Dnevnik školaraca 16. Opće planinarske škole 2025. godine od 2. travnja do 18. svibnja 2025. – voditeljica Marica Berić, vodičica.
Dnevnik školaraca 16. Opće planinarske škole 2025. godine od 2. travnja do 18. svibnja 2025. – voditeljica Marica Berić, vodičica.
TJEDAN II.
Južni Velebit - Crni i Bili Sinokos 13.04.2025.
Tekst by Dunja Dragojević - prvi dojam
U sklopu planinarske škole, 38 polaznika skupa sa vodičima uputilo se na izlet na Južni Velebit s ciljem obilaska Crnog i Bilog Sinokosa, dve impresivne livade koje nude autentičan doživljaj velebitske divljine.
Unatoč oblačnom i vjtrovitom vremenu koje nas je pratilo tijekom cijelog dana, raspoloženje u grupo bilo je odlično. Sivi dan nije umanjio ljepotu krajolika – prostrani travnjaci, krševiti grebeni i pogled prema moru ostavili su snažan dojam.
Izlet je protekao u timskom duhu, vodiči su nas naučili kako napraviti – isplesti još jedan planinarski čvor i uputili nas u nove planinarske avanture.
Pri silasku sa Velebita ispratila nas je sitna kiša i nekoliko šparoga koje su se krile među stijenama. Ovo je bio jedan korak bliže završetku planinarske škole, ali i korak dublje u ljubav prema planini.
Tekst by Tonka Crvelin - drugi dojam
Kad je ujutro zazvonija alarm u 5:45 momentalno mi je došlo da jednostavno kažen - ne mogu. Ali ajde, uz par minuti odgode alarma skačen na noge i krećen se spremati. Nakon brzinskog doručka i kave trpamo stvari u auto i mislin se “Bože fala ti šta je Mario reka da će ići sa mnon na svaki izlet jer bar ne moran zamarati mozak vožnjon i gubljenjen po cestama. Skupimo Paulu koja ima jednako modre podočnjake ka i mi i uputimo se na autoput prema Starigradu, jer smo se tako dogovorili s Maricon da ne idemo bez veze u Šibenik i da bi dobili bar 20min više sna.
U Starigradu se nalazimo s ostatkon ekipe, pije se čaj i kava i lagano kreće polazak. Za zadatak smo dobili da pročitamo nešto o Mirilima. Prije 2-3 godine san već čitala o njima, jer smo jednon prilikon Mario i ja u pohodu na Velebit obašli skoro pa sve punktove na kojima su pronađena Mirila. Ima nešto jako poetično i misteriozno, možda malčice i jezivo u tome koliko duša zapravo počiva kraj svojih spomenika na Velebitu. Nakon šta nan je vodičica Marina ispričala priču o Mirilima krećemo dalje i kreće prvi uspon.
Spasili me štapovi! Nakon prvog izleta san dolazila sebi danima da san u jednomu trenu promislila da ako mi je na prvomu bilo tako, kako ću se tek onda dalje sramotiti i mogu li ja ovo uopće. Međutin, jako san zadovoljna i ponosna na sebe. Uz nekoliko stanki koje smo radili kao grupa imala san potribu na svoju ruku malo zastati samo dva puta na par sekundi jer san se zapuhala. Možda bi valjalo stati pušiti.
Kad smo došli do Crnog Sinokosa apsolutno san se oduševila lipoton i livade i trave i cvića i drveća i stina i Velebita općenito. Ledina isprid nas je bila kao nekakva oaza ka stvorena za odmor nakon pustih teških koraka uzbrdo i muke zbog buđenja u ranu zoru. Marina je proglasila da je vrime ručka i nakon toga vježbamo čvorove. Srića da nije bilo sunca, bili bi poumirali od vrućine, ovako ispod nekog oblačka je bilo taman ugodno za u miru doći sebi. Nakon ručka smo ponovili čvorove - osmicu i upletenu osmicu. Ja san kao svaki pošteni štreber večer prije izleta doma religiozno vježbala da ne pogrišin! Nakon šta nas je Marica pofalila kako smo svi naučili, krenula nas je učiti novi čvor. Nakon malo uplitanja, zaplitanja, uz malo pomoći - uspila san! Sad samo još triba navježbati. Nakon još malo odmora krećemo dalje.
