Dnevnik školaraca 1. Opće planinarske škole za srednjoškolce 2024. godine u organizaciji HPK Sv. Mihovil od 11. rujna do 27. listopada 2024. organizira. Voditeljica škole je Marina Škrapić.
Dnevnik školaraca 1. Opće planinarske škole za srednjoškolce 2024. godine u organizaciji HPK Sv. Mihovil od 11. rujna do 27. listopada 2024. organizira. Voditeljica škole je Marina Škrapić.
Osmi (završni) izlet 1.OPŠ za srednjoškolce – Dinara
Tjedan VII
Vrijeme radnje: 26. - 27. 10. 2024.
Mjesto radnje: Dinara
Autor: Ana Marin i Sara Čulina
(Ana) S uzbuđenjem iščekujem naš zadnji izlet na Dinaru, tu kršku ljepoticu iz koje izvire rijeka Cetina. Dinara s vrhom Sinjal (1831 m/nv) najviša je hrvatska planina, pa je zato moje uzbođenje bilo veće. Bio je to dvodnevni izlet, 26. i 27.10.2024. Polazak je bio u 7:00 iz Šibenika, a Sara i ja (Ana) šibensku ekipu čekale smo u Drnišu. Preko obronka Svilaje uputili smo se put Vrlike, prema selu Mirkovići u podnožju Dinare. Tu kreće naš uspon prema planinarskoj kući Brezovac u kojoj noćimo.
Dan je bio sunčan, i za ovo godišnje doba izuzetno topao. Već na početku staze počelo je svlačenje jakni, majica dugih rukava. Stajali smo više puta nego što je uobičajeno, vadila se voda ili sok iz ruksaka, osvježiti se trebalo svako malo. To nam nije umanjilo zadovoljstvo gledajući pejzaže uokolo, gazeći dalmatinski krš. Nema tu puno šume, otvoreni prostor s raslinjem, stijenama što se uzdižu vertikalno. Zaustavili smo se na jednoj ravnici i iz ruksaka izvadili kuglice sa žirevima, koje su nam podjelile naše vodičke prije uspona. Iste one kuglice koje smo napravili dok smo bili na Promini. Eto prilike da damo mali doprinos pošumljavanju Dinare. Spuštamo se malo prema kotlini i tu smo kod planinarske kuće Brezovac koja se nalazi u šumi.
Već su pristigli drugi članovi društva koji su nam prenijeli stvari i dočekali nas s roštiljem. Nastavljamo druženje, a neki su radili i bivke. Uvečer su nam Gušte i Svjetlana ispričali svoje priče o Drekavcu. Bilo je zanimljivo slušati ih. Usljedio je sat likovnoga, trebali smo nacrtati osobu ispred sebe. Radova je bilo uspješnih, i malo manje uspješnih. Neki su se prepoznali, a neki baš i ne. Svakako, svi smo se dobro zabavili. Sutra nas čeka uspon na Sinjal, pa se na počinak trebalo poći.
(Sara) Nakon noći prespavane u prirodnom hladnjaku probudili smo se u 6:30 kako bi doručkovali i spremili za nastavak puta. Doručkovali samo, pospremili stvari i kada su konačno svi uspjeli doći na red za kupaonu uputili smo se prema skloništu. Bilo je lijepo vrijeme pomalo i hladno, ali super za planinarenje. Do skloništa „Zlatko Prgin“ trebalo nam je oko sat vremena laganog hoda. Bilo je malih problema na putu, ali sve se dobro završilo. Kada samo došli do skloništa napravili smo kratku pauzu do 15 minuta. Nakon što samo se odmorili, neki i najeli ostavili smo višak stvari i uputili se prema vrhu.
Neću lagati bilo je iscrpljujuće, ali se isplatilo. Popeli smo se na najveći vrh Hrvatske. Osjećaj je bio savršen, svjež zrak i pogled samo su doprinijeli dojmu. Na vrhu samo se slikali i nešto sitno pojeli pa smo se uputili prema skloništu. Silazak je bio za tisuću puta teži od uspona. Morao si se koncentrirati na svaki korak, a kao šlag na torti Emanuel nas je uvjeravao da je vidio zmiju srećom to je bila samo gušterica. Kada samo došli do skloništa jedni su se odmarali i čekali da roštilj bude gotov dok su drugi polagali čvorove. Nakon što ih je većina položila čvorove imali samo ručak.
Kada više nismo bili gladni i umorni zaputili samo se „Jogurt stazom“ prema kombijima. To je stvarno lijepa staza. Polako samo se silazili i uživali u prirodi. Na pola puta jedan dio skupine odlučilo je zapjevati „Odu radosti“ bili su raštimani, ali ih je bilo lijepo za vidjet onako sretne i raspjevane. Ubrzo nakon koncerta došli smo do kombija. Tu smo se pozdravili i Emanuel je uspio položiti čvorove. Spremili smo ruksake i svako je sjeo u svoj kombi te smo se zaputili kući.
