The Dnevnik 17. OPŠ - 2026.

TJEDAN VIII.

Vrh Dinare, Dinara – 25. - 26. 04. 2026.  

Tekst by Senka Bilać

Šezdeseta na krovu Hrvatske

Kažu da godine donose mudrost, ali ja sam, čini se, odlučila da uz mudrost ide i malo – planinarske ludosti. Tako sam, s nepunih 60 godina, upisala opću planinarsku školu. Jer zašto ne? Ako već ne mogu zaustaviti vrijeme, mogu barem krenuti uzbrdo – pa neka me lovi.

Dva mjeseca škole prošla su brže nego što sam mislila da ću ja ikada ponovo uzeti markicu koju sam imala još 2005-te i proći uzbrdo. Naučili smo sve: kako se pripremiti za planinu, što nositi, kako se ne izgubiti (ili barem kako se elegantno izgubiti), kako vezati čvorove, pružiti prvu pomoć, pa čak i kako se spustiti niz uže – što je posebno korisno kad shvatiš da si se popeo malo više nego što si planirao.

Bilo je tu i ozbiljnih tema – opasnosti u planini, spašavanje, šta radi HGSS i kako biti jedan od njih, speleologija – ali i puno smijeha. Na terenu smo vježbali čvorove, gradili bivke i pokušavali dokazati da znamo gdje je sjever, iako nas je sunce često uvjeravalo u suprotno i kad Mošo nije. Izleti su bili posebna priča, jer zbog njih i jesmo u školi – svaki put netko je imao rođendan, pa slobodno možemo reći da smo “rođendanska generacija” ove 17. opće planinarske škola HPK sv. Mihovil 2026. Torte možda nisu bile klasične, ali su sendviči na vrhu uvijek imali poseban okus, kako i rakija iz pljoskice za aperitiv i digestiv.

A onda – završni ispit. Dinara. Krov Hrvatske. I moj rođendan. Ne bilo koji – okrugli. Šezdeseti.

Dok sam pakirala ruksak, shvatila sam da u njemu ne nosim samo opremu, nego i sve uspomene iz protekla dva mjeseca – i malo inata da dokažem da brojke nisu prepreka, nego samo podatak. Plan je bio jednostavan: popeti se, napraviti bivak i – prespavati. Što je posebno zanimljivo mojoj boljoj polovici Draženu, koji ne voli spavati u bivku, ali voli mene dovoljno da to preživi. To je, priznat ćete, prava ljubav. On nije školarac, jer, kako bi moj prijatelj Emil rekao (da ne bi netko krivo shvatio) „on je preškolovan za ovu školu“ 😊

Krećemo sa Šubićevca, trpamo se u automobile, nas 13 školaraca, profesor Kolombo, vodiči  Emil, Mošo, Antonija i Leo i stariji planinari Anka i Marijan, onako kako i priliči jednoj ozbiljnoj planinarskoj ekspediciji – uz laganu nervozu, teške ruksake i još teže odluke tipa: jesam li ponio sve ili sam opet zaboravio ono najvažnije? No, prava avantura počinje tek u Vrlici, gdje Emil, čovjek od povjerenja kad je meso u pitanju, kupuje zalihe za gradele. Uz meso, naravno, uzima i uštipke – koji će se kasnije pokazati kao biološko oružje sporog djelovanja, natopljeno uljem do razine industrijskog maziva.

Iz Glavaša krećemo na uspon, puni entuzijazma, ali i ruksaka koji su sadržavali sve – od vina i rakije do gradela, jer zašto bi planinarenje bilo jednostavno kad može biti gastronomski izazov na visini? Sunce nije ni dočekalo 10 sati, a već nas je nemilosrdno peklo, kao da provjerava jesmo li dostojni vrha.

Mene, međutim, muči nešto ozbiljnije od sunca – želudac koji vodi osobni rat s Emilovim uštipcima. Već na početku uspona razmišljam: “Bože dragi, jel sad odustajem ili ću ovo iznijeti kao pravi planinar?” U tom trenutku pojavljuje se Leo – HGSS u punom sjaju. Bez puno riječi, preuzima dio mog tereta, i tekućeg i krutog, dok Antonija izvlači magnezij kao da je riječ o svetom gralu. Ja, skromna kakva jesam, posežem za bananom – prirodnim neprijateljem masnoće. Deset minuta odmora, kasnije – nova žena. Idemo dalje.

Prvi odmor – izvor Gornji bunar, 1000 metara. Punimo boce kristalno čistom dinarskom vodom, koja ima okus kao da ju je osobno filtrirala priroda uz certifikat kvalitete. Osvježena vodom osjećam se kao nova osoba.