Nakon još malo borbe s vitron i terenon dolazimo i do Bilog Sinokosa. Isto prizor za ne virovati. Tu je i kuća pokojnog Jake o kojemu nan Marina priča i prepričava svoje susrete s njin i nekako daje cilomu ovomu mistu još dodatne težine, posebnosti i važnosti. Ostajemo još na malo dužoj pauzi uživati u prirodi i odmarati uz piće, cigaret, ćakulu. Neki su malo prošetali naokolo, neki su ubili oko. Svako je gušta onako kako zna. Krenuli smo pomalo skupljati stvari i vrime je za krenuti prema doli.
Za me je to uvik najgori dio posla, jer moja žalosna i stara kolina nikako nisu kompetentna za to. Teren je (za me) stvarno kompliciran, jer paziš na svaki korak, ne možeš se opustiti i umireš o straha da ne zagaziš krivo i prospeš se na pod. Srića opet za štapove - dušu dali za ravnotežu nama koji smo se rodili bez ravnoteže. Odradili smo i par grupnih slika, malo zaostajali, malo razgledavali… Negdi po putu je naravno odlučila i pasti malo kiša, jer zašto nam ne bi još malo zakomplicirala život. Sad san već umorna i malo mi je puna kapa svega i jedva čekan izuti gojze i obuti svoje šlape koje san ponila, sisti negdi na pivu i poisti nešto šta nije spljošteni sendvič iz torbe. Nakon spusta koji se činija tri put duži od svih onih uspona ujutro, nazire se kraj kramenju i stinama i ugazin konačno na lipo i pošteno zemljano tlo. Zastanemo kratko malo se diviti konjima, kozama i ostalin beštijama na koje smo naišli i napokon dođemo do auta. Konačno obuvan svoje dugoiščekivane šlape na bičve ka prava Čehinja i sve je lakše!
Autima se spuštamo do groblja u Ljubotiću di nan je Marina rekla da će nas odvesti viditi Tatekov grob. Slavko Tomerlin Tatek je jedno od najpoznatijih imena u planinarskom svitu i njegova priča i njegovi pothvati su jako inspirativni i posebni. Bija je vizionar, umjetnik i zaljubljenik u Velebit, zaslužan je za brojne staze, za skulpture životinja na stazi Malog Princa i za još masu toga. Bija je pravi ljubitelj planinarenja i prirode i stvarno posebna priča.
Lipo je biti dio ovakve priče, lipo je viditi i čuti i doživiti neke stvari koje dosta ljudi zapravo nikad neće, jer ovo čime smo se mi odlučili baviti smatraju mukon, pokoron i ludošću. Ali ja san nekako zahvalna na tome šta iman u sebi dovoljno ludosti da se odlučin na ovo i da sama sebi otvorin oči u vezi lipote i posebnosti u kojoj živimo i koju imamo prilike (do)živiti. Na kraju dana stvarno nije bitno šta bolu noge, šta su upaljeni mišići i šta si se diga u 5:45 ujutro, bitno je sam sebi pokazati da možeš, bitno je uživati u tome i uživati u onome šta ti planina da. Jedva čekan dalje!
__________________________________
TJEDAN I.
Orlovača – 05. 04. 2025.
Tekst by Hrvoje Štrkalj - prvi dojam
Eto došao je red na mene da pokušan napisati kratke crtice i dojmove sa izleta ! Pošto sam ja antitalent za sastave…biti će to zanimljivo. Pa krenimo !!!
Subota jutro 6:30 se dižem…radim sve one stvari šta i svako jutro ( umivanje, pranje zubi…), ruksak je već spreman…ali opet sve provjeravam da ne bi bilo šta nisan ponija i to… znate kako to ide na kraju. Krećem put Šubićevca i vidim da se ekipa sa škole polako okuplja. Kad nas je naša instruktorica sve prozvala i objasnila plan i rutu kretanja… lagano smo se uputili. Na čelu kolone je bio Mate Protega i po komentarima oko sebe se dalo naslutiti da kad on vodi izlet jao ti se nama. I bijaše tako. Mate je udara svoj ritam, a mi svi ostali nismo imali izbora… slijedi, gazi, ali prati Matu u stopu. Prvi pravi stop i odmor je bio nakon cca 1:40 hoda… poviše naplatnih kućica od auto puta na platou smo se odmorili, napili, neki su i sendviče jeli… a razlog je bio šta je prije tog platoa bija prvi pravi uspon, dosta strm… Tu se već vidilo ko ima kakvu kondiciju… Odmor je gotov i krećemo dalje do vrha Orlovača cca pola sata hoda i dolazimo na vrh, slijedi mali odmor i pogodite što… slikavanje… Tu smo pričekali one šta su bili malo sporiji.
