The Dnevnik 16. OPŠ - 2025.

TJEDAN VII. , završni vikend 16. OPŠ

Dinara, Dinara  - 17. - 18.05.2025.

Tekst by Mateja Baranović 

Bivakiranje na Dinari ujedno i posljednji (nadamo se ne i zadnji) izlet OPŠ HPK Sv. Mihovil

17. svibnja 2025. U 6:00h čuje se uvodna špica svima nam dobropoznate emisije „Dobro jutro,Hrvatska“ i prije nego Maja Blagdan četvrti put ponovi „...dobro jutro...“ gasim alarm i ustajem na noge koje su sve osim lagane. Siki me gleda, više nije ni ljuta samo tužna jer i ovi put idem bez nje. Nema vrimena za gubljenje, složena roba čeka na stolici, navlačim sve na sebe i hitam u đir sa mojom crnom mezimicom da joj objasnim da je ne mogu povesti i da je tako dok traje škola i eventualno za neke izlete koji su opasni za nju.

Torbu, normalno, nisam spakirala do kraja i ovaj put, ne znan zašto.... Leteći guram sve stvari u Toyotu i krećem na Šubićevac gdje me čekaju Antonija, Franka i Marina. Sad je već došlo 7:00h, u Antonijinom Sanderu pričamo o autima i vozimo se prema Kninu. Ne sićam se više jesmo li ikog sreli na parkingu iduće čega se sićan je da sidim s Ritom i Mošom te pokušavam naručiti „produženu u malu“ koja nikako da stigne. Istovremeno diskutiram s sugovornicima o najvažnijim temama u svijetu, a to su: spiza i koja je rakija najbolja i koju smo sve provali... Jedino nismo onu od šporkih čarapa, eventualno... nabrojili...vjv smo i nju provali. Bar neko od nas. Možda i ja al se ne sićan. Aj dobro, amo dalje...

Krenili smo za Mirkoviće i tamo smo ostavili aute. Nabrzinu i nespretno sam spakirala ruksak i eto nas na stazi...nije prošlo nekoliko uzbrdica neko me nešto pita šta mi nije silo.. znam da nije u lošoj namjeri ali stvarno? Tek smo krenili? Tipa treća uzbrdica? Sigurna sam da nije iz zle namjere pa ne dozvoljavam da mi pokvari dan. Spremljeno u folder zvan „Zaborav“. Teško dišem na nos. Klasika. Ubrzo noge rade svoje, mozak pada u drugi plan tako je najbolje. Na putu do pl. doma Brezovac krajolik je takav da poželiš bit list il neka grana ili muva makar da budeš dio te šume i tog smiraja kakav samo priroda može učinit. Ne znam, nerijetko pitam se kako, kad, zašto i kojim putem smo se do te mjere, usudit ću se reći, nezdrave mjere odlipili od prirode. Daleko od toga da bi bila protagonist „Into the wild“ ali život bez prirode i nije život. Ne znam, ne znam opet sam otišla predaleko u svom umnom verglanju. Možda je odgovor i na to pitanje – astro folija. Neke pive su se popile, šuma nas je cilo vrime čuvala u svom ladu, a onda nas je naša Marica uputila na šljunčanu vijugavu cestu koja nas je odvela nas do pl. doma Zlatko Prgin. Tamo nas je dočeka naš Mate Protega i vatra. Ne mogu vam opisati koliko dana čekam baš ovaj tren. Bila je priča da se neće raditi bivak jer nam je Sevka poslala snijeg u maju,međutim na kraju smo ipak opravdali titulu „najgore grupe“ pa su i bivak i logorska vatra došli na dnevni red. Sakupljanje drva san nekako priskočila, ne znan kako? – biće sve Sanja donila...

Logorska vatra učinila je svoje i dozvala luđačko pivanje i smijanje koje je odjeknulo šumom do te mire da su se neke šumske vile i vještice sakrile u naš  bivak. Priča se da smijeh još uvijek odzvanja šumom.

Jutro je bilo još lipše od logorske vatre, ako je to moguće nadmašiti...Sunčeve zrake prelazile su preko mokrog lišća i stvarale neku čarobnu atmosferu. Ujutro vilenjaka i vještica nije bilo, razbižali su se dok smo mi spavali 100%. Biće im se nije dalo kuvat kavu za toliko svita. Nema šta drugo.

Ipak, kava se skuvala. Sve se to tribalo spremit od jučer, od jutros i spakirati. Rekli su nam 22 minute do gori (gledan 22 su nutella keksa u velikom pakiranju ali ne i minute do vrha), pa onda 27 min, pa je neko uspija za 35min tamo i nazad, pa za 45min ...na kraju ne znan koliko je prošlo ali popeli smo se na Sinjal (1831mnv). Osjećaj famozan. Srića. Tuga. Ljubav. Sve emocije ikad pomišane i to na vrvu vrvaca 'rvatske. Marica nas slikaje. Mi se slikajemo. Svi se slikaju. Antonija pali zadnji duvan ikad :-( Pola joj ga vitar odnija. Led. Laganini doli. Kroz predivnu šumu. Sa svim tim arganjama na kostima prolazimo kroz vilenjačke hodnike, špajize i dnevne boravke. Dočekali pizzu u Kninu. Malo se bolje upoznali. Nasmijali, pročakulali. Uspili smo svi, položili smo OPŠ HPK Sv. Mihovil.

P.S. Siki je priživila. I dalje - laje li ga laje. Svaka sličnost s stvarnim osobama je slučajna. Priča se da se ekipa nastavila penjati i dalje ...i da planinare do kraja svita i nazad.

Tekst by Paula Zorzin

OSVRT - DINARA

Tjedan po tjedan, izlet po izlet i naša škola se približila svome kraju. Ostao nam je zadnji izlet. Onaj na Dinaru.

Subota jutro 5:30, otvaram prozor, izašlo je sunce. Dobro je s obzirom da prognoza i nije bila baš obećavajuća. Ubacujem još neke stvari u ruksak i spremna sam za pokret.

Mario me kupi i idemo ravno za Knin gdje se na kavi nalazimo s ostatkom ekipe. Obavljamo zadnji šoping i ubacujemo spizu kod Mate u kombi. Pokupit ćemo je putem do skloništa.

Iz Knina u koloni krećemo prema Mirkovićima odakle ćemo početi uspon.

Parkiramo se, vadimo stvari iz auta, prtimo na se ruksake, Antonija je na čelu kolone, Marica nas broji i krećemo. Prvo odredište nam je Planinarski dom Brezovac.

Već na samom početku staze osvrćem se oko sebe i pogled me oduševljava. Zelene, guste šume dokle god ti oko seže. Za takav pogled smo mi na otoku definitivno zakinuti.

U nekom trenutku Marica viče:”A di je Marko?” Poslije sedam tjedana druženja s nama i paženja na nas kao na prvašiće i njoj je pala koncentracija i zaboravila nas je popisati. Nakon što ga je uspjela dobiti na mobitel i uvjerila se da nam nije ostao negdje po putu, nastavljamo uspon.

Šetnja ide umjerenim tempom, oni brži kao i uvijek na početku kolone, mi malo sporiji na kraju, ali držimo ritam i ne zaostajemo. Malo se žalimo na vrućinu, ali Marica nam kaže kako je Dinara prevrtljiva i kako u trenu može doći oblak i naglo zahladiti. I stvarno, kada smo stali predahnuti i prezalogajiti, naišao je oblak i u trenu se trebalo toplije obući.

Nastavljamo hodati prema Brezovcu. Pred nama se otvorila livada okružena predivnom bukovom šumom. Kod doma radimo dulju pauzu. Svi su fascinirani visokim bukvama i stijenama prekrivenim mahovinom. Krajolik neodoljivo podsjeća na Shire, a ekipa se raštrkala po stijenama kako bi uhvatili što bolje kadrove.

Nakon sad već tradicionalne zajedničke fotografije (ako nisi poslikao, kao da nisi bio), nastavljamo uspon prema skloništu Z. Prgin, našem današnjem odredištu.

Oblaci neumoljivo kruže okolo. Prati nas poneka kap kiše, ali ne damo se smesti. Zaustavljamo se fotografirati pokraj stijena popularno nazvanih Poljubac, a oblaci nam šalju „poljupce” u obliku  komadića leda.