________________________________________________________
TJEDAN VI.
Vrijeme radnje: 20. 10. 2024.
mjesto radnje: Crni i Bili Sinokos
autori: Ferko, mali šišmiš, maskota škole
Šesti je tjedan ove planinarske škole i moram priznati, da su mi mali ljudovi, od kad se družim s njima, sasvim poremetili san. Navikao sam na noćne pohode i miran san tijekom dana. No, još uvijek sam pred jutro budan. Jutros sam jako rano letio i šuškao oko njihovih glava, dok ih sve nisam razbudio. I samo zato svi stižu na vrijeme, na mjesto polaska.
Današnje odredište je Crni i Bili Sinokos. Uskačemo svi u kombije. Osim onih štrebera što su ipak otišli na terensku iz biologije. U kombiju je žamor, pa ništa od dodatnog spavanja, ni meni ni njima. Od svih izleta, ovaj nam je najdalji. Stižemo u Ljubotić i iskrcavamo se pored crkve. Svjetlana s oduševljenjem vodi na groblje. Čudna li je, mila moja majko šišmišice. Kombiji za to vrijeme odlaze u Matake, jer je ovo danas kružna tura, ali s rupom.
I što je sad tu zanimljivo na groblju, svi se pitaju. Kad ono, zbilja! Najneobičniji grob koji smo ikad vidjeli, a ime nama poznato s prvog izleta: Tatek. Hvala mu na svim stazama koje je uredio, a mi idemo dalje. Iskreno, teren poznajem jer sam tuda, s prijateljima, nakon šišmišne škole često igrao na "Grupa traži grupu" i poznajem sve špilje, pećine i pukotine gdje se, kad sunce jako prži, možeš lijepo objesiti i odspavati. Inače sam rođen u Manitoj peći u Paklenici, a to je nama "iza ugla".
Od Ljubotića vodi staza na kojoj ima markacija. No, staza je nastala radom ljudi koji su čak i stoljećima prije, redovito odlazili sa svojom stokom, na pašnjake u više predjele planine. Na mjestima izgleda kao da se penjemo stepenicama, kamen je uglačan, staza dosta široka. Stajemo često, jer mali (a još i više veliki) ljudovi samo sa sebe skidaju sloj po sloj. Vruće im je.
Prva zanimljivija postaja su Mirila. Pričaju o tome kako su tu ostajale duše pokojnika. Ne sjećam se da su nam to naši stari ikad pričali. A možda nikad nisu ni vidjeli te običaje, kad su uglavnom danju spavali. Zbog toga je čak i meni bilo zanimljivo poslušati.
Slijedeći odmor je u selu Trošeljevac. Napuštena kuća, s rakijom na stolu i sandukom u kutu koji zasigurno skriva neke stare tajne. Neki su zasjeli po travi i častili se razmijenjujući voće, grickalice, slane i slatke poslastice, pa sam i ja malo odletio od njih da ulovim malo kukaca.
Stigao sam ih kad su već bili na Crnom Sinokosu. Mislio sam da će sad od umora popadati, ali su se oni rastrčali po livadi, kao da su se tek sad probudili. Penjali su se po stablima, napravili su ljulju, tražili gljive da naprave dobre fotografije kad ih već ne poznaju toliko dobro kao ovi veliki, što su nabrali punu kesu. Kad smo krenuli dalje, na jednoj smo stijeni vidjeli drugog poskoka danas. Ja ih ne volim baš. Vidim da ni njima nije drag, ali ga nisu dirali. Pustili su ga na miru, jer je ovo ipak više njegov dom, nego naš.
"Ima li još puno?" , počeli su češće zapitkivati. I onda su s jednog sedla ugledali Bili Sinokos. Malo spusta, klizanja i padanja po siparu i brzo smo stigli na predivnu livadu. Novo stablo, nova ljulja i samo dva konja. "Evo ti jabuka, majmune!", ali konji su plahi, pa kad nešto baciš prema njima, oni bježe. Odmarali smo dugo. Kad eto velikog stada ovaca i njihovog pastira Jake. Srećom da ga nije bilo odmah, jer je ovako pauza produljena za pola sata, a mali se ljudovi vole družiti.
I bilo je to, više manje sve za danas. Spust do Mataka je meni bio dosadan pa sam se objesio na jedan ruksak i kunjao. Još sam samo jednim okom ispratio crvenkastu kuglu dok se utapala u moru.
_______________________________________________________
TJEDAN V.