Na pitanje barba Mati koliko ima odavde do pl. kuće Ćićo kaže on desetak minuta… ha, ha, ha ispalo je da smo se spuštali cca 40 minuta… Kad smo prilazili kući dočekalo nas je veselo društvo i pjesma. Tu je bio veći odmor i okrepa i naravno opet slikavanje… Idemo dalje, pauza je gotova i spuštamo se malo niže od pl. kuće i vježbamo čvor osmicu… Podijelili smo se u grupe sa svojim instruktorima i pokušali napraviti savršen čvor osmicu. Već je bilo 14:30, vrime se polako počelo mijenjati i instruktori su se složili da je vrijeme za poći ća. Na čelu Mate neumorno gazi, prolazimo Dubravu i krećemo u gustu šumu u kojoj se nalazi crkvca Sv. Mihovila. Izbijamo opet na plato, čekamo ostatak ekipe i Mate izabire neki put koji vodi do repetitora ili Gvozdenova na Šubićevcu. Noge su pomalo počele da otkazivaju… sat kaže oko 21 km prehodan, a kraj se ne nazire još. Stajemo na posljednji odmor kod repetitora… Vadim treću bocu od litre, pijem i nešto dobacim Marici… i eto me uvalim se u probleme i ona poznata pjesma „šta je meni ovo trebalo“ je sasvim na mistu. Ponovo slikavanje… koje treće ili četvrto ne brojim, samo čekam da završi jel me prsti u cipelama lagano živciraju. Jedva ih čekam skinuti jer su natečeni poprilično.
Krećemo, zadnja nizbrdica prema Šubićevcu i kuglani… Gledam ekipa svak je u svojim mislima, zadnji metri izleta su pred nama… Mislim da i oni čekaju da dođu kući i da na idućem izletu bude netko drugi a ne Mate. Kako kaže ekipa, prvi izlet je selekcija, ko preživi pričati će. Ja ću samo reći da je njegovo područje planina, njegov tempo je ubitačan…
Ali preživili smo, idemo dalje, Jedva čekam idući vikend. Na rastanku su nas instruktori pozvali na pivu… netko je ostao, neki su išli kući… a ja sam samo čekao skinuti gojze.
L.p. vidimo se iduću nedilju !
Tekst by Marina Mamić - drugi dojam
Škola planinarenja je počela sa prvim izletom na Orlovaču, na vedro subotnje jutro koje je obećavalo vrlo topao proljetni dan. Kao pravi školarci smo se uredno poredali kod kuglane na Šubićevcu, poslušali upute i krenuli oko 8 sati. U početku u tišini koju može proizvesti samo velika grupa ljudi koji se ne poznaju, ali već je prva nizbrdica razvezala jezike. Prošli smo ispod autoceste i ravno na prvu uzbrdicu.
Savladavanje iste je bilo nagrađeno pauzom, koju su svi iskoristili da nadoknade izgubljene ( i imaginarne ) kalorije. Taj Joško Lokas pristup mi je vjerojatno bio najdraži dio dana. Orlovača nas je nagradila pogledom koji je pucao na sve strane i opeklinama prvog stupnja.
Nakon obaveznog slikavanja, zaputili smo se nizbrdo do planinarske kuće Ćićo, gdje smo imali pauzu za ručak iz torbe i potom prvo učenje čvorova. Još tjednima ću viđati osmice, osim ako ih ne zaboravim, što su nam zaprijetili da se lako može dogoditi ako ih ne vježbamo.
Ubrzo smo se zaputili nazad prema Šubićevcu, misterioznim putevima našeg vodiča Mate Protege. Usput smo čuli neke prijedloge da taj put bude prozvanim spomen-stazom Mate Protege, ali nejasno je jel taj prijedlog bio neposredan ili ne. Sretno smo stigli na našu polazišnu točku oko 5 popodne i nagradili se pićem i druženjem u Pubu 22.
Prvi planinarski izlet je uspješno prošao i danas čak mogu opet hodati.
Čekamo Velebit idući vikend!
18.04.2025, 08:17
Tekst: Dunja Dragojević; Tonka Crvelin; Hrvoje Štrkalj; Marina Mamić
