Dnevnik školaraca 17. Opće planinarske škole 2026. godine od 4. ožujka do 26. travnja 2026. Voditelj škole je Zoran Kolombo, planinarski vodič.
Dnevnik školaraca 17. Opće planinarske škole 2026. godine od 4. ožujka do 26. travnja 2026. Voditelj škole je Zoran Kolombo, planinarski vodič.
TJEDAN I.
Orlice – 08. 03. 2026.
Tekst by Branko Ban - Dan žena, moj dan i prvi izlet planinarske škole
Subota. Pripremam stan za proslavu ulaska u 35. godinu života. Sutra ujutro je prvi izlet planinarske škole (izlet na Orlice) i valja pripremiti opremu i kekse za počastiti školarce, kao što smo nekad radili u prvom osnovne. Polazimo u 7:30 sa Šubićevca. Sve je složeno kraj kreveta, da se slučajno nešto neplanirano ne desi. Oko 20h stiže ekipa. Društvo veselo, šale loše, a piće teče u potocima. Već mi je jasno da će ujutro biti zanimljivo voziti, pa se dogovorim s Biljom da me pokupi. Otkucava ponoć – počinje moj dan, koji je, eto, i dan svih žena. Nakon izlaska u Tribunj, u Nauticu (gdje je vjerojatno bilo najviše žena po kvadratu ikad), večer završava maglovito oko 3 ujutro.
Sunce me budi na kauču. Mobitel na 15% baterije. 9:25h. Propušteni pozivi na WhatsAppu. Katastrofa. Šok, suze i nevjerica. U životu nisam prespavao dogovor. I onda kreće: skačem, oblačim se brzinom svjetlosti, na brzinu nalijevam 2 l vode, palim auto, perem zube, navigiram lokaciju groblja u Grebaštici. Nemam pojma kako ću pronaći planinare koji imaju sat i pol prednosti. Ali odluka je pala – danas je moj dan i ne postoji šansa da sve propadne.
Vrijeme je predivno, prvi pravi proljetni dan. Još u autu skidam nogavice s hlača jer znam da će gorjeti i nebo i zemlja kad krenem uzbrdo. U Grebaštici sam u 9:45. Gledam koje je točno brdo s vjetroelektranom Orlice i krećem. Trčim cestom, forma je top, alkohol isparava, kao nekad na treningu veslanja. Za pet minuta sam u selu Konobe. Slijedim markacije i zaustavljam se u dvorištu uz pseći lavež. Barba mi kaže da sam promašio skretanje i da je prije nekog vremena prošla skupina planinara. Pokazuje rukom kozju stazu i kaže da ide u polukrug oko brda. Zahvaljujem se i trčim uzbrdo. Zaključujem da moram sići sa staze i presjeći put da bih sustigao školarce. Ta odluka bila je ključna… ali i umalo kobna. Prolazim kroz draču i smreke, grebem ruke i noge, odronjava se kamenje. Grabim deblo da se prihvatim – deblo se iščupa iz zemlje. Bauljam na rubu litice i mislim u sebi: ako se sad slomim, nitko me živ ne bi našao. Nisam nikome javio gdje idem, baterija na mobitelu pri kraju. Znači sve suprotno uputama koje učimo u planinarskoj školi.
Ali dobro – danas je moj dan i nema šanse da se nešto loše desi.
Za pola sata sam na prvom platou. Puca pogled preko otoka, Grebaštice, Vrpolja i Boraje. Vjetrenjače naslagane po brdima kao maslačci, a ja rukama radim dalekozor i tražim školarce. Nigdje nikoga. Je li moguće? Još pedesetak metara uspona po liticama, pa kroz šikaru, i eto me među vjetrenjačama. Opet nigdje nikog. Već pomalo iznerviran, na 10% baterije zovem Bilju da mi kaže dokle su došli, jer više nisam ni siguran jesam li na pravom brdu. Javlja se Bilja i kaže da su kod vjetrenjača i da odmaraju. Di, šta, kako?
Počinjem opet trčati jer još nisam na najvišem mjestu, kad stiže poruka s lokacijom. Okrećem se desno i 200 metara dalje vidim skupinu ljudi. 10:30h. To je to. Kreće finiš do škole. Alkohola više nema ni u tragovima – samo sreća i pogled koji spaja more i zaleđe.
Školarci se vesele što sam im se pridružio, ne mogu vjerovati mojoj priči i da sam ih sustigao tako brzo. Slikamo se sa zastavom kluba. Kod ruševina tvrđave Sv. Ivan Trnava slušamo predavanje i arheološku analizu lokaliteta. Predavač kaže da su mu se svi ti grobovi i kosti već popeli na vrh glave. Vadim 40 Kaufland varijanti Knoppers napolitanki i dijelim svima. Svi mi čestitaju rođendan. Po običaju, opet nisam zapamtio ničije ime. Počinje vježbanje čvorova. Uče nas da se osmica radi tako da joj gurneš odozada… konop.
Mateja je našla neke kosti i odmah ih ide prijaviti stručnjacima, čije iskusno oko dijagnosticira da se radi o vrsti Ovis aries – najvjerojatnije mladučetu koje je završilo na ražnju.
Krećemo nazad. Ja malo pilam s tehničkim detaljima – razlike u snazi i veličini različitih izvedbi vjetrenjača i elektrana općenito. Najstariji polaznici se odvajaju na začelju kolone pa ih čekamo nekoliko puta.
Na samom kraju ih potpuno gubimo iz vida i odlučujemo ih ne čekati jer makadam vodi ravno do cilja.
Mi na cilju – a oni došli prije nas. Svako u ruci ima mac šparoga. Komedija.
Izlet završava u kafani Mixer. Većina pije pivo. Ja pijem izotonik i osjećam kako me mamurluk lagano mazi po glavi.
op.p. Sritan rođendan 
09.03.2026, 08:26
Branko Ban