Drugi ozbiljniji predah radimo na Martinovim košarama, na 1300 metara. Ležimo po travi kao da smo osvojili Everest, vadi se spiza, rakija i suhe smokve koje su uspješno neutralizirale uljnu katastrofu iz želudca.  Leo stišava grupu – dva gavrana lete nisko. Jedan grakće. Netko iz ekipe vikne: “Anka!” I stvarno, zvučalo je uvjerljivo. Anka, naša planinarska metla i majka svih školaraca, ionako nikad ne prestaje “graktati” – u najboljem mogućem smislu. (Anka volimo te! ♡)

Dolazimo do Jokine Vrtače, 1600 metara, mjesta koje ne postoji na kartama, ali postoji u srcima Mihovilovaca, a oni je zovu i Jokin dolčić. Ime je dobila po Josi, legendi našeg kluba, čovjeku koji je živio prirodu, a ne samo hodao kroz nju. Tu podižemo bivke koristeći sve što smo naučili – čvorove, stabla, cerade i onu neprocjenjivu planinarsku kreativnost.

Oko 18 sati stiže Jelena, licencirani vodič, i kreće prava večer. Zvijezde iznad nas, planina pod nama, vatra gori, gradele se dime, a svi sjedamo siti i zadovoljni. Anka drži uvod koji traje “samo” 45 minuta – kratko, jasno i emotivno. Svi osjećamo isto: ovo nije samo izlet, ovo je inicijacija. Nakon položenog pismenog dijela, sada smo na korak do titule – „akademski planinari“ 😊

Zaključak večeri? Ova generacija 17. OPŠ HPK Sv. Mihovil Šibenik ima nešto posebno. Energiju koja se ne može izmjeriti visinom ni kilometrima.

Kasno navečer stižu još dva školarca – Anđelo i Toni. Sad nas je 15. Zapravo 16 – jer Paula nosi novi život. I tako, nas 15+1 osvaja najviši vrh Hrvatske. To nije samo uspon – to je priča koja će se prepričavati.

Odlazim u bivak, koji sigurno nije najudobniji krevet u mom životu, ali će sigurno biti najposebniji. Jer ne slavi se svaki dan šezdeseti rođendan na vrhu Hrvatske, okružen ekipom koja je u kratkom vremenu postala – mala planinarska obitelj.

Ujutro doručak i završni uspon. A dok hodamo, ne možemo ne primijetiti ljepotu Dinare – cvijeće u punom cvatu, leptiri svuda oko nas, i pogled na Troglav pod snijegom, koji oduzima dah.

Na vrhu nas čeka Mate, predsjednik koji nije mogao s nama dan ranije – ali očito ne može propustiti vrhunac. Dočekuje nas s hladnom pivom i travaricom. To se zove motivacija. Zastave se vade, slike se snimaju, nazdravlja se rođendanu, životu i planinama.

Kad sve zbrojim, ova škola mi je dala puno više od znanja. Dala mi je ljude, iskustva, hrabrost i potvrdu da nikad nije kasno za nešto novo. A ona svjedodžba na kraju? Veselim joj se više nego diplomi od prije ….pitaj Boga koliko godina. Jer ova nije samo papir – ona je dokaz da sam se usudila i potvrda da ja nikad neću biti žena svojih godina.

I zato, ako me netko pita što sam radila za svoj 60. rođendan, reći ću jednostavno: slavila sam ga – na vrhu. I to ne samo planine.

_____________________________________

TJEDAN VII.

Poštak – 19. 04. 2026.  

Tekst by Biljana Marić-Erceg

Zadnji izlet prije velikog finala na Dinari. Trebalo je to biti Sveto brdo i moj najdraži Velebit, onaj isti zbog kojeg sam i zavoljela planine…. Ali, karma i HAK kažu: Neće moći! Kolombo javlja - zatvorena Majstorska cesta, promjena plana, idemo na Poštak! Koji sad crni Poštak, a ja se veselim tom Velebitu ima 2 mjeseca. Pa mi prođe kroz glavu ono „Neće planina uteć“, a pred očima se ukaza Marsovac… Jeeeiiii tamo idemo, od tuge do veselja u jednoj sekundi.

Sunčano jutro ko stvoreno za uzbrdo. Eto Senke i Dražena već ispred kuće, s osmijesima od uha do uha, „Dobro jutroooo“ i pravac Šubićevac. Tamo ljudi – nikad više, a i Kolombo je zapritija: Očekujem vas sve! Pa ti sad probaj ne doć. Kratke upute, preko Skradina do Otrića, sjedamo u aute i idemo što dalje od grada i civilizacije. Oko nas se otvaraju zelena brda, pravi travnati travanj i sunce na full. Kravlja draga pa vrelo Zrmanje, Rakovica kula, sve dobro nam poznata mjesta i ceste. Livade nepregledne i konji u daljini – srce već hoda.