U blizini je kombi iz kojega uzimamo hranu, navlačimo kabanice i zaštite za ruksake koje su za 5 minuta postale bespotrebne jer je ponovno zasjalo sunce. Ona materina „Ko nosi, taj ne prosi” ovoga puta se kod mene i nije baš pokazala kao najbolja stvar. Težak ruksak učinio je svoje i u nekom trenu osjećam kao da noge više nisu moje. Marica ide za mnom i tješi me s onih „još samo 10 minuta”, a iz daljine se približava novi oblak koji izgleda još „opasnije”. Žurimo prema skloništu i samo što smo došli, Dinara pokazuje cijelu paletu osobnosti. Počinje padati led i snijeg. Trajalo je to desetak minuta, dovoljno da se povuče tema hoćemo li raditi bivke ili ćemo spavati u skloništu. Nakon što nas je sunce ponovno obasjalo, bacili smo se na posao. Valjalo je sakupiti dovoljno drva za ispeći meso (kojega je bilo dovoljno i u slučaju višednevnog nanosa snijega) i za naložiti veliku vatru na otvorenom, a došla je i naredba da treba izraditi bivke. Ne možemo biti najbolja škola, ako nismo spavali u bivku. :) Ekipa se stvarno potrudila, kao da su bivakirali sto puta do sada.

Spavanje u bivku je nešto čemu se nisam pretjerano veselila i nešto što ne bih baš tako skoro ponovila, ali nešto što ću s osmijehom dugo pamtiti. Temperatura od –3, hladne noge, nas četiri kao srdele u konzervi kako se u isto vrijeme okrećemo s boka na bok – nezaboravno.

Nedjelja je osvanula hladna i oblačna. Marendali smo, raspremili bivke, složili sve u ruksake i pripremili se za uspon na Sinjal, vrh Dinare, najviši hrvatski vrh. Antonija nam je rekla da onaj tko je u formi od skloništa do vrha može doći za 22 minute, a onaj nešto sporiji za 40 minuta. Malo po malo, popeli smo se na vrh. Uz predivan pogled koji se pruža s vrha lako sam zaboravila umor koji me svladavao na usponima, i onaj put kada sam stvarno pomislila što meni ovo treba i jesam li mogla biti doma i šetati okolo bez većih napora. Nakon fotografiranja, Marica nas je pohvalila i krenula u potragu za piscem osvrta, a ja sam se dobrovoljno javila. I sada moram priznati da mi se bilo lakše popeti na vrh Dinare nego ovo napisati.

Silazak, kao i svaki, trajao je „cijelu vječnost”, a što smo bili bliže cilju noge su bile sve teže. Kao i na kraju svakog izleta, popila se zajednička kava/pivo, a kući smo se zaputili s planovima o nekim sljedećim zajedničkim izletima.

Na kraju ovog osvrta i naše škole moram reći da je prošlo četiri mjeseca otkad me Tonka pitala:”Oćemo li u planinarsku školu?”, na što sam je rekla:”Ajmo!”

Bez pitanja, bez ikakve misli o tome hoću li moći i kako.

Na pitanje:”Šta je meni ovo trebalo?”, nakon škole dobila sam odgovor: „Trebalo mi je.” Malo je mjesta gdje ćeš upoznati odličnu ekipu, a kad si najumorniji odlično se osjećaš.

Prvo što smo naučili od naših vodiča i predavača na predavanju je da mi ne osvajamo vrhove. Slažem se.

Planinu definitivno ne možemo osvojiti, ali zato je planina osvojila mene i veselim se sljedećem susretu. :)

_________________________________

TJEDAN VI. 

Zavižan, Velebit 09. - 11.05.2025., 

Tekst by Filip Raić

Dan jedan

Za razliku od ostalih ovaj izlet je krenuo neobično, pošto smo krenuli u petak popodne a ne kao obično u nedjelju ranom zorom. Nakon radnog dana došao sam kući te brzinski spremio ostatak prtljage, uglavnom hranu koje je svakako bilo previše. Nakon brzinske provjere je li sve tu izlazim ispred zgrade te čekam Martina i Mariu da me skupe. Naravno da lagano pada kiša jer zašto ne.

Oko 17 sati krećemo put Otočca gdje se sastajemo sa ostatkom ekipe, put je prošao ugodno s pogledom na Crnopac čije nam je jamske sustave Teo predivno opisao na prošlom predavanju, te na ostale divote južnog dijela Velebita. Nakon što smo se svi skupili na izlazu sa autoputa krećemo preko Krasnog, gdje ekipa u sirani „Runolist“ kupuje razno razne sireve, na moju žalost basu nemaju. Nakon toga radimo još jedno malo stajanje u lokalnoj trgovini gdje se kupuje ono što se zaboravilo ponijeti od kuće, u mom slučaju to je 1 kg soli i papar za sutrašnju večeru. Konačno smo se zaputili na odredište a to je planinarski dom Zavižan. Nakon krivudave vožnje dijelom asfaltiranom a dijelom makadamskom cestom koja je bila malo zahtjevna zbog guste magle koja se nadvila nad planinom stižemo na parking ispod doma. Temperatura je osjetno niža nego kući te brže bolje uzimamo stvari i krećemo blatnjavim putem prema domu. Nakon kratke šetnje natovareni kao magarad stižemo u dom koji cijeli miriše po friško pečenoj pizzi. Brzo se smještamo u spavaonice i spuštamo u dnevni boravak na druženje te pripremu sutrašnje večere koje je potrajalo do malo poslije ponoći.

Dan dva

Budim se oko 8 sati, nisam najbolje spavao što zbog vrućine jer smo zaboravili otvoriti prozor spavaonice što zbog neudobnog jastuka i malog kreveta. Nakon doručka i kave krećemo sa ponavljanjem čvorova i učenjem jednog novog a to je pašnjak. Nakon čvorova i slikanja ispred doma krećemo na današnju planiranu rutu, a to je dio Premužićeve staze do Rossijeve kolibe. Srećom za razliku od jučerašnjeg dana danas nam vrijeme ide na ruku te nas sunce prati od starta. Sama staza je jako ugodna, prolazimo dijelom kroz šumu dijelom preko stijena, pogledi su nestvarni na Hajdučke i Rožanske kukove sa jedne a mora sa druge strane, kao i na mnoge vrhove Velebita. Stižemo do Rossijeve kolibe gdje radimo malo veću pauzu za marendu i vježbamo orijentaciju. Prije svega toga otvaramo kolibu da vidimo što se unutra krije, otvaram vrata i prvi provirujem glavom unutra gdje me iznenađuje domaćin kolibe sa svojim repom iznad moje glave, gospon puh to ste Vi, nisam vas prepoznao na prvu. Nakon uspješnog orijentiranja krećemo istim putem nazad prema domu Zavižan. Pošto imamo vremena na povratku se penjemo na Gromovaču, uspon je kratak pogled očaravajuć a spust zabavan. U šumskom dolu kraj staze na povratku izrađujemo svoje prve bivke, moj nije bio nešto ali bi poslužio svrsi. Pred sam kraj spuštamo se u botanički vrt koji u ovo doba godine nije imao nešto za ponuditi. Napokon stižemo u dom, nakon „dekompresije“ počinje priprema za večeru, Nas par prije večere se odlučilo popeti na vrh Vučjak koji je odmah iznad doma i uživati u predivnom zalasku sunca. Nakon odlične večere koju je spremio Emil i njegovi mali pomoćnici počinje druženje koje je trajlo sve dok domar nije ugasio zvučnik i smotao kabel. Vrijeme je za sapavanje.