Vrijeme radnje: 11. - 13. 10. 2024.
mjesto radnje: Hvar (Dani planinara Dalmacije Hvar 2024)
autori: Mirta Lemac
Polazak je bio iz Šibenika rano ujutro, oko 6 je došao bus iz Zadra po nas ja mislim. S obzirom na to da je bus bio pun, nismo baš uspjeli svi sjesti kako smo htjeli. Vozili smo se oko sat vremena do Splita, gdje smo se ukrcali za trajekt oko 9. Za vrijeme vožnje koja je trajala 2-3 sata smo igrali igru "pogodi tko sam". To je igra di ti netko napiše neku osobu na mobitel i ti je nesmiješ viditi, postavljaš pitanja na koja ti suigrači mogu reći ili da ili ne, te moraš na temelju toga pogoditi tko si. Poslije toga smo igrali "gluhi telefon", to sam uvjerena da svi znaju što je pa ni neću objašnjavati. Kada smo stigli na otok Hvar prvo smo se busom vozili do kampa oko pola sata. Vrijeme je bilo sunčano i ugodno. S obzirom na to da smo došli u petak bili smo jedni od prvih tamo tako da smo mogli izabrati svoje mjesto za kampiranje jer je većina mjesta bila slobodna. Postavljali smo šatore oko pola sata te smo pojeli dobro zasluženi ručak. Zadnja aktivnost tog dana nam je bila Svjetlanina radionica. Tu smo sjeli u krug te je svatko imao papir. Na papir smo napisali ime te nasumično izvlačili tuđe papire. Napisali bi nešto negativno i pozitivno na taj papir te ga vratili na hrpu. Ponovili smo to zapisivanje tri puta te smo nakon toga pročitali što je rečeno o nama na tim papirima. Nakon te radionice smo imali do kraja dana slobodno. Popodne smo uglavnom pričali, šetali Hvarom i kasnije igrali "grupa traži grupu" i "vukodlaka". Bio je prvi dan tako da su svi bili puni energije i sretni. Neki su požalili to što nisu ponjeli kupaći da se kupaju u moru, dok su neki drugi, kao što je Viktor, skočili u more. Po njegovom izgledu i komentaru mogli smo zaključiti da je hladno. U kratkom razdoblju između zalaska sunca i mraka, Gušte je poveo par ljudu da s njime odu tražiti škorpione sa UV svjetlom, nažalost bili su neuspješni. Kad se smračilo smo se vratili do dna plaže te je Lana vidjela zvjezdu padalicu, potrčala je u nadi da kaže drugima da pogledaju u nebo, no ona nije gledala gdje je išla te je pala. Wc-i su bili pravi spas! Svi su bili presretni jer su bili funkcionalni, uredni i imali su tekući vodu. Neki su išli spavati u 10, dok su neki išli spavati u 01:00. To je označilo kraj prvog dana.
Drugi dan smo se probudili rano ujutro, pa smo se tako neispavani i umorni počeli spremati za planinarenje. Obuli smo gojzerice, uzeli ruksak i krenuli. Prvo smo šetali kroz grad kako bi ga bolje upoznali i vidjeli kakve sve znamenitosti krije. Ali ubrzo smo došli do strmog puta, koji iako je bio poprilično strm, i dalje je bio ravan i lako prohodan. Putem smo pričali i zezali se iako smo morali biti jedan iza drugog gotovo čitavo vrijeme jer baš kada smo mi prolazili, održavala se “Spartan Race”, tj. serija utrka s preprekama, pa smo imali priliku vidjeti natjecatelje u akciji, naravno pljeskali smo svakom koji bi prošao. To je bio lagani dio, zatim smo došli do dijela gdje smo se zapravo trebali penjati. U početku je, kao i inače, bilo naporno, ali postajalo je sve lakše, pogotovo jer smo jedno drugima pravili društvo. Toliko smo se uzivili u razgovor da smo skoro zaboravili da se penjemo. Nakon nekog vremena došli smo na neki vrh i ponadali se da smo gotovi, ali naravno, bilo je još do vrha. Iako smo mislili da ćemo umrijeti od vrućine prije nego se popnemo, nekako smo uspjeli i naravno da je pogled bio vrijedan svega. Odmorili smo se i izslikavali pa smo se krenuli spuštati. Zaustavili smo se u naselju Velo Grablje koje je poznato po svojim suhozidima, čak smo pogledali i izlozbu fotografija suhozida. Zatim smo napunili boce vodom i nastavili put natrag. Kada smo došli, svi smo bili mrtvi umorni pa smo većinom ležali, pričali, jeli ili spavali. Ali to je bilo sve, kada je došla večer, bilo je vrijeme za dodjelu zahvalnica i koncert, nismo se dugo ondje zadrzali, ali svakako smo imali svoj koncert ispred šatora.