Stižemo na parking i početnu točku hikea, željeznička stanica Zrmanja, bura i par stupnjeva manje. Oblače se jakne, kape, oprema na najjače. Gazimo preko pruge kroz šumarke hrastića i grabića pa na čistinu uzbrdo. Prva stanica – kamena galerija, stajemo samo za kratki predah, fotkanje Marsovca i njegove braće, idemo dalje. Uspon je sad ozbiljniji, a sunce baš prži. Po običaju idem zadnja, vječna metla od metle. A oko nas travnate padine, kaćuni bijeli i ljubičasti, šumarice, kockavice, čak i jedan zelembać. Poskočića niti jednog.

Eto nas na vrhu, Roško pruža bajaderu, valjda mu se čini da mi hitno treba, prihvaćam ko žedan kišu u pustinji. Vade se marende, ima tu i kremšnita, makovnjača, svega blaga u izobilju, a triba poist sve, da ruksaci budu lakši. Odmah pitam Koliko stojimo? Kaže Boris, Reka je Kolombo, kad Bilja dođe pa plus 10 minuta. A blago meni.

Na vrhu Poštaka zajednička fotka i još malo uživanja u pogledu. Otvoreno na sve 4 strane, a meni oči bježe na Crnopac i ono nesuđeno Sveto brdo s Vaganskim iza sebe… Neće planina uteć.

Na povratku saznajem da imamo i ranjenih. Mate je negdje usput uganuo zglob, al sreća imamo mi našeg dotura Marka s nama, a sve je izliječila kažu piva u Kistanjama. Di prije nije reka, mogla sam i ja štakod uganit.

Spuštamo se natrag do kamene galerije, vade se zamke, vježbamo čvorove. Mošo ponavlja kako usjeveriti kartu i odrediti azimut (ne Azimut), a mi blejimo ko telad u šarena vrata. Još malo fotkanja i natrag u nizine. Netko po putu viče da su mu ostali ključevi od auta kod Marsovca, a spustili se skoro do parkinga. Kasnije saznajem da su ključi nađeni – bili na sjedalu cilo vrime. Zaboravljale su se i gojze taj dan, neki su fulali put pa odvozili čak duplo više, ludi dan i gotovo.

Na povratku stajemo u Pađene, Senka i Dražen tu kupuju basu. E sad, šta je basa, nikad čula – mladi svježi sir, navodno bolji od i jednog drugog. I pada dogovor, idemo nas troje prvo u Pere na čevape, jer želudac već plače. U Pere međutim, opsadno stanje, 100 auta parkirano, bižmo ća! Ništa od ćevapa, skuvat će Senka blitvu kad dođe kuć, a pomoći će malo i piva na Šubićevcu. Tamo već svi sjede, raširili se oko stolova, Mošo samo šta ne zapiva, priča se naveliko, ko o čemu, naravno o spizi jer svi su već gladni. Spominju se ića razna, čak i tripice, janjetina i trista čuda. I ne bi mi kući do ujutro, al želudac zove, noge su otkazale davno, privodimo kraju i ovaj školski izlet. Čeka nas još kraljica Dinara.

Ponovilo se!

__________________________________________________________

TJEDAN VI.

Mosor, vrh Ljubljan 1.262 mnv – 12. 04. 2026.  