Dan tri

Problemi isti, vrućina me pratila kroz noć kao i moj neudobni jastuk. Ekipa je malo podebljana članovima koji su došli drugi dan. Nakon doručka i kave slijedi pakiranje i planiranje dana. Krećemo prema Velikm Zavižanu. Uspon je kratak ali sladak na vrhu je malo prohladno čak se i poneki oblak navlači, pogled očarava, u daljini se vidi toliko drag mi dom, već me hvata nostalgija. Nakon kraće pauze Marica i Emil, na naše oduševljenje, odlučuju da idemo i na Balinovac jer imamo još dana pred nama, šteta ga je ne iskoristiti. Nakon strmog spusta šumom dolazimo do staze oko botaničkog vrta na kojoj slijedi odvajanje za Balinovac. Staza je šarolika, dijelom kamene gromade koje su kao stepenice a dijelom niska bukova šuma, pred sam vrh nam slijedi sipar, sve što đaku treba. Nakon uspona i marende slijedi meni jako zanimljiv spust preko kamenih gromada, skakućemo po njima kao nekakve divokoze. Sve što je slatko traje kratko, izbijamo na livadu i dio staze koji vodi prema Velikoj Kosi. Putem stajemo na slikanje, poziramo u travi, nikako se namjestiti jer gdje god da se smjestim kolonija mrava se pojavi na meni. Velika Kosa nam nije nešto zanimljiva, dio ekipe ide prema domu po aute a ostatak ide prema parkingu ispod doma gdje se trpamo u aute i krećemo put Kutareva gdje nas čeka dugo očekivani ručak. Nakon ručka u domaćinstvu „Butina“ te druženja i dogovaranja budućih avantura po završetku škole rastajemo se i krećemu put kući. Veselim se tušu, krevetu ali i sljedećem vikendu na Dinari.

Tekst by Šime Martinović

Prošlo je nešto više od mjesec dana otkako sam krenuo u Opću planinarsku školu i mogu reći da je to jedno predivno iskustvo, mjesto gdje upoznajemo drage ljude, ljubitelje prirode, profesionalne predavače i naravno, odlazimo na raznolike i sadržajne izlete. Sve mi to govori da sam donio dobru odluku upisavši planinarsku školu.

Preda mnom je naš predzadnji izlet, i to ni manje ni više nego Sjeverni Velebit, koji uključuje dva dana hodanja predivnim stazama sa smještajem u Planinarskom domu Zavižan.

Krećemo s parkinga na Šubićevcu u planirano vrijeme u 16:30 h. Dolazim na parking i tamo zateknem već užurbanu ekipu koja se polako raspoređuje po automobilima, sve pod budnim okom naše voditeljice Marice kojoj se ovim putem zahvaljujem što se nesebično trudi prenijeti nam što više svog ogromnog iskustva i raznolikog znanja iz svijeta planina. Prije polaska ostaje nam još posljednja uputa glavnog vodiča ovog izleta, našeg Emila koji će nam biti i glavni kogo u ova dva dana boravka u Domu na Zavižanu.

Prvi dio puta prolazi u opuštenoj atmosferi, šalimo se i pričamo o dosadašnjem iskustvu u školi i sličnim stvarima. Dogovor je da se nađemo na izlazu Otočac i (zajedno) krenemo u koloni prema domu. Put prema domu vodi nas kroz prekrasne zelene livade, prolazimo kroz Švicu te se ukratko zaustavljamo pogledati kuću Velebita u Krasnom što bih toplo preporučio svima. Nastavljamo dalje i ubrzo krećemo uzbrdicom prema našemu odredištu. Dok se penjemo osjećamo i pad temperature zraka, navlači se i magla toliko da nismo više videjli auto ispred sebe. Stižemo na parking podno doma, temperatura je dosta niska, oblačimo jakne i stavljamo kape, uzimamo rance i sve što nam je potrebn za boravak u domu iduća dva dana. Do doma imamo desetak minuta uskom, blatnjavom stazom koja baš i ne ulijeva sigurnost, ali uspješno ju svladavamo jer nismo više početnici. Dolazimo u dom, dočekuje nas nasmijan i drag domar te nas upućuje gdje se što nalazi i raspoređuje po sobama. Dom je prekrasan, nudi sve što pravom planinaru treba, a to su : toplina, sigurnost i miran san.

Nakon raspremanja spuštam se u društvenu prostoriju i slijedi iznošenje plana za idući dan i podjela odgovornosti oko spremanja jela. Nakon kratkih uputa stiglo se i nešto malo pojesti jer tko može gladan ići na spavanje. I dok jedan dio ekipe ćakula, drugi dio se vrti oko spize (teće) jer trebalo je sve to isjeckati i narezati, nije lako nahraniti 30 ljudi.

Plan je da slijedeće jutro startamo u 9:00. Čeka nas prekrasna Premužićeva staza i tko zna što još. Budim se dosta rano da izbjegnem jutarnju gužvu. Polako se okupljamo i ipak krećemo u 9:30 jer je voditeljica zakljuila (procijenila) da nema potrebe za žurbom. Nismo ni krenuli, a već su nam čarobni prizori oduzeli dah. Nakon 20-tak minuta stižemo do Premužićeve staze koja u cijeloj dužini iznosi 57 km. Vodič se odlučuje za kraću opciju do Rossijeve kolibe i vrha Gromovača na povratku, ipak smo mi školarci i bilo je potrebno odraditi izradu bivka i orijentaciju, a ne ganjati kilometre. Početak staze vodi nas kroz prekrasnu šumu jele, mir, tišina, cvrkut ptica… uživam u svakom trenutku. Nakon sat vremena izlazimo iz šume i dolazimo do surovijeg terena i dalje nastavljamo kamenitom stazom, ali svaki taj kamen je pomno odabran i obrađen čineći tako meni jednu od najljepših planinarskih staza. Opet čovjek ne zna kud bi prije pogledao… s lijeve strane smiju nam se Hajdučki kukovi, Veliki i Mali Rajinac, desno se pak otvori predivan pogled na Cres, Rab, Goli otok… Nakon dva i pol sata stižemo do našeg odredišta, Rossijevog skloništa ili kako ja volim reći Rossijeve kolibe. Imamo pola sata za odmor i nešto prigristi. Napokon se nebo rasčistilo i smiješi nam se sunce kao da nas razumije i pušta da uživamo u Rossijevoj prirodi. Za mene u tom trenutku biti tu nema cijene. Nakon predaha okupili smo se oko našeg koga i učili usjeveriti kartu, uzimati azimut i određivati gdje se nalazimo. Slijedi put natrag, imamo još posla, nakon sat vremena zastajemo uz malu vrtaču pored staze koja obiluje gustom bukovom šumom i idealna je za naš poligon izrade bivka. Naša voditeljica obilazi svaki bivak koji smo podigli i uči nas što je dobro, a što treba popraviti. Hvala joj na tome.

Nakon što smo završili sa vježbom nastavljamo dalje. Imamo još pola sata do prvog vrha Gromovače. Dolazi do nagle naoblake i temperatura pada, kao da nam Velebit poručuje da je on gazda. U tom trenutku osjetim koliko smo mali i koliko moramo poštovati prirodu. Dolazimo do početka uspona podno Gromovače 1676 mnv, dosta brzo svladavmo uspon, ali koji nije bezazlen. Bilo je potrebno ići četveronoške i pridržavati se pravila tri točke, a po povratku smo morali otpenjavati. Pomagali smo jedni drugima kao što nam i planinarska etika nalaže. Na vrhu nam je vrijeme dozvolilo napraviti zajedničku fotografiju i polako smo krenuli natrag. Po povratku u dom zavladalo je opće oduševljenje prekrasnim prizorima prirode, a da dan bude još posebniji uhvatili smo zalazak suncasa vrha Vučjak 1645 mnv. U domu smo se opet okupili u društvenooj prostoriji uz razgovor i prepričavanje cijelog dana te guštanje u gulašu našeg koga, koji smo zajedno pripremili večer prije. Nakratko izlazim van da se zahvalim Velebitu na predivnom danu i nezaboravnim uspomenama koje ću ponijeti sa sobom kući, siguran da ćemo se nas dvoje još puno puta sresti u budućnosti.

________________________________________

TJEDAN V. 

Vošac, Biokovo, 04.05.2025., nedjelja

Tekst by Anđelka Petrović i Ivana Bralić

ŠTO JE GORE, TO JE BOLJE…

U predivno jutro, i već tradicionalnu nedjeljnu rutinu od 6:30h sa Šubićevca, te pravu priliku posjetiti, kako kažu planinu s korijenom u moru, a čelom u munjama „Biokovo“, nažalost pojavio se poprilično mali broj polaznika, svega 16, (pretpostavit ćemo da su imali dobro opravdanje i da se nisu prepali Biokovskih vremenskih prilika i neprilika) i mogu samo reći da su propustili nešto fenomenalno, objasnit ću u nastavku zašto.