Nakon još jedne uspješno preživljene noći, došlo je vrijeme za polazak. Pospremili smo sve svoje stvari, uključujući i naše jedva napravljene šatore na koje smo bili tako ponosni, i napokon krenuli. Pričekali smo da dođe bus, pa smo jedva ugurali sve stvari i posjedali smo u zadnje redove kako bi svi bili na okupu. Ali neki su se na to požalili, iako imaju 40 godina, a ne 10 (bar smo tako mislili). Ali usprkos tome, ostali smo na svojim mjestima i uspješno došli do trajekta. Naravno, nije bilo mjesta za sve pa su neki sjedili na stolicama, neki na kauču, a neki na podu kako se ne bi odvajali od prijatelja. Bila je to duga vožnja, pogotovo za one bez baterije na mobitelu.. Ali i to smo preživjeli. Zatim smo se posljednji put ukrcali u bus koji nas je ostavio u Šibeniku.
____________________________________________________________
TJEDAN IV.
Vrijeme radnje: 6.10.2024
mjesto radnje: sportsko penjalište na Čikoli
autori: razni
Naš peti izlet proveli smo s odličnom ekipom penjača u kanjonu Čikole. Demonstrirali su nam osnove korištenja opreme i penjanja u stijeni, a zatim su svi polaznici popeli barem jedan smjer (a neki i sva četiri). Dragi penjači, hvala vam na svemu. Evo nekoliko osvrta naših polaznika (i voditeljica :-)):
Lara: "Falilo mi je ovo."
Ana: "Uzbudljiva avantura u kojoj sam pobijeđivala gravitaciju."
Emanuel: "Nakon dugotrajnog penjanja, na vrhu sam uživao u pogledu i ugođaju, ali onda, kad sam bio gotov sa time, sjetio sam se da ću se opet morati mučiti spuštajući dolje, ali sam shvatio da je sve to vrijedno pogleda"
Kate: "Najzabavnije mi je bilo gledati druge kako otkrivaju ovaj adrenalinski hobi i zaljubljuju se u penjanje."
Lana: "Najbolji dio penjanja na Čikoli mi je bio kada sam se zapravo odlučila popeti (Katina mater je samo došla i rekla da idem.)"
Klara: "Bilo je nezaboravno iskustvo penjati se na stijeni, definitivno bi ponovila. Očekivala sam da će me bit strah i da me neće ići dobro, ali se potpuno suprotno desilo, bilo je ugodno, opuštajuće i ne toliko teško kao očekivano."
Mirta: "Kad su nam pokazali kako se treba penjati i kako to sve funkcionira, činilo se ne baš tako teško, mislila sam da ću se popeti bez problema, da se neću niti malo bojati. Međutim, kada je došao moj red, ipak me malo uhvatio strah, ali onog trenutka kada sam se počela penjati, što sam išla više, to je bilo lakše. Bilo je to nezaboravno iskustvo koje bih definitivno ponovila."
Lora: "I prije odlaska na Čikolu znala sam da se pomalo bojim penjanja. Kada sam obukla penjačku opremu bilo je to kao rukovanje sa smrti. Kroz dva napadaja panike i nešto suza, popela sam se do vrha na onih 20ak metara. Bilo je stravično i kad sam ponovno dosegla pod rekla sam: 'Neću ovo nikad više raditi!' Više nisam sigurna koliko je to istinito, valjda ćemo još vidjeti."
Gušte: "Prije penjanja ja sam mislio da je to easy i da nema problema. Lagano kako kaže omladina. Ali onda se Klara spustila prva, a ona je bila na najstrmijoj i najvišoj stazi. Tu su počeli problemi. Ovaj dio tehnike mi je lagano prošao. Međutim, nakon što sam se popeo dva metra sam stao. I ne ide. Jednostavno sam stao. U sebi sam razmišljao "znači ovo je strah". Došao mi je ovaj impuls da se odmah vratim nazad dolje... Ali na kraju ipak nisam. Tako da sam se na kraju ipak popeo do vrha najstrmijeg i najvišeg smjera. I spustio se uspješno. Sve u svemu, fora izlet."
Helena: "'Nisam dugo, falilo mi je."
Svjetlana (član bez portfelja 😁): "Kad misliš da nešto možeš ili ne možeš, svakako si u pravu. E, pa kad sam prestala misliti da ne mogu - mogla sam."
Marina: ''Ako sam mogla prije sto godina, nema razloga da ne mogu i sada. Stijena je ista kao i tada, njeni nagibi i hvatovi. Ja sam malkice drugačija, al ne bi to trebalo biti presudno. I popela sam – normalno da jesam. ;-)''
_____________________________________________________
TJEDAN IV.