Tekst by Zdenka Stojanović

Opće info (ili gdje smo to bili): Mosor, vrh Ljubljan 1262 m, ruta Sitno Gornje – Vickov stup, planinarski dom Umberto Girometta (učili smo u školi tko je to, no ja sam zaboravila), kružna staza, oko 6 sati hoda, visinska razlika 800 - 900 m.
Nismo još ni predahnuli od penjanja u kanjonu Čikole, a sutradan, u rano sunčano jutro opijeno mirisima proljeća, Mosor, glomazna krševita planina koja izaziva strahopoštovanje, zove na još jedno penjanje. Jednom davno sam tamo ispustila (izgubila) dušu, pa hajde da ju sada pronađem.
Nas desetak školaraca, dragih, sada više ne nepoznatih ljudi, plus skoro isto toliko iskusnih vodiča, koji su nas budno i strpljivo pazili (veliko HVAAALA!). Malo nas je, ali velika je snaga volje koja pobjeđuje razum.
Ovaj put ja pišem sastav, ali kako sada taj vatromet emocija, koje bih najradije sačuvala u tišini svog srca, odjenuti prozaičnim riječima.
Kao i vrijeme, prostor donosi zaborav, ali to čini tako da čovjeka otrgne od njegovih veza i vraća ga u slobodno i prvobitno stanje, u tren oka te pretvori u skitnicu.
Dakle uspon, uspon, uspon, između toga 2 - 3 m ravno. Nedostaje mi zraka, mozak stalno nešto blebeće, ušutkavam ga svako malo i nastavljam dalje. Nema neću, ne mogu, pitanja zašto se uopće toliko mučimo, ide se do kraja, bez obzira koliko se to činilo teškim (nemogućim).
U školi su nas učili da je planinarenje čisti užitak i da nema takmičenja. Ma kako nema, takmičiš se sa samim sobom, svojim najvećim protivnikom. Ovdje vidiš tog pravog sebe, one dijelove koje najradije ne bi želio vidjeti.
Hodam ja tako po oštrim stijenama u veselom društvu, a zapravo sama sa sobom i gledam kroz/u sebe. Ne postoji ništa zanimljivije od te šetnje kroz vlastite skrivene galerije. Sve je unutra, svi smislovi i otkrića.
Kao i vrijeme, prostor donosi zaborav, ali to čini tako da čovjeka otrgne od njegovih veza i vraća u slobodno i prvobitno stanje, u tren oka te pretvori u skitnicu.
S vrha se prostire prekrasan vidik u kojem putem ne uspijemo toliko uživati, jer uglavnom gledamo u zemlju da ne (pro)padnemo. Problemi gledani odozgo ne čine se tako strašni iz te perspektive. A gore party: smijeh, zezancija, širok izbor prefinih zdravih kolačića, obilje delicija, mljaac. Drugi put ne nosim ništa, od svakoga uzmeš pomalo, a i ruksak je lakše nositi.
Neizostavno slikanje na vrhu, (pa zar se zbog toga nismo i penjali gore) koje baš i ne volim, ali zajednička fotografija neizbrisiv je trag u vrtlogu života.
Povratak kući bio je naglo buđenje iz predivnog sna.
Nastavljamo život upravo ondje gdje smo ga prekinuli i na trenutak ostavili, ali nismo više isti onakvi kakvi smo otišli.
Oprezno provjeravam ruksak, jer mi je stalno u glavi ona priča iz škole kako je jednom netko donio kući nepozvanog gosta.
Sanjamo zajedno opet sljedeće nedjelje na Svetom brdu.

___________________________________________

TJEDAN V.

Čikola, penjalište Osoje – 11. 04. 2026.  

Tekst by Anđelo Zorica

Ova subota pružit će nam nešto novo pa smo zbog toga uzbuđeni. Na predavanju su nas uvjerili da ćemo svi to moći i da se ne brinemo. Za razliku od svih ostalih planinarskih izleta, danas idemo u neku drugačiju avanturu.

Uz pomiješane osjećaje straha i uzbuđenja nalazimo se na parkiralištu iznad penjališta i nakon kratkih Leovih uputa uzimamo opremu te se krećemo spuštati u kanjon Čikole. Po dolasku ispod smjerova oblačimo kacige, pojas i penjačice te se prepuštamo naletima adrenalina. S vodičima provjeravamo opremu i odvažno krećemo. Uz sigurnost koju nam daju vodiči i iskusni penjači koji nas osiguravaju, jedan po jedan se uspješno penjemo i pomičemo svoje granice.

Avantura iz nas izvlači ono za što nismo ni znali da smo sposobni. Nakon ispenjanog smjera i uzvika „španaj“ nagrada je zabavno spuštanje, samo se treba opustiti.
Na drugoj strani, nakon prvog popetog smjera, puni zadovoljstva i samopouzdanja učimo absajl. Zatim opremu predajemo drugim kolegama da i oni prođu isto, a nakon što su se svi okušali, neki penju i još koji smjer.
Sad se postalo teško odvojiti i otići od ovog mjesta koje nam je otvorilo neke nove vidike i pružilo potpuni osjećaj slobode.

U kafiću na Konjevratima prepričavamo dojmove i zaključujemo kako se isplatilo odvažiti na ovu avanturu.

Našim vodičima neizmjerno smo zahvalni što su nam omogućili da se zaljubimo u ovu aktivnost.

_____________________________________

TJEDAN IV.

Promina  – 29. 03. 2026.  

Tekst by Josip

Danas je mene dopalo da pišem o izletu o Promini, budim se u 5:30 spremam stvari i Bogu hvala imam prijevoz taman do teniskih terena zato što mi očuh radi tik do teniskih terena. Drago mi je da sam išao kombijem jer ne volim i ne volim i opet ne volim žicat ljude za prijevoz nije mi jednostavno ugodno . Svi skupa iako po profesorovom(Zoranovom) mišljenju ima nas upola manje krećemo u 8h prema Promini, zbog silnog straha ja uopće ne znam koliko nas je i stalno sam razmišlja o poskoku koji je viđen na Promini, nema veze što je njihovo vrijeme al čim je na vijestima dalo lokaciju meni grč u želucu.