16 veličanstvenih i vodiči, našli smo se u selu Makar podno Biokova.

S već puno entuzijazma krenuli smo naš uspon prema vrhu Vošac na 1422 MNV. Sam pogled na tu planinu izaziva strahopoštovanje, a ja osobno volim izazove i bilo mi je veoma uzbudljivo penjati se uz tu “grdosiju”. Nismo imali puno zastoja, jer smo svi u već punoj formi i jedva smo čekali doći do odredišta.

Putem smo susretali puno drugih planinara, neki su se vraćali, neki su išli prema gore, a s obzirom da je taj dan bilo otvorenje planinarskog doma Vošac, nekome je i to bila prilika da se odvaži i odluči provesti dan na način na koji smo i mi.  Možemo reći da smo bili motivacija pojedincima koji su iz zezancije govorili da moraju požuriti prije Šibenčana , da uspiju dobiti svoju porciju graha. Nama je jedini cilj bio Vošac.

Predivan pogled na Makarsku rivijeru ostavlja bez daha, otoci, nebo i predivno more, skupa zaokružuje sliku savršenstva. Onako kako sam gledala na planinu iz podnožnja tako sam gledala na podnožje s planine.

Uspon je bio negdje veći, negdje manji uz povremeni hlad i lagani povjetarac. Vrijeme nije moglo biti bolje, tako da sve u svemu nije bilo toliko zahtjevno i naporno. A kako to već inače biva, kad dođete na vrh, zaboravite da ste uopće prošli toliki put da dođete do cilja, tako je valjda i u životu.

Predivan pogled koji seže kilometrima uokolo. Osjećaj je u jednom trenutku kao da si na vrhu svijeta, a u drugom si tako malen i nebitan. Nakon slikanja i par opuštajućih trenutaka, krenuli smo put graha. Grah je jedino što je ostavilo knedlu u grlu jer je za moj ukus bio previše gust, ( kasnije mi je samo zadao probleme), ali mi budući planinari uvijek moramo imati rezervu za „Ne daj Bože“,par energetskih pločica, orašasti plodovi, banane, puno vode i lijekove 😁.

Uglavnom, svakako nije dobro puno odmarati nakon ručka, tako da smo nakon kratkog odmora bili spremni za daljnju avanturu nazvanu „pokušaj se spustiti punog želudca“. Vraćali smo se drugom rutom, išli smo prema botaničkom vrtu i došli na raskrižje staze kojom smo se uspeli. Bio je to dobar plan, trebalo nam je puno više vremena za spust ali šta je to za nas, ipak smo mi ekipa u punoj snazi, sve smo mi to s lakoćom prolazili i još smo uživali u predivnoj prirodi.

Na putu prema dolje sreli smo ekipu u crvenom, HGSS-ovce koji su išli spasiti dva starija gospodina koje smo čak sreli putem prije. Nisu izgledali kao da im treba baš pomoć, čak smo i izmijenili par riječi, ali tko zna, možda su se precijenili oko svojih mogućnosti, i to se zna dogoditi. Bilo je vrlo uzbudljivo vidjeti heroje u akciji spašavanja, (svakako im nije bilo lako, ali ljubav nije ono što osjećaš već ono što činiš).

Umorni, a tako zadovoljni i sretni, popili smo svoju zasluženu kavu u Makarskoj, pogleda uprtih prema vrhu na kojem smo bili prije samo par sati, još je uvijek nudio zadovoljstvo. Uputili smo se put Šibenika, gdje je našoj današnjoj avanturi došao kraj.

Za mene, bio je ovo do sada jedan od najtežih, ali i najljepših uspona. Razmišljajući ovako, vratit ću se ja opet, ma sigurno ću se vratiti, i rezervirati sobu u onom predivnom domu, i ostati cijeli vikend jer ima tu još štošta lijepog za proći i vidjeti, ima tu još vrhova na koje se treba popeti.

Svaki put kad planinarimo, uvijek se iznova i iznova zaljubiš u zemlju u kojoj živiš, počneš je gledati iz drugog ugla, odozgo i detaljno, svakako bih preporučila.

I na kraju ove avanture, hvala Biokovu na lijepim slikama, zatim našoj Marici, Antoniji i Filipu koji su pratili ritam grupe, na volji da nas odvedu do cilja, i šećer na kraju, ekipi Debakl spektakl na izuzetno zabavnom izletu i predivnom iskustvu  i sa sigurnošću mogu reći da „što je gore, to je bolje“. 

_________________________________________

TJEDAN IV. dan drugi

Konjevača, Velebit, 27.04.2025., nedjelja

Tekst by Ana Ćosić - prvi dojam

Ili kako sam se uspila izgubiti na Velebitu u grupi od dvadesetak planinara početnika i nekoliko vodiča?

Zvoni sat u 06.15 i budim se misleći jel' meni ovo treba u nedjeljno jutro – rano buđenje, strka, zbrka i po stoti put se pitam jesam li sveu zela...hrana, voda, voće, grickalice, nešto slatko, tanku majicu ak obude vruće, deblju majicu ako bude hladno, flis, jaketa, dupla roba ako pokisnem, šilteric ako bude sunce, zamka, naglavna lampa, možda mi trebaju duple čarape, a možda i mali kišobran...(ideju sa kišobranom mi je Nina uvalila u subotu na penjanju u kanjonuJ). E, i cerada jer vježbamo bivakiranje... Treba li mi kišobran ako imam ceradu? Ma uzet ću ga, lagan je imali, lakše mi ga izvadit iz ruksaka nego ceradu. Uglavnom ako kreneš razmišljati bilo bi zgodno uzeti ovo i ono - gotovsi, nakrcaš ruksak u čas. Mislim, gotov si ionako, samo ako poneseš sve šta ti može zatrebat na jednodnevnom izletu naVelebit,jer - prognoza je nepredvidljiva i u čas se okrene. Hm, okrene se i kad je predvidljiva, stalno nas plaše. Nino je uletija jutros u auto pitajući nas: “ Oće mi biti zima samo u majici kratkih rukava i vjetrovci, nisam ništa drugo uzeja“. Završija je u Srđanovoj jaketi, mora bit da bi se inače smrza.

Nakon kave u Gospiću, (di smo jedva dobili kavu, jer konobar nije bio spreman na hrpu planinara koji su ranou jutro uletili u pub), vozimo se do sela Brušane i nakon kratke upute vodičice Tine u 10.00 se krećemo penjati prema vrhu. Oblačno je i gatamo hoće li nas oprati kiša. Prolazimo kroz gustu hrastovu šumu, sve se zeleni, prekrasno je, a lišće šušti pod nogama. Radimo par sitnih pauza i imamo kratko predavanje Marice o razlici između medvjeđeg luka koji je fin za jedenje i đurđice koja je fina za trovanje. Ako sam dobro pohvatala listovi đurđice rastu skupa (kao kod npr. poriluka) a listovi medvjeđeg luka izbijaju pojedinačno na površinu. A kad naiđeš na polje medvjeđeg luka, to miriše k'o ludo! Kažu zdrav je za ljude ali i za mede koji navodno traže ovu biljku nakon hibernacije jer im čisti želudac, krv i crijeva. Srećom, nismo ih sreli!

Zadnjih 30-ak minuta uspon je malo zeznut, sporiji smo i proklizavamo pod vlažnim lišćem, blatom i skliskim kamenjem. Štapovi nas spašavaju. Bodemo ih u lišće i zemlju, lagano se penjemo. Negdje oko 13.00 sati eto nas na vrhu, ali umjesto da se divimo spektakularnom pogledu, u gustoj magli tražimo jedni druge kako bi se slikali prije nego se smrznemo. Jer ako se nismo slikali kao da nismo ni bili .Klik, kliki ćao, ćao. Konjevačo od 1831 metara – popeli smo te,ali pogled si nam uskratila! Konačno marenda u maloj doli ispod vrha, šefica Marica kaže lekcija iz bivakiranja tek kad se spustimo jer je stvarno ledeno, počelo je puhati, a ni kišu još nismo isključili.