Boranka - pošumljavanje Jelinjaka - 05.10.2024. subota
Tekst: Kate Berović
Započeli smo izlet našim uobičajenim skupljanjem i podjelom u kombije te smo se odvezli na Jelinjak. Ovaj neplanirani izlet zapravo je bio samo zamjena za turu na Velebitu koju smo morali odgoditi radi kiše. Kada su nas pitali bi li rađe išli saditi šumu il tumarati po Boraji naravno da smo svi jednoglasno stavili onaj emotikon drveta, zasukali rukave i primili se novog izazova. (Također mislim da ni Marini ni Svjetlani nije bilo krivo poslati nas u radnu akciju)
Dolaskom u kamp bili smo velikodušno dočekani, domaćini su nas opremili svime, prvotno vodom i sendvičima te rukavicama u stilu kao i prigodnom majicom i bedžom. Nakon slušanja kratkog predavanja o tome zašto pošumljavamo i kako to pravilno raditi rečeno nam je da se podijelimo u grupe. U toj grupi ih je dvoje trebalo nosilo sadnice raznog ponuđenog drveća od domorodnog bora preko hrasta crnike, čempresa i jasena.
Osim dvoje saditelja u grupi je naglašeno da mora biti i "muškarac" tj. nositelj krampa odnosno lašuna ili ti kako su ga neupućeni nazivali motike. Tu je došlo do manjih nesuglasica gdje smo bili rodno diskriminirani, a ustankom protiv seksističkih načela završili u grupi sa mihovilskom legendom Matom Protegom. Zgrabili smo svoju opremu i krenuli u rad! Ako živite neispunjen život u neznanju Mate ne bi vam bilo ni na kraj pameti da će taj čovik od 73 godine napraviti najviše posla i iskopati najviše rupa.
Kopanje i sađenje po upeklom suncu (na kraju nije padala kiša a?) je iznenađujuće bilo zabavno, ali i naporno. Neki su brižno i polako sadili stablo po stablo svakom davajući posebnu njegu i pozornost i svakoga imenujući, neki su hitro sadili da što prije završe, neki krali tuđe sadnice, a neki časkali sa susjednim kolegama koji su dugo putovali iz Valpova (očito gazde imaju pismu o nekoj curi odande? ) samo da pomognu u nastanku ove šume.
Po odlasku smo smazali zaslužene sendviče umorni ali sretni i ponosni na svoj rad. Iako ovo nije bila planinarska tura ipak mislim da nas je ona najviše naučila od svih do sad jer kako bi moja majka i neka osoba koje se trenutno ne mogu sjetiti imena rekla: "Rad oslobađa!"
Ovim našim radom ćemo se moći dičiti i godina kasnije kad ova velebna šuma naraste, a mi je s ponosom budemo gledali s mislima: "Mi smo pomogli u stvaranju ovoga." (Naravno ako ne izgori opet do tad).
_____________________________________________________________
TJEDAN III.
Promina - 28. - 29. 2024. subota i nedjelja
Tekst: Emanuel, Viktor, Ivan, Andrija, Antun i Gušte
Planinarenje nije samo hodanje predivnim šumama, očaravajućim krajolicima, sunce, vedro i plavo nebo. Ponekad i kiša i bura daju svoj prilog, a na vrhu Vas obujmi magla i uskrati pogled. No, ako je ekipa dobra i izlet sadržajan, sve ispadne baš onako kako treba. Tako je bilo na našem dvodnevnom izletu, a dojmove su nam po temama napisali naši mušketiri.
1. RUTA - by Emanuel
Našli smo se na početku staze za Prominu i lagano krenuli kroz granje i kamenje. Nakon toga izvirili smo na cestu i nastavili putem. Nastavili smo do izvora pitke vode i onda došli do ruba litice gdje je predivan pogled.
Kad smo se popeli na vrh dočekala nas je velika magla i nismo imali nikakav pogled, ali nas to nije spriječilo da se prepustimo osobnom užitku.
2. ROŠTILJ - by Viktor
Planinarenje je završilo brzo, pa smo imali par sati odmora prije nego smo trebali početi roštiljati. Za roštiljanje su bili zaduženi svi muški, dok su nekoliko cura radile salatu.
Započeli smo otprilike u 13h. Kao glavni, odmah su se postavili Andrija i Antun. Zapalili su vatricu i krenuli roštiljat, no ubrzo se vidilo da žar nije ni blizu dovoljno vruć da bi ispekli svo meso za ručak. Nakon sat vremena ubacili su se stariji i zapalili mnogo veću vatru. Kad smo napokon krenuli roštiljati opet, već smo bili potrošili više od sat vremena. Ali tada nisu završile komplikacije jer se meso sporo peklo i bilo je mesa puno. To se rasteglo sve skupa još više od dvi ure. Andrija, koji je bio glavni, pucao je od bijesa. Nije sigurno pomoglo što su se svi nagomilali iza njega gladno očekujući ručak. Srećom, završili smo prije nego što je on dobio živčani slom.
Sutradan su odrasli roštiljali. Možda i bolje.
3. PRVA POMOĆ - by Ivan
Prva pomoć je jako bitna. Najvažnije je znati da kad se netko onesvijesti da se prvo pogleda da li diše, ako ne, imaju li puls. Ako opet nemaju, treba zvati hitnu i početi raditi umjetno disanje, ali ako imaju treba ih staviti u poziciju bočnog ležanja. Ako netko slomi kost onda bi se trebalo minimalizirati koliko se taj dio tijela može micati.