Stižemo na parking dijelimo se u grupe, profesor (Zoran) kaže da se nećemo puno zadržavat gore, dere bura a ja zahvuljem za svaki stupanj niže iako je bilo ladno ja sam uživao, svaki stupanj niže mi je bila veća sigurnost da neću vidit poskoka. Nakon cca sat ipo-dva uspona dolazimo blizu i počinje me zabacivat ustranu, isplesa sam se sa burom i pri vrhu i na vrhu. Došao sam gore i nije bilo pečata. Slikali smo se i nastavili dalje prema bunkeru taj mali dio izložen vjetru je unatoč kapama cvikama i svime skupa bilo tako ladno kostima na licu od zubiju, obraza, čela pa da ne nabrajam, di sam se zapita ako je na 1100 ovako kako je na tom famoznom Mont Blancu što me toliko vuče.

Ulazimo u bunker, kako je to profesor (Zoran) opisa ja sam mislio da je to ko zna šta, normalni tunelić. Nakon toga dolazimo do doma, puno kombija od HGSSa i divni ljudi i topli dom, sad sam se sjetio da nam se na početku priključio i jedan pas koji se priključio na početku puta iako nije bio član kluba  to sam se sjetio jer je bilo napisano na ulazu zabranjen ulaz psima, nakon cz vremena isto se dijelimo u grupe i vježbamo čvorove i orijentaciju s kompasom, dvostruki zatezni i lađarac nisam uhvatio nikako, morat ću naučit doma, uvik naučim tek doma ne znam zašto, al dobro bitno da naučim, vrijeme je za polazak i meni ne da mira to što nisam naša pečat i nešto puklo u meni i ja pitam pečat kod ovih ljudi u domu reka sam sebi neću 2 put dolazit na ruski rulet, noć prije sam AI pita kakve su šanse da ću sutra vidit poskoka, kaže meni AI velike šanse su ti da ćeš sutra vidit poskoka .

Uspio sam doći do pečata . Hodajući do auta profesor (Zoran) dobiva inspiraciju za tradicionani odlazak na piće i odluka pada na Konjevrate.

Tako je meni počeo i završio ovaj divan izlet, iako s malo povišenog kortizola(hormon stresa).

___________________________________

TJEDAN III.

Orlovača  – 22. 03. 2026.  

Tekst by Anamarie S. - Crtice iz dnevnika

Nedjelja. 22. ožujka. Skupina zaljubljenika u prirodu. Šibenik. Što je meni ovo trebalo? Orlovača!

No krenimo ispočetka, treća nedjelja za redom provedena u prirodi u društvu tridesetak osoba koji se međusobno ne poznaju, al sa istim ciljem – preispitivanjem vlastitog sebe i  životnih odluka.

Šala mala ili pak ne! :) Da ponovimo, skupina 30-ak ljudi, koji se međusobno ne poznaju čine grupu polaznika ovogodišnje Planinarske škole, obzirom da ovo čitate i ja sam dijelom te skupine. Kako, kad  i  zašto se to dogodilo vjerujte ne znam niti ja. :) Ali tako je, kako je, povratka nema, a rođendan mi nije!

1.lekcija što je planinarenje? Kretanje snagom vlastitih nogu po planinama radi osobnog užitka.

Problemi u najavi, polazak sa Šubičevca  sad je već standardna procedura. Burek, kava, čaj, torba na leđa, štapovi u rukama i krećemo. Kamo ?

Pa na Orlovaču. Što je Orlovača?  Vjerujem da se dosta pripadnika skupine pitalo isto pitanje ili možda pak ne, možda je problem moje sad već upitno znanje zemljopisa, ali psssss ... nemojte nikome reći! Popraviti ću se i to odmah!

Orlovača je brdo koje je navodno dobilo ime ne samo po orlovima već po „Kralju orlova”, o da i to postoji. On je navodno stoljećima imao gnjezdo na samom vrhu brda i vjerovalo se da čuva taj kraj. Prema legendi kad bi prijetila opasnost( nevrijeme, rat, nesreća)  orao bi počeo kružiti iznad sela, ispuštati prodorne krikove, koji bi se čuli kilomerima i na taj način je davao znak ljudima da se sklone ili pripreme. Ništa me ne pitajte, to kaže Chat GPT.

Ono što ne kaže Chat GPT  već naši vodiči, ovog puta na čelu sa barbom Matom, jesu sljedeće činjenice : - staza ima 17 kilometara; laž ljudi moji, bilo je 20,21, na nekim satovima izmjereno čak i 22 kilometra :)

- visinska razlika oko 650 m – moje tijelo i duša odgovorno tvrde bilo je bar duplo.

- tehnička i kondicijska zahtjevnost: nezahtjevno, prispitvanje životnih odluka zagarantirano.

-hod 6 sati plus pauze ; i tu bi se dalo diskutirati, obzirom da nas Mate vodi, trebam li što dalje objašnjvati? Al nek ostane zapisano, moj subjektvni dojam je trčanje 4 sata bez pauza.

Al nije sve tako sivo, osim neba nad nama, imali smo mi i pravi pit stop u planinarskoj kući „ ĆIĆO”  po povratku sa vrha na 220 m nadmorske visine u selu Rupići.