Veselimo se spustu, i lagano krećemo…bodemo štapove, poprečno lijevo, poprečno desno, k'o Janica u slalomu, malo po stazi, pa malo okolo jer se tako na nekim dijelovima čini lakše. Malo klizimo, pada se na guzicu, neko jednom, neko dvaput, ali u svakom slučaju svi smo uspješno došli do kraja staze. Osim šta sam se ja na zadnjem dijelu staze malo izgubila u šumi. Kako to, kako to?

Negdje pred kraj staze ostala sam u sredini grupe, ispred mene njih 15-ak, po sredini ja sa par članova kluba koji su me na jednom dijelu pretekli, ostatak iza mene. Doduše ne vidim ih jer su stalno neki zavoji i okuke, ali čujem ih u daljini. Baš mi lipo paše šetnja, sama sa sobom, zen trenutak, opijena šumom i zvukom lišća pod gojzericama, čuje se žubor potoka, ma idila. Dođem do dijela di makadamski put presijeca stazu i ničim izazvana krenem desno, vodi me šuma i osjećaj, naravno krivi. Nakon par minuta šetnje, a s obzirom da smo velika grupa, tišina je ipak prevelika. Nikog ispred, nikog iza, a ups, nema ni crveno bijelog znakića u blizini. Blink, blink, malo sam se pogubila, vraćaj se Ana nazad do prve markacije. Znam da sam  blizu kraja staze, nije nek apanika ali ono, skupit će se ekipa, a mene nema. Zovem Srđana - ne javlja se, zovem Maricu - ne javlja se, znam da sam tu negdje, ali od žubora vode i od šuštanja lišća ne čuju se glasovi. Dođem do markacije ali me dotuče prva slijedeća - stablo s lijeve strane pokazuje – skreni lijevo, a na stablu sa desne strane stoji strelica udesno, wtf?! Ajmo dalje, aplikacija Mapy kaže skreni lijevo. Ništa, idem se javit Srđanu iMarici da sam tako blizu a tako daleko i da dolazim, ali nema signala za poziv pa se vraćam na makadamsku cestu 50-ak metara nazad, idem po signal koji život znači. U tom trenutku zove Srđan kojem pokušavam objasnit kako i di sam zalutala i šaljem mu lokaciju. Mislim se, ako sad krenem lijevo i opet negdje zalutam, a nema signala, pa onda još naiđe neka medvjedica sa malim medićima u potrazi za medvjeđim lukom da im pročisti krv i crijeva nakon zimske hibernacije,  gotova sam – moja planinarska karijera će završiti prije nego je počela. Zove Srđan i kaže  „Dolazimo po tebe, čekaj na cesti.“ Nisam se pomakla više. Ali nisam prestala misliti ni namedvjede.

Nakon dugih par minuta stižu spasitelji – dečko iz HGSS-a, Tonko u majici Crvenog križa na kojem piše krizni tim, šefica Marica i dr. Srđan. Osjećam se kao da sam zapela na par tisuća metara visokoj planini, a ne tri minute od kraja staze, mamma mia! Hvala mojim spasiteljima, lekciju sam naučila – nema odvajanja od grupe i više ću obraćat pozornost na markacijeJ.

Slijedila je Emilova zanimljiva lekcija iz bivakiranja i Hrvojeva rečenica onako usput: „Ma vidija san ja u daljini nekoga sa ruksakom kako ide u suprotnom smjeru ali nisan zna da si to ti“. E moj Hrvoje!

Izlet smo završili u restoranu Tomislav, na roštilju i pivici.

Hvala Mihovilcima, malima i velikima na još jednom lipom druženju!

Tekst by Nino Lučev - drugi dojam

Osvrt na izlet – Konjevača, Velebit

Naš izlet započeo je polaskom iz Šibenika, a već u 9 sati stigli smo na pocetno odrediste i spremni za novu avanturu. Vrijeme nije bilo idealno – oblačno nebo i gusta magla na vrhu Konjevace zaklonili su poglede, no to nas nije spriječilo da uživamo u planini. Zbog jakog vjetra odlučili smo se spustiti nešto niže, gdje smo napravili kratki predah.

Teren nije bio lak – blato pomiješano s lišćem otežavalo je hodanje, a poneko proklizavanje samo je dodalo dozu adrenalina. Iako ruta nije bila duga, stalni uspon prema vrhu zahtijevao je dobru kondiciju. Usput smo naučili korisnu lekciju – kako razlikovati otrovnu đurđicu od medvjeđeg luka, koji su vrlo slični po izgledu, a i mirisu

Po povratku na početnu točku, sudjelovali smo u kratkoj i poučnoj prezentaciji o bivakiranju u prirodi. Dan smo završili zajedničkom večerom u lokalu Tomislav, gdje smo uz toplo jelo podijelili dojmove i prokomentirali dogodovštine s izleta.

Ukupno, jedan lijep, edukativan boravak u prirodi

____________________________________________

TJEDAN IV. dan prvi

Penjalište Čikola, 26.04.2025., subota

Tekst by Sanja Bačelić Medić - prvi dojam

Samo da me ne uhvati grlo…

Pomislila sam u srijedu navečer nakon predavanja u kojem je predavač Leo u šali dobacio da je običaj da učenike „uhvati grlo“ prije penjanja na stijene uz Čikolu. Ciljano ili ne, vrata i prozori bili su otvoreni tijekom predavanja tako da je popularna promaja vjerojatno učinila svoje – sutradan ujutro probudila sam se s grloboljom. Ipak, popularni alibi nisam ni pomislila iskoristiti i spremno sam dočekala subotnje jutro. Po običaju smo se okupili na Šubićevcu oko 07:00 te se, u nešto manjem broju nego inače, zaputili prema unutrašnjosti županije.

Nakon prve jutarnje kave na Konjevratima, stigli smo do kanjona Čikole gdje nas je Leo uputio u osnove i pravila penjanja po stijenama, a Joka nam je demonstrirao sve što ćemo samostalno prolaziti tijekom penjanja. Zatim smo se podijelili u grupe prilikom čega je jedna grupa ostala za penjanje, a drugi su išli vježbati absajl. Ja sam bila u prvoj grupi i dobrovoljno sam se javila za prvi uspon na stijenu. Nakon provjere opreme i navlačenja premalih penjačica (koje i trebaju stiskati prste kako bi se lakše kretali po stijeni) krenula sam se penjati. Kada sam došla na vrh ugledala sam prekrasni krajolik i na kratko uživala u pogledu. Kada sam bila spremna za povratak uzviknula sam „Španaj Leo“ te je to bio znak da sam spremna za spust. Bitno za napomenuti je da od samog početka do spusta trebamo imati povjerenja u onoga tko nas osigurava. Iskreno, Lea malo znam no imala sam potpuno povjerenje u njega i sve kolege koji su me taj dan osiguravali (Mirna, Paško, Joka). Nakon spuštanja, Leo mi je čestitao, a ja sam nastavila sa penjanjem na preostale tri školske i jednu „malo težu“ stazu. Nakon što sam odradila sve staze, morala sam prepustiti penjačice kolegama, a ja sam se uputila u drugu grupu vježbatiabsajl.

Kada sam uspješno svladala absajl javila sam se za vježbu postavljanja smjera. Joka me još jednom uputio u pravila postavljanja, odradili smo sigurnosnu provjeru i krenuli. Postavljala sam karabinere u sidrišta kroz koje sam provlačila konop sve do vrha. Na zadnjem sidrištu pomislila sam jesam li sve dobro napravila i hoću li slobodnim padom natrag na zemlju. Ipak, vjerovala sam da je Joka sve pomno pratio i odagnala svoje sumnje. Lagano sam se spustila natrag nakon čega smo svi krenuli sa spremanjem opreme i uputili se prema autima kako bi na vrijeme došli kućama i odmorili se za sutrašnji uspon na Konjevaču.

Predivna priroda, sunčan dan, odlično društvo i prekrasno iskustvo! 