4. KVIZ - by Andrija
Kviz je bio najzabavniji dio večeri. Svi smo se trudili odgovoriti što točnije na zadana pitanja ili barem napisati naslov i autora pjesama koje smo slušali dok smo to radili. Nekima je išlo bolje, nekima lošije, neki nisu bili posljednji na ljestvici, nekima je jako malo nedostajalo za pobjedu, ali naravno naše je znanje bilo neusporedivo sa znanjem naše Anke-Partizanke i njezine ekipe starčadi.
5. BIVAKIRANJE - by Antun
Drugi dan kroz popodnevno, planinari su krenuli na vježbu bivakiranja koju je predvodio Kulombo te ga je pratila Marina. Objasnio nam je kako s kojim čvorom zavezati zamku među stablima da bi služila kao potpora za ceradu koja se stavlja preko i osigurava kamenjima i granama na dnu. Podijelili smo se u timove od dvoje i troje te su se pojavile razne ideje. Bilo je bivaka u obliku tunela, trapeza te su čak trojica izgradila svoj na suhozidu (nije varanje, Kulombo je reka da možemo). Gradnja bivaka je nekima bila zabavna, a nekima dosadna i iritantna. Kada smo izgradili bivke otišli smo na malu pauzu da se ugrijemo i onda smo krenuli sa drugim vježbama. Kasnije smo se vratili te je bilo vrijeme da se bivci evaluiraju od strane Kulomba i Marine i da se vidi koji su preživjeli. Jedan se raspao unatoč odličnoj ideji koja nije bila dobro provedena, neki su bili odlični, ali ih je dosta bilo kišopropusno. Za kraj smo se nas desetak nakupili unutar bivka stožer prve čete NOBDa (narodnooslobodilačke borbe Dalmacije) i slikali se da zapamtimo osjećaj osobnog užitka u planini.
6. SJETVENE KUGLICE - by Gušte
Za kraj izleta smo radili kuglice od blata u koje bismo stavili žireve koje ćemo saditi na našem zadnjem izletu na Dinari. Trebalo je prvo naći pravi omjer zemlje i gline te uliti vode toliko da je gnjecavo ali ne skroz mokro. Ta smjesa se onda stavi preko žira kao zaštitna folija. Ona će mu služiti kao štit i spužva za vodu dok ne proklija.
Rađenje tih blatnjavih loptica je bilo skroz zabavno. Zabavnije nego što bi neki pomislili. Isto tako je i bilo vrlo hladno. Puhao je cijelo vrijeme vjetar, a naše su ruke bile prekrivene mokrim blatom. Na kraju je to završilo time da je bila donesena zdjela kipuće vode u kojoj smo oprali ruke. Bilo je kao kada staviš ruke sa snijegom ispred peći.
Naš mukotrpan rad je rezultirao jednom kašetom punom zemljanih kuglica. Uz malo sreće, neki od tih žireva će postati pravi hrastovi koji će do daleke budućnosti rasti na Dinari.
(Na izletu smo radili i vježbu orijentacije, ali se nitko toga nije sjetio. Ali vjerujte - zabavili su se. Pogotovo zato što se vježba orijentacije u konačnici, pretvorila u igru "grupa traži grupu" - jer su nam se neke grupe uputile put Siverića/Drniša.)
__________________________________________________________________________________________________
TJEDAN II.
Sveto Brdo, Velebit - 22.09.2024, nedjelja
Tekst: Lora Baljkas
Sveto Brdo, lokacija drugog izleta 1. Opće planinarske škole za srednjoškolce, peti je najviši vrh Hrvatske i drugi najviši vrh Velebita. Na ovom izletu u planu je bilo roštiljanje i, logično, doći do vrha. Dva dana prije krenuli su dogovori tko će ponijeti što, nosimo li mi začine i ulje ili će to netko drugi, koliko nam hrane treba i sl.
U nedjelju, 22. rujna 2024., u jutarnjim satima smo se svi naredali ispred tri kombija i krenuli. Jutarnja vožnja je bila poprilično tiha, a oni koji nisu zijevali su spavali. Dva sata vožnje kasnije, preko makadama, došli smo do Tulovih greda. Tamo smo napravili kratku pauzu te poslušali par zanimljivih činjenica od našeg vodiča nakon kojih smo mislili nastaviti vožnju makadamom. Ipak, to se nije dogodilo samo tako. Akumulator jednog od kombija se pokvario. Dok su se svi vodiči gužvali oko haube, mi smo još malo gledali vrhove i pričali. S možda popravljenim akumulatorom smo nastavili naprijed, a kada se maloprije spomenuti kombi potpuno zaustavio malo smo ubrzali do kraja makadama te se parkirali. A onda smo opet čekali da vodiči kombijem odu po ostatak ekipe. Kada su se razdvojene grupe napokon spojile krenuli smo u šumu.