Zasluženi odmor, od dijete nema ništa, shvatili smo svi. Panceta, kruh, pivo, ko da sutra ne postoji ;)

Taman sa zadnjim grizom, čuje se poznati glas našeg Kolumba : „ Vadi zamke”. Na meniu su nova dva čvora, ambulantni i onaj drugi kom ne znam ime, al služi da vežemo dva odvojena konopa u jedan.

Tako svježeni, ohrabreni i naučeni novim vještinama krenuli smo na put ka sreći ( čitaj: povratku doma). Dragi čitatelji pomislili biste laganica i spuštanje.   Ha ha ha, koja zabluda, ubacija je nama barba Mate još koje brdo po putu, jer ne zaboravimo svi smo tu radi vlastitog užitka, noge se ništa ne pita.

Korak po korak, nekako smo se dogegali do Šubičevca, početna i krajnja točka nedjeljnih avantura i  dočekali onaj trenutak iz definicije planinarenja ... vlastiti užitak ( čitaj : pivo).

Sad znate još jednu nebitnu informaciju a to je, kako je došlo do ovog teksta. Neće se ponoviti:) Obećajem! Za sve je krivo brdo, Kolumbo i moja najbolja životna odluka u posljednje vrijeme. Škola planinarenja!

Jedva čekam sljedeću nedilju, Prominu, kukanje što je meni ovo tribalo i savršen osjećaj zadovoljstva nakon cilog dana u prirodi, svježem zraku i novim čvorovima u rukama, ali i činjenici da više nikad neću morati napisati ovakv tekst :)

Nek nam nove muke otpočnu!

THE KRAJ

______________________________________

TJEDAN II.

Svilaja  – 14. - 15. 03. 2026.  

Tekst by Ana Roca op.p. sritan ročkas 

Jutro... kasnimo u startu jer ja ne čitam poruke. Stiže Irina, gepek pun. Komedije, kako mi ovako mislimo na Dinaru... a opet s druge strane žena ponila spize, kolača, vina, bakse mineralne, rozu dekicu... stara od sad te uvik vodim s sobom. Kupimo Jelenu. Navigacija upaljena, niko tetku nedoživljava, fulale, ignorirale policiju, polukružno se okrećemo... eto Čikole, valjda. Da nam nije Thompsona ne bi znale di smo.

Stižemo, ekipa već raspoređena, bacamo torbe na krevete... mislim se valjda neću frknit dole na nekoga. Kava,... čekamo doktora, spremne, rođene spremne! Krećemo!

Pogled doli, glava prazna, uživam u svakom koraku... svaki sljedeći kamen, korak, igra, djetinjstvo, zadovoljstvo, olakšanje... cilim putem mantram hvala ti, hvala ti Bože, univerzume, svemire hvala ti... Thank you and bring me more.

Ekipa opuštena, ugodna. Milena priča situacije, naleti smijeha. Prvi tragovi proljeća, cviće, šumske jagode, boje... hvala ti, hvala. Lagano se uspinjemo, oko nas stine, stabla puna mahovine... još kućica hobita i ja u filmu. Skidamo slojeve robe s sebe, kemijamo s onim štapovima, pa žedne, pa gladne, pa bi zapalile, pa vidi onaj cvit, vidi onaj... slikaj slikaj pitaj google..

Pauze nema, Mate nas goni. Zaključujem da su nas na Orlicama mazili i pazili, a sad zaozbiljno.

Izlazimo na čistinu.. gledam ja gore i  mislim se aha momenat.

Puš pauza, ekipa na okupu. Kreću navale adrenalina i čistog zraka... Bilja vadi europsku pepeljaru i komentira... "šta je ovo... ?? pripreme za survivor!" Kolega do nje... "jok pripreme za snimanje Rocky- ja 5. Milena s smješkom dobija ideju da ovaj put ja napišem štogod. Irina mi se ruga.. reko ja može!

Ajmo, ajmo!!! viče Kolombo. Goli kamen, nema ni grmića smrike a kamoli stabla za popišat se... ko je piša, piša je...!

Metla, Biljana, Irina, Milena, Boris, Mošo i ja lagano zaostajemo za ekipom. Ide to kako kaže Mošo polako al se nikad negasi... takvi motori su najbolji. Iza mene pogled puca, divim se našem kršu! E, sad bi se valjalo i obući, puše, a eto i kišice. Gore ekipa na pauzi, stižemo i mi. Taman sile! Ajmo, ajmo! viče opet Kolombo:) Irina protestira, tek je sila i gladna je! Uvjerava Mošu: "ajte vi, Ana će ostat s menom". 10 min prije vrha, prostreljim je pogledom. Mošo viče, "nemoj me zajebavat, diž se.. "! Uto mu pogled odluta u njen ruksak, kad ono "luji viton" torbica. Teški lom smjeha! Pali se meni kliker i film unatrag: "Irina bokte pa šta nosiš u ruksaku, jbt težak ti je...  Do vrha  slušamo Mošino predavanje o Perućkom jezeru, branama, izvorima..