Tekst by Kristina Kasap - drugi dojam

Subota ujutro, okupljamo se u manjem broju na našem Šubićevu te nas Mate naravno ispraća i na ovu našu novu avanturu.

Nakon kratke vožnje i usputne kave u poznatom kafiću Nina u Konjevratima, stižemo na parking iznad kanjona Čikole. Kao pravi tim dijelimo opremu među sobom i sa konopima, penjama i ostalim na leđima spuštamo se u kanjon prekrasne Čikole. Dolje nas već čekaju Paško, Tome i Josip sa pripremljenim školskim smjerovima, ali prvo je na redu bila edukacija.

Mario, sa slomljenom rukom, preuzima učiteljsku palicu od naše Marice, a Josip i Tome sve stručno pokazuju, uz pokoje ubacivanje Lea. Leo nas dijeli u grupe, pet najhrabrijih su odmah išli penjat, a pet drugih (među njima i ja) su išli kod Antonie i Maria na "tečaj" abseila i čvorova. I dok su hrabri penjali, mi smo se zabavljali vezujući se za drvo, vježbajući osmice (koje su više ispadale šestice) i spuštali kroz žbunje kanjona. Nakon položenog abseila naši dragi instruktori nas upućuju na stijenu. Još sam malo odugovlačila jer treba kao naći penje koje ti odgovaraju (nije da me bilo strah, nego kao sigurna sam neću ja to moći, sa mojim slabim rukama). Međutim penje su tu, pojas i kaciga su tu, smjer se oslobodio i došao je red i na mene.

Tome me osigurao, ohrabrio (unatoč mojim dugim noktima, koji bi mogli bit problem), dao svog praška oko pojasa za mokre ruke i kao treba sad krenut. I tako krećem ja, napravila dva koraka (20cm haha) i di ću sad - nigdje, spuštam se na početak. U tom trenu u pomoć uskače i najdraži Leo jer odustajanje nije opcija. Penje on uz mene ( ja sa cijelom opremom, a on u kratkim gaćama i običnim cipelama), dolazi samnom do trećine smjera i govori "možeš ti to". Nastavljam dalje, polako, ali sigurno, čujem podršku Tome, Lea i ostatka ekipe, guram moje nokte od 35€ u ono malo zemlje (presretna jer se imam za šta uhvatit), zaobilazim mokri dio stijene i nekako dolazim do sidrišta. Međutim, kaže Tome "ne čujem metal", odnosno ne možeš se još spustit. Tako ja sa zadnjim atomom snage lupnem jače i kreće najbolji dio, sjedam u pojas i lagano skakućem nazad po stijeni na sigurno tlo. Skidam svu opremu sa sebe jer kao uspijela sam, popela sam jednom i to je dosta. Sjedam u hlad, grickamo, gledamo ekipu koja uživa.

Dunja je postala pravi Spiderman, a Antonia koja se krenula penjat treći put samo radi slike, isto ubija. Odmaramo mi, guštamo kad dolazi Josip i govori "ajmo dva smjera su prazna" i gleda u slatko u nas. Smješka se on i uspijeva mu nagovorit nas da odemo još jednom. Ja  mudro biram lakši smjer kod drage Nine jer njegov ima crveno uže pa je sigurno i teži haha.

I dok sam se ja polako penjala i čak malo i uživala, Dunja pored mene, na next levelu, brža i sama i osigurava svoj smjer. Nakon što smo se svi izredali, nasmijali, obavili obaveznu grupnu fotku, krećemo lagano nazad ka parkingu sa opremom i ruksacima na leđima (još jedan slatki uspon za kraj). Penjalište je bilo puno svih uzrasta ekipe sa svih strana Europe, a mi krećemo lagano u naš Šibenik.

Po povratku doma ponosno šaljem slike obitelji i prijateljima jer sam stvarno bila uvjerena da panjanje nije za mene. Međutim Leo (o čijem sam usponu na Matterhorn sa njegovom Antoniom čitala 2 dana prije), Tome, Josip i ostatak ekipe, su mi pomogli da savladam sumnju u sebe i da se poželim možda još koji put okušat u penjanju. Sve u svemu, izlet 11/10.

_____________________________________________

TJEDAN III.

Omiška Dinara 21.04.2025.

Tekst by Petra Kasap - prvi dojam

Nakon Orlovače gdje smo testirali svoju kondiciju i nešto  opuštenijeg, ali vizualno potentnog Južnog Velebita, došao je red na Omišku Dinaru. Stariji, čitaj iskusniji planinari nahvalili su taj izlet i „obećali“ predivne poglede i doživljaje pa su moja očekivanja bila visoka.

Grupa se susreće na Šubićevcu gdje si čestitamo Uskrs, dijelimo se u grupice i vozimo automobilima prema Omišu. Prazna cesta da za naslutiti da je blagdan i neradan dan, a kako idemo preko Boraje spuštajući se zatim prema Trogiru, a potom dalje magistralom, vožnja je relaksirajuća, a pogledi oku ugodni. U Omišu zajedno pijemo kavu/e izmijenjujući dojmove s prošlih izleta, komentiramo što nas čeka danas, pripremamo se psihički.

Oko 09:45 krećemo na turu iz Podašpilja. Koračamo kroz šumu umjerenim tempom, susrećemo nekoliko planinara koji se spuštaju, pokoju šparogu, komentiramo vlažnost zraka. Nakon nekog vremena (ja idem ka' „paket“ pa nikako ne pamtim koliko dugo smo hodali i te tehničke stvari) zaustavljamo se kod lovačkog skloništa i radimo kratku pauzu. Taj ću dio pamtiti zbog dvije stvari: prva - čujem od prijateljice da je umro papa što me instant rastuži, a druga -  kopajući po dnu torbe shvaćam da su mi sendviči ostali doma i da sam na turu krenula s jednom proteinskom pločicom i krekerima iz Lidla (čovjek protiv divljine za siromašne haha). Srećom su na izletu sa mnom rodica i prijateljica pa me one zbrinjavaju :')

Nastavljamo gore prema Ludoj kući uz manje skretanje s rute. To zamjećuje naša brižna učiteljica/voditeljica Marica pa se brzo vraćamo na pravi put. Netko iz grupe baca bazu da je to bio test nama školarcima (jer smo ranije dobili uputu da instaliramo neku aplikaciju s planinarskim stazama i pogledamo kuda ćemo se točno kretati) i da smo svi pali. Već na ovom dijelu pogledi postaju veličanstveni i ne mogu se nagledati lipote što učestalo i verbaliziram (ajme miline, predivno, prekrasno, itd.), a slično čujem i od drugih izletnika. Stižemo do Lude kuće gdje također činimo veću pauzu, a nakon toga nastavljamo prema samom vrhu. Na ovom posljednjem dijelu se počinjem patit' i zahvaljivat Bogu što ovaj put imam štapove (prethodno je bilo „šta će to meni“) jer mi osjetno pomažu. Teren je nešto zahtjevniji, staza strmija, traži okretnost, korištenje ruku. Malo mučenja (barem meni koja blago rečeno nisam sportski tip), ali stižemo do vrha Kula (Imber). Skroman drveni križ i kamenje okolo, a pogled od milijun dolara: Omiš, Brač, makarsko primorje, cetinska sela u zaleđu (geografi, oprostite ako lupetam gluposti). Divota, divota, divota. Doživljaj samo malo kvare paklene vrućine. Nakon grupnih fotografija, ručka i odmora vraćamo se natrag.

Kreće spust i borba s koljenima. Kod Lude kuće se duže zaustavljamo jer slijedi mala škola/trening čvorova. Svaka grupica radi sa svojim vodičem. Strpljivo nas propitkuju čvorove koje smo morali naučiti i izvježbati za domaći rad, a nakon toga učimo i vježbamo tri nova: leptir, lađarac, polulađarac. Ide to neloše, čini mi se, zadovoljna je učiteljica Marica, vodiči učitelji, a i mi školarci. Nastavljamo spust, staza vodi prema zaseoku Čećuci – Borak, optimisti bi rekli da je izazovna, a pesimisti da je gadna jer je skroz lako past' i potencijalno polomit' se. Ne pomažu niti velike, iscrpljujuće vrućine i sunce. To je, međutim, manje bitno jer su pogledi spektakularni: Omiš k'o na dlanu, more…

U finalnom dijelu produžujemo do omiške tvrđave Fortica. Tamo uživamo u pogledima i dužem odmoru, dogovaramo kako ćemo i gdje na kavu/pivu. Zadnje atome snage posvećujem(o) spustu, koljena mi plaču, osjećam umor, ali su dobro raspoloženje, zadovoljstvo i psihička rasterećenost na vrhuncu. U Omišu još kratka šetnja i zajedničko piće uz slaganje dojmova i jedvačekanje idućeg izleta. Omiška Dinara je baš bila treća sreća.