Nakon kratke šetnje došli smo do Stanova Jurjevića gdje smo opet stali poslušati neke zanimljive činjenice. Blizu se nalazi i sklonište Dušice gdje smo ostavili meso za gradele i nekoliko članova kluba da ga čuva. Prvi dio puta bio je kroz rjeđu šumicu, ali brzo smo došli do dijela bez ikakvog zaklona od Sunca. Po putu smo stajali samo da nam Jelena pokaže gljive i da se napijemo vode. Uspon je bio poprilično naporan, posebno za početnike. Staza je u nekim dijelovima bila dosta uska, ali je zato pogled bio predivan. Kako je po putu bilo dosta litica, za očekivati je i da je bilo jeke. Tamo gdje se jeka najbolje čula bilo je pokušaja jodlanja i glasnog zviždukanja. Bez padova prošli smo jednu jamu, puno uskih staza te zaraslih puteva i došli do vrha.
S 1.753 metra nadmorske visine pogled je predivan. Čuli smo legende o porijeklu imena vrha, imali smo i dobar pogled na Crnopac, gdje smo bili prošli tjedan, na Vaganski vrh, najvišu točku Velebita te na Novigradsko more. Osim što smo se divili pogledu, otvarali smo razne grickalice, a neki su skoro i zaspali. Na vrhu smo ostali otprilike pola sata što je bilo dovoljno vremena da slikamo preko sto slika i dobro se odmorimo.
Spust mi se učinio lakši nego proši tjedan, možda zbog manjka blata, a možda i zbog činjenice da sam hodala sporije. Pri spustu također nije bilo problema i vrlo smo brzo opet bili kod skloništa Dušice. Kada smo došli, vatra je već gorjela. Muški dio grupe odmah je preuzeo pečenje dok su cure spremile salatu i rezale kruh. Meso je brzo bilo gotovo i na prvu nije izgledalo kao da imamo baš puno hrane. Oko toga smo bili u krivu, a neki su čak i nosili ostatke mesa kući. Ručak je bio odličan i svi smo dobro napunili baterije. Prije polaska je trebalo sve iz skloništa ostaviti kako je bilo kad smo došli. Na vatri smo ugrijali vodu te su neki od nas krenuli prati suđe. Zajedničkim snagama svo masno posuđe oprali smo u rekordnom roku, a prije polaska smo se potpisali na zid skloništa kao i mnogi drugi planinari.
Šetnja do kombija trajala je nekih 45 minuta, ali se nama činilo kao sto godina. Po putu su se pjevale mnoge pjesme s dosta krivih stihova i pogrešnih ritmova. Već shrvani umorom došli smo do makadama i bilo je vrijeme da se nas 27 rasporedi u dva kombija. Na sjedalima za troje ljudi sjedilo je po četvero, a neki odrasli su se vozili i u prtljažnicima. Ovako nismo išli do Šibenika (iako znam neke koji se na to ne bi žalili) već smo stali u Obrovcu. Ondje smo ostavili neke vodiče i par vršnjaka koji su čekali roditelje da ih dođu skupiti. Mi ostali u Šibenik smo došli u 20:45, roditelji su nas pokupili, a kada smo došli kući mnogi su prvo pisali domaće radove za sutra i brzo nakon otišli spavati. Dva izleta kasnije svi se puno bolje poznajemo i sigurna sam da svi s nestrpljenjem iščekuju iduću planinarsku avanturu.
________________________________________________________________________
TJEDAN I.
Crnopac i Cerovačke špilje, južni Velebit - 14.09.2024, subota
Tekst: Marija Vlaić
Velebit, koji je iznikao prije gotovo 40 milijuna godina, jedan je od najljepših mjesta kojem planinar može podariti svoje vrijeme. Naši vodiči Opće planinarske škole za srednjoškolce svjesni su toga te su odabrali ovu veličanstvenu planinu za naš prvi planinarski pohod. Veći dio nas su puki početnici pa se nismo penjali ni do jednog vrha, ali Crnopac, najjužniji izdanak velebnog Velebita, nas je nadgledao cijelom našom rutom do skloništa.
Svi smo pomalo neispavani izašli iz kombija na makadam to jutro. Hitro smo navlačili svoje jakne, uvjeravali se da su nam ruksaci dobro namješteni. Ruke nam nisu izlazile iz džepova dok su nam vodiči objašnjavali neke osnovne stvari. Bilo je hladno, naravno; u rano jutro na takvoj visini dočekalo nas je 7 stupnjeva. I napokon smo se uputili na naš prvi izlet u sklopu ove škole!