Vrh! Pogled spektakularan, vitar šiba... 3 koraka s druge strane sunce, spiza, ekipa, bonaca. Oblaci luduju, kišica... grupna slika u 5 sekundi, prsti zebu... bižžž!

Kotrljamo se niz Svilaju pun gas... ja se opet igram igre preskakivanja s kamena na kamen s noge na nogu. Skrećemo drugom rutom, kaže Kolombo ono malo je strmije pa koristite štapove ko ima, aaa ko nema jebiga.. držte se...

Spuštamo se, vegetacija, nema više udara vitra.. valja se i skinit opet. Mislim se nije ovo planinarenje teško, samo se triba puno skidat i oblačit. Ide to nama, malo klizimo, Andrea malo natukla kolino, al nema brige doktor je s nama. Dolazimo do puta, Luji viton ženu sam izgubila, ma u dobrom je društvu.. sad lagano do doma.

Paula nas čeka s toplim somunima... savršenstvo.. legi somuni ka budali šamar.. ono taman teke prije večere.

Svi na okupu, akcija oko spize... ide to nama ženama gore, sve spremno al mesa niđe! Spuštam se do roštilja... nije ni čudo... lipo toplo, vatrica, romantika, svitlo slabo pa se mora i provat svako malo da nedaj bože bude sirovo. Majstorima se ne žuri. .... jebiga kad si gladan nisi svoj... gornji dom se spušta po meso. Sad je situacija već ozbiljna... nekih 5 sekundi do Kolombove provale... " jebate gore krokodili žive.." Vrh!

Naili se, krenila pisma i gitara.. Boris udara pozdrave i želje, Mošo ga navodi na akorde. Gledamo ja i Luji Viton žena Mošu, gušt ga slušat i gledat... " jebote, pa mi imamo i jukebox (đuboks).

Spavanje, ko hrče ko nehrče.. meni svejedno.. ja kad ležem umrem, kad se probudim oživim. Jutro. Kate napravila dijagnozu hrkanja za nas 7 u sobi. Moja dijagnoza povremena, tiha i tanka. Kava! Kolombo viče za 10 min predavanje... stavljam ga na ignor i pravim se blesava. Aj aj eto nas... doktor Marko objašnjava prvu pomoć. Kolombo glumi lutku... oživljava nekim čudom u više navrata... Okretanje unesrećenog na bok ka od šale, marame, tuferi, zavoji okolo vitrom lete, sunce piči... aj ča, opet ću izgorit po faci!

Malo, pomalo  i eto nas do izrade bivka. Naravno moja cerada 4*5, mah napravit ćemo onda delux... Kolombo nam pokazuje prozračan ogledni primjer bivka...

Bilja, Jela, Luij Viton žena i ja krećemo... bacamo debla, kamenja, cerade, zamke, štapove.. Ide to nama! Malo je labavo..., zatežemo, natežemo i gle...! Iskusna žena zmaj Milena potvrdno klima glavom i zove Mošu. Ma rič da bi reka. Naslagale se ka srdele, smješak od uha do uha i " fotosešn". Ne čekamo mi Kolomba za komentare ni kritike, zaključujemo da je naš najbolji... pa jedini ima i predsoblje...

Još malo uživancije na suncu, a lipo je.. valja se nikome neide.

Zadnji gutalj kave i cigaret.. pakiranje, čišćenje..  Zoran pregledava sobe... a e... lipo da ste sve ostavili, nismo divljaci... opet lom smjeha.

Pozdravljamo se s ekipom... u auti sabiremo dojmove i jedva čekamo opet!!!

P.S. Kraće sam mogla al nije mi se dalo.. evo prošla taman ponoć pa usput mi sretan rođendan!

_______________________________

TJEDAN I.

Orlice – 08. 03. 2026.  

Tekst by Branko Ban - Dan žena, moj dan i prvi izlet planinarske škole

Subota. Pripremam stan za proslavu ulaska u 35. godinu života. Sutra ujutro je prvi izlet planinarske škole (izlet na Orlice) i valja pripremiti opremu i kekse za počastiti školarce, kao što smo nekad radili u prvom osnovne. Polazimo u 7:30 sa Šubićevca. Sve je složeno kraj kreveta, da se slučajno nešto neplanirano ne desi. Oko 20h stiže ekipa. Društvo veselo, šale loše, a piće teče u potocima. Već mi je jasno da će ujutro biti zanimljivo voziti, pa se dogovorim s Biljom da me pokupi. Otkucava ponoć – počinje moj dan, koji je, eto, i dan svih žena. Nakon izlaska u Tribunj, u Nauticu (gdje je vjerojatno bilo najviše žena po kvadratu ikad), večer završava maglovito oko 3 ujutro.