Tekst by Tonko Škugor - prvi dojam

Kako to bijaše cijelo moje školovanje, tako se tradicija i u ovoj školi nastavlja, a to je kašnjenje na predavanja, ma u ovom slučaju se radi o izletu, ali za razliku od ostalih putova, ovaj put nisam kriv ja nego posao.

Priču ovog izleta započinjemo u Podašpiljama kod Omiša na parkingu uz cestu u 9:30 kod kojeg odma započinje naš uspon na Omišku dinaru, kroz predivnu šumu i zelenilo sa svake strane. Glavni vodič ovog izleta je bila naša najdraža Marica. I tako smo se nas 40-tak uspinjali nekih pola sata, sve dok nismo došli do prvog odmorišta di smo iz daljine namirisali roštilj. Vlasnici roštilja su se čak mislili ponuditi teke ćevapa kad je vidilo nas 5-6 da smo došli, ali kako se naš broj povećava, skužili smo da ništa od toga. Bili smo tu zasili i odmorili nekih 10 – 15 minuta, pa smo onda nastavili dalje kroz šumu koja nas je sjenom spašavala od vrućine, no to nije dugo trajalo jer nakon nekih 20-tak min smo došli do prvog pogleda na more i otoke di smo se poslikali i nažalost izgubili sjenu i lad.

Produžili smo zatim 5 min šetnje dok nismo skužili da smo fulali put, pa onda ajde piči nazad i skreni desno. Dalje smo onda udrili solidan tempo sve do Lude kuće di smo stali i odmorili i istražili di se to nalazi izvor vode. Nakon te ne baš duge stanke smo se uputili prema vrhu „Kula“ kroz svakakav teren, bilo je tu blata pa smo samo čekali ko će oplesti, penjanje uz stine držeći se za konop, te šećer na kraju uspon sa stine na stinu di samo gledaš koja stina je stabilna da se neće proklimat. Kad smo došli do vrha smo napravili solidnu pauzu, stigli marendat i odmorit, a naravno i bacit zajedničku fotku.

Uputili smo se opet nizbrdo do Lude kuće di smo napravili lipu pauzu i naravno bili ispitani vezivanje čvorova i naučili nova 3 šta sada čini 5 koja triba savladati. Slijedeća meta nam je bila tvrđava Fortica do koje je bija pravi pakao doći, od nizbrdica koje su ubile kolina i prste na nogama do opet uzbrdo gori, doli. Nekako smo svi stigli u komadu do te tvrđave i popeli se na vrh di je opet bilo fotkanje, a i domaćica da nam dade zadnje trzaje energije jer nam je preostalo još samo sići do dna.

Nakon tog mukotrpnoga nispona svi smo ga priživili i došli do naših auta i zasili u kafić. 100/100% ponovia bi ovaj izlet sa masu predivnih pogleda!

___________________________________________

TJEDAN II.

Južni Velebit - Crni i Bili Sinokos 13.04.2025.

Tekst by Dunja Dragojević - prvi dojam

U sklopu planinarske škole, 38 polaznika skupa sa vodičima uputilo se na izlet na Južni Velebit s ciljem obilaska Crnog i Bilog Sinokosa, dve impresivne livade koje nude autentičan doživljaj velebitske divljine.

Unatoč oblačnom i vjtrovitom vremenu koje nas je pratilo tijekom cijelog dana, raspoloženje u grupo bilo je odlično. Sivi dan nije umanjio ljepotu krajolika – prostrani travnjaci, krševiti grebeni i pogled prema moru ostavili su snažan dojam.

Izlet je protekao u timskom duhu, vodiči su nas naučili kako napraviti – isplesti još jedan planinarski čvor i uputili nas u nove planinarske avanture.

Pri silasku sa Velebita ispratila nas je sitna kiša i nekoliko šparoga koje su se krile među stijenama. Ovo je bio jedan korak bliže završetku planinarske škole, ali i korak dublje u ljubav prema planini.

Tekst by Tonka Crvelin - drugi dojam

Kad je ujutro zazvonija alarm u 5:45 momentalno mi je došlo da jednostavno kažen - ne mogu. Ali ajde, uz par minuti odgode alarma skačen na noge i krećen se spremati. Nakon brzinskog doručka i kave trpamo stvari u auto i mislin se “Bože fala ti šta je Mario reka da će ići sa mnon na svaki izlet jer bar ne moran zamarati mozak vožnjon i gubljenjen po cestama. Skupimo Paulu koja ima jednako modre podočnjake ka i mi i uputimo se na autoput prema Starigradu, jer smo se tako dogovorili s Maricon da ne idemo bez veze u Šibenik i da bi dobili bar 20min više sna.

U Starigradu se nalazimo s ostatkon ekipe, pije se čaj i kava i lagano kreće polazak. Za zadatak smo dobili da pročitamo nešto o Mirilima. Prije 2-3 godine san već čitala o njima, jer smo jednon prilikon Mario i ja u pohodu na Velebit obašli skoro pa sve punktove na kojima su pronađena Mirila. Ima nešto jako poetično i misteriozno, možda malčice i jezivo u tome koliko duša zapravo počiva kraj svojih spomenika na Velebitu. Nakon šta nan je vodičica Marina ispričala priču o Mirilima krećemo dalje i kreće prvi uspon.

Spasili me štapovi! Nakon prvog izleta san dolazila sebi danima da san u jednomu trenu promislila da ako mi je na prvomu bilo tako, kako ću se tek onda dalje sramotiti i mogu li ja ovo uopće. Međutin, jako san zadovoljna i ponosna na sebe. Uz nekoliko stanki koje smo radili kao grupa imala san potribu na svoju ruku malo zastati samo dva puta na par sekundi jer san se zapuhala. Možda bi valjalo stati pušiti.

Kad smo došli do Crnog Sinokosa apsolutno san se oduševila lipoton i livade i trave i cvića i drveća i stina i Velebita općenito. Ledina isprid nas je bila kao nekakva oaza ka stvorena za odmor nakon pustih teških koraka uzbrdo i muke zbog buđenja u ranu zoru. Marina je proglasila da je vrime ručka i nakon toga vježbamo čvorove. Srića da nije bilo sunca, bili bi poumirali od vrućine, ovako ispod nekog oblačka je bilo taman ugodno za u miru doći sebi. Nakon ručka smo ponovili čvorove - osmicu i upletenu osmicu. Ja san kao svaki pošteni štreber večer prije izleta doma religiozno vježbala da ne pogrišin! Nakon šta nas je Marica pofalila kako smo svi naučili, krenula nas je učiti novi čvor. Nakon malo uplitanja, zaplitanja, uz malo pomoći - uspila san! Sad samo još triba navježbati. Nakon još malo odmora krećemo dalje.

Nakon još malo borbe s vitron i terenon dolazimo i do Bilog Sinokosa. Isto prizor za ne virovati. Tu je i kuća pokojnog Jake o kojemu nan Marina priča i prepričava svoje susrete s njin i nekako daje cilomu ovomu mistu još dodatne težine, posebnosti i važnosti. Ostajemo još na malo dužoj pauzi uživati u prirodi i odmarati uz piće, cigaret, ćakulu. Neki su malo prošetali naokolo, neki su ubili oko. Svako je gušta onako kako zna. Krenuli smo pomalo skupljati stvari i vrime je za krenuti prema doli.