Brzo smo se ugrijali kad smo krenuli. Kroz kolonu su tekla upozorenja o klizavim dijelovima, sitne šale i cerekanje. Nije nam dugo trebalo da se zadišemo i da počnemo skidati svoje jakne kao da ćemo se otopiti u njima od vrućine. Vjetar je puhao, ali dosta nas je nepokolebljivo stajalo u kratkim rukavima. Sve dok nismo napravili pauzu. Čim smo skinuli ruksake sa sebe i popili par gutljaja vode, mišići su nam se ohladili, a mi smo ponovno posezali za jaknama. Meni je to bio prvi put da planinarim tako da nisam znala što očekivati, ali već sad mogu reći da je to bila stvar koja mi je najviše išla na živce. Koža ti se naježi čim staneš, a goriš nakon 10 koraka. To je jednostavno nešto na što se treba naviknuti!
Bilo je dijelova kad smo morali i rukama i nogama popeti se preko stijena, pazeći da ne padnemo i time povučemo sve za sobom. Marina, naša vodičica na čelu kolone, nam je rekla da dobro pazimo gdje stavljamo ruke pri takvim usponima. Poskoci se lako mogu kamuflirati. Mislim da su neki od nas već zamišljali kako nam iz zasjede jedan skače na vrat. Srećom, nismo naišli na naše gmizave prijatelje!
Nakon nekoliko kilometara nam je svima malo dojadilo naprezano disati, listovi su nam cvilili, bedra se žalila. Nadali smo se da smo blizu, da skrovište do kojega smo hodali nije samo varka već pravo mjesto koje jedva čeka naš dolazak. Nažalost, kad god bismo pitali Marinu koliko još do tog skloništa, ona bi nam se široko nasmiješila i rekla da imamo još samo malo. Isprve smo joj vjerovali, ali svakim korakom se to sklonište činilo kao kakva laž, kao nekakva nezgodna fatamorgana slučajno označena na kartama.
Glad nas je mučila pa smo na sljedećoj pauzi usred rute nešto gricnuli. Neki su čak izvukli goleme sendviče, spremni pojesti i medvjeda usudi li se naići! I iako nas je glad gnjavila, i noge su nam razmišljale o odustajanju, nastavili smo. Sve je bilo lakše kad bismo se ogledali oko sebe. Šuma je bila tako gusta, tako predivna. Krošnja je šuštala nad nama, gazili smo po vlažnom lišću. Pozdravili smo gljive koje su rasle iz ležećih debla, nekoliko puta se spotaknuli na debele korijene koji su se razlegnuli po stazi.
Ne znam mogu li staviti u riječi osjećaj olakšanja koji nas je obgrlio kad smo napokon vidjeli to sklonište. S fantastičnim pogledom, klupama i peći na drva, nismo mogli ništa više tražiti od njega. Posjedali smo, i objedovali kao kakva gospoda. Sendviči, salate, meso, hrenovke u tijestu, stotinu grickalica i bombona. Dovoljno za prehraniti sve nas i svaku životinju u šumi! Tamo smo stali oko sat vremena, prisjećajući se da je ovo taj „osobni užitak“ o kojem stalno vodiči naši govore.
Pri spustu smo slučajno skrenuli na krivi put, ali brzo smo se usmjerili na pravi. Dijelom smo šetali kroz šumu, dijelom kroz makadam, a naposljetku i po asfaltu. Do kombija smo došli umorni, ali veseli. Ponos nam je bubao uz srce u prsnom košu jer nitko nije ništa slomio i jer smo preživjeli naš prvi uspon.
Nakon toga smo otišli do Cerovačkih špilja. Išli smo u Gornju špilju do koje je prvo trebalo proći dvije tisuće golemih stepenica. Vodič nam je pričao o formiranju špilje, o važnosti špilje za paleolitskog čovjeka, o njenim svojstvima, o skulpturama koje je stvorila priroda. Meni je to bilo stvarno spektakularno. Činjenica da je tako akustičan prostor s toliko „kipova“ koji su nalik nečemu što bi ljudi isklesali u radionici proizvod prirode ostavlja bez riječi.
U Šibenik smo se vratili oko 19 sati. Ruksaci su nam imali najnoviji privjesak na našu maskotu, šišmiša, a članske iskaznice su nam počivale u džepovima. Već se pričalo o bezbroj slika kojima smo zamrznuli uspomene na put, na smijeh, na bolne mišiće i ukusnu hranu. Za sklonište možemo zahvaliti zadarskom planinaru Slavko Tomerlinu, zvanom Tatek, a za iskustvo našim divnim vodičima.
Mislim da svi žurno iščekuju našu sljedeću avanturu!
11.11.2024, 08:00
Tekst: Ana Marin i Sara Čulina; Ferko; Mirta Lemac; razni; Kate Berović; Emanuel, Viktor, Ivan, Andrija, Antun i Gušte;Lora Baljkas; Marija Vlaić