Sunce me budi na kauču. Mobitel na 15% baterije. 9:25h. Propušteni pozivi na WhatsAppu. Katastrofa. Šok, suze i nevjerica. U životu nisam prespavao dogovor. I onda kreće: skačem, oblačim se brzinom svjetlosti, na brzinu nalijevam 2 l vode, palim auto, perem zube, navigiram lokaciju groblja u Grebaštici. Nemam pojma kako ću pronaći planinare koji imaju sat i pol prednosti. Ali odluka je pala – danas je moj dan i ne postoji šansa da sve propadne.

Vrijeme je predivno, prvi pravi proljetni dan. Još u autu skidam nogavice s hlača jer znam da će gorjeti i nebo i zemlja kad krenem uzbrdo. U Grebaštici sam u 9:45. Gledam koje je točno brdo s vjetroelektranom Orlice i krećem. Trčim cestom, forma je top, alkohol isparava, kao nekad na treningu veslanja. Za pet minuta sam u selu Konobe. Slijedim markacije i zaustavljam se u dvorištu uz pseći lavež. Barba mi kaže da sam promašio skretanje i da je prije nekog vremena prošla skupina planinara. Pokazuje rukom kozju stazu i kaže da ide u polukrug oko brda. Zahvaljujem se i trčim uzbrdo. Zaključujem da moram sići sa staze i presjeći put da bih sustigao školarce. Ta odluka bila je ključna… ali i umalo kobna. Prolazim kroz draču i smreke, grebem ruke i noge, odronjava se kamenje. Grabim deblo da se prihvatim – deblo se iščupa iz zemlje. Bauljam na rubu litice i mislim u sebi: ako se sad slomim, nitko me živ ne bi našao. Nisam nikome javio gdje idem, baterija na mobitelu pri kraju. Znači sve suprotno uputama koje učimo u planinarskoj školi.

Ali dobro – danas je moj dan i nema šanse da se nešto loše desi.

Za pola sata sam na prvom platou. Puca pogled preko otoka, Grebaštice, Vrpolja i Boraje. Vjetrenjače naslagane po brdima kao maslačci, a ja rukama radim dalekozor i tražim školarce. Nigdje nikoga. Je li moguće? Još pedesetak metara uspona po liticama, pa kroz šikaru, i eto me među vjetrenjačama. Opet nigdje nikog. Već pomalo iznerviran, na 10% baterije zovem Bilju da mi kaže dokle su došli, jer više nisam ni siguran jesam li na pravom brdu. Javlja se Bilja i kaže da su kod vjetrenjača i da odmaraju. Di, šta, kako?

Počinjem opet trčati jer još nisam na najvišem mjestu, kad stiže poruka s lokacijom. Okrećem se desno i 200 metara dalje vidim skupinu ljudi. 10:30h. To je to. Kreće finiš do škole. Alkohola više nema ni u tragovima – samo sreća i pogled koji spaja more i zaleđe.

Školarci se vesele što sam im se pridružio, ne mogu vjerovati mojoj priči i da sam ih sustigao tako brzo. Slikamo se sa zastavom kluba. Kod ruševina tvrđave Sv. Ivan Trnava slušamo predavanje i arheološku analizu lokaliteta. Predavač kaže da su mu se svi ti grobovi i kosti već popeli na vrh glave. Vadim 40 Kaufland varijanti Knoppers napolitanki i dijelim svima. Svi mi čestitaju rođendan. Po običaju, opet nisam zapamtio ničije ime. Počinje vježbanje čvorova. Uče nas da se osmica radi tako da joj gurneš odozada… konop.

Mateja je našla neke kosti i odmah ih ide prijaviti stručnjacima, čije iskusno oko dijagnosticira da se radi o vrsti Ovis aries – najvjerojatnije mladučetu koje je završilo na ražnju.

Krećemo nazad. Ja malo pilam s tehničkim detaljima – razlike u snazi i veličini različitih izvedbi vjetrenjača i elektrana općenito. Najstariji polaznici se odvajaju na začelju kolone pa ih čekamo nekoliko puta.

Na samom kraju ih potpuno gubimo iz vida i odlučujemo ih ne čekati jer makadam vodi ravno do cilja.

Mi na cilju – a oni došli prije nas. Svako u ruci ima mac šparoga. Komedija.

Izlet završava u kafani Mixer. Većina pije pivo. Ja pijem izotonik i osjećam kako me mamurluk lagano mazi po glavi.

op.p. Sritan rođendan 

---

  24.04.2026, 08:26

  Senka Bilać; Biljana Marić-Erceg; Zdenka Stojanović; Anđelo Zorica; Branko Ban; Ana Roca; Anamarie S.; Josip