Za me je to uvik najgori dio posla, jer moja žalosna i stara kolina nikako nisu kompetentna za to. Teren je (za me) stvarno kompliciran, jer paziš na svaki korak, ne možeš se opustiti i umireš o straha da ne zagaziš krivo i prospeš se na pod. Srića opet za štapove - dušu dali za ravnotežu nama koji smo se rodili bez ravnoteže. Odradili smo i par grupnih slika, malo zaostajali, malo razgledavali… Negdi po putu je naravno odlučila i pasti malo kiša, jer zašto nam ne bi još malo zakomplicirala život. Sad san već umorna i malo mi je puna kapa svega i jedva čekan izuti gojze i obuti svoje šlape koje san ponila, sisti negdi na pivu i poisti nešto šta nije spljošteni sendvič iz torbe. Nakon spusta koji se činija tri put duži od svih onih uspona ujutro, nazire se kraj kramenju i stinama i ugazin konačno na lipo i pošteno zemljano tlo. Zastanemo kratko malo se diviti konjima, kozama i ostalin beštijama na koje smo naišli i napokon dođemo do auta. Konačno obuvan svoje  dugoiščekivane šlape na bičve ka prava Čehinja i sve je lakše!

Autima se spuštamo do groblja u Ljubotiću di nan je Marina rekla da će nas odvesti viditi Tatekov grob. Slavko Tomerlin Tatek je jedno od najpoznatijih imena u planinarskom svitu i njegova priča i njegovi pothvati su jako inspirativni i posebni. Bija je vizionar, umjetnik i zaljubljenik u Velebit, zaslužan je za brojne staze, za skulpture životinja na stazi Malog Princa i za još masu toga. Bija je pravi ljubitelj planinarenja i prirode i stvarno posebna priča.

Lipo je biti dio ovakve priče, lipo je viditi i čuti i doživiti neke stvari koje dosta ljudi zapravo nikad neće, jer ovo čime smo se mi odlučili baviti smatraju mukon, pokoron i ludošću. Ali ja san nekako zahvalna na tome šta iman u sebi dovoljno ludosti da se odlučin na ovo i da sama sebi otvorin oči u vezi lipote i posebnosti u kojoj živimo i koju imamo prilike (do)živiti. Na kraju dana stvarno nije bitno šta bolu noge, šta su upaljeni mišići i šta si se diga u 5:45 ujutro, bitno je sam sebi pokazati da možeš, bitno je uživati u tome i uživati u onome šta ti planina da. Jedva čekan dalje!

 

__________________________________

TJEDAN I.

Orlovača – 05. 04. 2025.  

Tekst by Hrvoje Štrkalj - prvi dojam

Eto došao je red na mene da pokušan napisati kratke crtice i dojmove sa izleta ! Pošto sam ja antitalent za sastave…biti će to zanimljivo. Pa krenimo !!!

Subota jutro 6:30 se dižem…radim sve one stvari šta i svako jutro ( umivanje, pranje zubi…), ruksak je već spreman…ali opet sve provjeravam da ne bi bilo šta nisan ponija i to… znate kako to ide na kraju. Krećem put Šubićevca i vidim da se ekipa sa škole  polako okuplja. Kad nas je naša instruktorica sve prozvala i objasnila plan i rutu kretanja… lagano smo se uputili. Na čelu kolone je bio Mate Protega i po komentarima oko sebe se dalo naslutiti da kad on vodi izlet jao ti se nama. I bijaše tako. Mate je udara svoj ritam, a mi svi ostali nismo imali izbora… slijedi, gazi, ali prati Matu u stopu. Prvi pravi stop i odmor je bio nakon cca 1:40 hoda… poviše naplatnih kućica od auto puta na platou smo se odmorili, napili, neki su i sendviče jeli… a razlog je bio šta je prije tog platoa bija prvi pravi uspon, dosta strm… Tu se već vidilo ko ima kakvu kondiciju… Odmor je gotov i krećemo dalje do vrha Orlovača cca pola sata hoda i dolazimo na vrh, slijedi mali odmor i pogodite što… slikavanje… Tu smo pričekali one šta su bili malo sporiji.

Na pitanje barba Mati koliko ima odavde do pl. kuće Ćićo kaže on desetak minuta… ha, ha, ha ispalo je da smo se spuštali cca 40 minuta… Kad smo prilazili kući dočekalo nas je veselo društvo i pjesma. Tu je bio veći odmor i okrepa i naravno opet slikavanje… Idemo dalje, pauza je gotova i spuštamo se malo niže od pl. kuće i vježbamo čvor osmicu… Podijelili smo se u grupe sa svojim instruktorima i pokušali napraviti savršen čvor osmicu. Već je bilo 14:30, vrime se polako počelo mijenjati i instruktori su se složili da je vrijeme za poći ća. Na čelu Mate neumorno gazi, prolazimo Dubravu i krećemo u gustu šumu u kojoj se nalazi crkvca Sv. Mihovila. Izbijamo opet na plato, čekamo ostatak ekipe i Mate izabire neki put koji vodi do repetitora ili Gvozdenova na Šubićevcu. Noge su pomalo počele da otkazivaju… sat kaže oko 21 km prehodan, a kraj se ne nazire još. Stajemo na posljednji odmor kod repetitora… Vadim treću bocu od litre, pijem i nešto dobacim Marici… i eto me uvalim se u probleme i ona poznata pjesma „šta je meni ovo trebalo“ je sasvim na mistu. Ponovo slikavanje… koje treće ili četvrto ne brojim, samo  čekam da završi jel me prsti u cipelama lagano živciraju. Jedva ih čekam skinuti jer su natečeni poprilično.

Krećemo, zadnja nizbrdica prema Šubićevcu i kuglani… Gledam ekipa svak je u svojim mislima, zadnji metri izleta su pred nama… Mislim da i oni čekaju da dođu kući i da na idućem izletu bude netko drugi a ne Mate. Kako kaže ekipa, prvi izlet je selekcija, ko preživi pričati će. Ja ću samo reći da je njegovo područje planina, njegov tempo je ubitačan…

Ali preživili smo, idemo dalje, Jedva čekam idući vikend. Na rastanku su nas instruktori pozvali na pivu… netko je ostao, neki su išli kući… a ja sam samo čekao skinuti gojze.

L.p. vidimo se iduću nedilju !

Tekst by Marina Mamić - drugi dojam

Škola planinarenja je počela sa prvim izletom na Orlovaču, na vedro subotnje jutro koje je obećavalo vrlo topao proljetni dan. Kao pravi školarci smo se uredno poredali kod kuglane na Šubićevcu, poslušali upute i krenuli oko 8 sati. U početku u tišini  koju može proizvesti samo velika grupa ljudi  koji se ne poznaju, ali već je prva nizbrdica razvezala jezike. Prošli smo ispod autoceste i ravno na prvu uzbrdicu.

Savladavanje iste je bilo nagrađeno pauzom, koju su svi iskoristili da nadoknade izgubljene ( i imaginarne ) kalorije. Taj Joško Lokas pristup mi je vjerojatno bio najdraži dio dana. Orlovača nas je nagradila pogledom koji je pucao na sve strane i opeklinama prvog stupnja.

Nakon obaveznog slikavanja, zaputili smo se nizbrdo do planinarske kuće Ćićo, gdje smo imali pauzu za ručak iz torbe i potom prvo učenje čvorova. Još tjednima ću viđati osmice, osim ako ih ne zaboravim, što su nam zaprijetili da se lako može dogoditi ako ih ne vježbamo.

Ubrzo smo se zaputili nazad prema Šubićevcu, misterioznim putevima našeg vodiča Mate Protege. Usput smo čuli neke prijedloge da taj put bude prozvanim spomen-stazom Mate Protege, ali nejasno je jel taj prijedlog bio neposredan ili ne. Sretno smo stigli na našu polazišnu točku oko 5 popodne i nagradili se pićem i druženjem u Pubu 22.

Prvi planinarski izlet je uspješno prošao i danas čak mogu opet hodati.

Čekamo Velebit idući vikend!

---

  27.05.2025, 08:17

  Tekst: Mateja Baranović; Paula ZorzinFilip Raić; Šime Martinović; Anđelka Petrović i Ivana Bralić; Sanja Balečić Medić; Nino Lučev; Kristina Kasap; Petra Kasap; Tonko Škugor; Dunja Dragojević; Tonka Crvelin; Hrvoje Štrkalj; Marina Mamić