Zagrepčani nas odlučuju napustiti, dok mi još ostajemo, labilne da čak možda ostanemo i prenoćiti. Odlučujemo se lagano uputiti nazad, čeka nas još dosta hoda, ali i onaj zao sipar. Putem ponovno nailazimo na crna gmizava čudovišta, no ovoga puta u malo drugačijem izdanju, na okupu, reći ćemo, slaveći ljubav. Pa ipak je ovo dan ispunjen ljubavlju!
Susrećemo po putu naše zagrepčane koji nas puštaju na sipar prije njih, a prolaskom dolazimo do zaključka da ovaj put sipar nije bio toliko zao, bit će i njega oplela ljubav. Nastavljamo put, kad li, naša vjerna publika, krave s testisima, opet. Ovoga puta posred puta, tri komada, nemamo ih kako zaobići, sve su opkolile, zarobljene smo. Čekamo zagrepčane da vidimo imaju li oni bolju ideju od «A čekat ćemo dok se ne maknu.». Nećemo reći da je njihova ideja bila bolja od naše, ali možemo reći da je svakako bila smislenija. E sad, vrijeme je za pojašnjenje zašto baš «krave s testisima». Naime to jesu bile krave, ne bikovi, ali…ključno ali! Te krave su djelovale opako, nisu bile kao one s Milkinih reklama, a naziv su dobile u trenutku kad je jedna (na početku izleta), stajala posred puta, okrenula glavu prema nama, a zatim i tijelo, mrko nas pogledala i zamahnula repom. E sad, tako je i Garo pogledao Sonju i mahnuo repom prije negoli je krenuo na nju (ako ste gledali «Sonju i bika» onda razumijete o čemu pričam, a ako niste, pogledajte, odličan film!). Tako su nastale naše krave s testisima koje nisu bikovi. No, vratimo se pogledu na situaciju od strane zagrepčana koji su rekli da su to samo krave (i Garo je samo bik…), i da su pitome i da su oni samo prošli pokraj njih… I tako mi prođosmo pokraj njih, a one, ne biste vjerovali, pobjegoše od nas.
Nastavile smo u vedrom (i blago pobjedničkom) tonu, Martina je putem našla svoj izgubljeni guz – podmetač i razmišljamo kako je zapravo čudno da na ovako lijep i sunčan dan nismo srele više hodača, ili barem trkača. Na kraju nailazimo na još nekoliko trkača, biciklista i tek sad nam ništa nije jasno. Kakva je ovo utrka bila-jest-bit će, i jesmo li mi možda dio iste, a da ne znamo… Završavamo stazu, ponosne kako se nitko nije nikako ozlijedio, a bilo je dosta potencijalnih situacija, od mokrog tla, skliskog kamenja, do sipara (zaboravih spomenuti i da smo čule odron kamenja). Sad smo na asfaltiranom putu, završile smo naše putovanje, hodamo prema autu i moja lijeva noga se odlučuje spotaknuti o nevidljivu prepreku na cesti i jadan palac se nabija. U tom trenutku vidim više zvjezdica nego li ih galaksija ima, ali kvragu, i to je u skladu sa ovim bajkovitim danom.
Zaključno, sve tri smo složne da je ovaj izlet nešto što treba ponoviti i kako smo mirne što se smijeha tiče neko vrijeme, iako toga nikada dosta. Svi mi tražimo sreću, ali često živimo u zabludi da ju treba pronaći, dok ju zapravo treba stalno iznova tražiti. Ona nije trajna, treba ju stalno iznova nadopunjavati, jednako kako i cvijeće treba zalijevati. Nije jednostavno kako zvuči, ali u konačnici i jest, samo smo mi ti koji kompliciramo zapravo vrlo jednostavnu stvar.
Bilo je puno tih sreća na ovom izletu, i smijala sam im se jučer, smijem se danas i smijat ću se i sutra, i svaki dan ma koliko on dobar ili loš bio. Upravo to će mi biti podsjetnik. Kao i riječi one, čije sam si bajke oživjela na ovom izletu: «Kad si sretan, i sunce za tobom žuri.».
P.S. Natjecatelj br. 64 je stvarna osoba, i zaista je trčao utrku «Dalmacija Ultra Trail», te se nalazi na vodećoj poziciji sa prijeđenih 122,85 km.
15.10.2024, 10:00
Hana Jusić