10 ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-). Pratite nas!
10 ovogodišnjih školaraca uprizoriti će samo za vas i nas svoja iskustva :-). Pratite nas!
PS: Bogatu galeriju Fotografija možete pratiti na FB stranici SO-a
Redom desete novih speleoloških pripravnika/ca 21. Šibenske speleoškole 2025.:
Ana Antolović, Hana Jusić, Iva Kundid, Jelena Radnić, Kate Berović, Gušte Cukrov, Marin Tanfara, Paško Duilo, Roko Gović i Vito Vrbat. 
_______________________________________________________
5. vikend terenske nastave - 05. - 06. 04. 2025.
negdi na putu za Vrdovo
(za vas piše školarac Gušte Cukrov) impresija druga
Špilja ima vrlo interesantnu morfologiju koja se sastoji od ulaza i dva kanala koja se odmah račvaju. Naš bivak gdje smo spavali se nalazio u desnom kanalu, dok je završni tražio da se spustimo do najdubljeg dijela objekta u lijevom kanalu.
Za početak danas smo se našli u Vrlici u kafiću. Nakon toga smo krenuli do objekta. Došli smo cestom nekih 400ak metara od ulaza do kojeg smo onda odnijeli društvenu i privatnu opremu.
Osim školaraca i instruktora sa nama je išla i logistička ekipa koja se sastojala od Anke, Danke i Sanje. Puno su nam pomogle i vrlo smo zahvalni za obrok koji su nam spremili pri našem izlasku iz špilje.
Prvo smo u desni kanal odnijeli svoju privatnu opremu i napravili ležajeve. Prije samog spuštanja u lijevi kanal morali smo položiti oblačenje opreme. Ja sam uspio položiti uz samo male žrtve (razbijeni prsni pojas). Podijelili smo se na parove školarac i instruktor. Mene je ovaj put dopala Antula i mi smo bili negdje na pole kolone u spuštanju. Kao i obično, puno smo čekali, samo što sam ovaj put imao nešto za raditi. Dok smo čekali da se opremi ostatak špilje pričali smo međusobno, a ja sam radio kuglice od blata.
Kad smo napokon prošli kroz suženje, shvatio sam zašto im je trebalo tako dugo za opremanje. Glavna vertikala je nešto stvarno impresivno. Prilikom spuštanja yojo efekt je bio toliko jak da sam skakutao na užetu a stop se užario od trenja. Na dnu vertikale smo imali još nešto malo spuštanja pa smo napokon došli na dno. Čuo sam da je sveukupno spuštanje negdje 120 metara. Na dnu sam imao jedan slastan obrok (dvije energetske čokoladice, zgaženi kruh i dva tvrdokuhana jaja).
Kad smo se svi spustili, imali smo malu pauzu pa smo onda krenuli nazad gore. Ovaj put sam bio među zadnjima. Dok su se ostali penjali, mi neki koji smo ostali dolje smo shvatili da je blato prilično žitko. To je završilo sa remekdjelom Karaćoćom Okraćušnim, snjegovićem od blata, neki bi rekli blatović.
Uspon je bio nešto stvarno specijalno, na pola puta sam shvatio da sam ja zapravo 30 metara u zraku i da visim na dvije sprave koje su blatne i klize. Najgore bi bilo kad bi se uzdignuo u pedalu, dignuo se gore i onda pao nazad jer konop nije prošao kroz krol. Svaki put bih dobio mali srčani od straha. Ali uspio sam se popeti a to je jedino bitno. Do ulaza špilje sam došao malo nakon ponoći, negdje oko 00:15. Tamo nas je dočekala fina i topla kotlovina. Nisam uspio dugo izdržati, negdje oko 1 sam otišao spavati.
Osjećaj buđenja u špilji je prilično čudan. Isto ti je nezavisno jesu li oči otvorene ili ne. Ne znam koliko je bilo sati, samo znam da nije bilo dovoljno odmora nakon jučerašnjeg dana. Nakon doručka smo imali ono čega sam se ja najviše plašio. Ispit iz čvorava... Ali je hvala Bogu sve dobro prošlo i prošao sam. Oni koji nisu prošli, imate moju iskrenu sućut, ne mogu ni zamisliti sebe da sad još dva tjedna učim te čvorove.
Nakon toga su nam Gverić i Luka pokazali neke tehnike kojima sam već zaboravio ime. Mislim da se ona sa koloturom zvala pump a ona sa vućom vreća sveti Bernard. Ništa interesantno ili vrijedno spomena se nije dogodilo nakon toga, osim možda kad je u kafiću u vrlici nakon izleta Pepi srušila jedan stol i sve porazbijala.
Prilično fora zadnji izlet, vrlo umorljiv ali takva vam je speleologija. Stvarno trebaš bit mazohist da se ovime baviš.
_________________________________________
(za vas piše školarka Kate Berović) impresija prva
I za kraj, šlag (ili u našem slučaju blato) na torti, naš završni izlet proveli smo u jednom super speleo objektu malo iznad Vrlike. Već po običaju izlet krećemo na zajedničkoj kavi uz dodatak ukusnih uštipaka od tete u Vrlici nakon kojih se zapućujemo prema samoj jami.
Uzimamo šta više stvari možemo i nategljeni krećemo prema jami. Instruktori su nam odobrili mali odmor pa smo prvo kao pravi špiljski ljudi naselili prostran dio kojeg smo napunili vrećama ceradama i samo nužnim stvarima. Nakon raspremanja oblačenjem opreme napokon počinje naš završni praktični ispit. Pod vrelim suncem na ulazu u jamu svi smo pomno gledali u svoje karabinere pazeći na bravice, provjeravajući prsni i u iščekivanju razmišljajući o svemu šta nam prethodi. Opet nazad u tamu, dodjeljuju nam se instruktori i odlazimo u pohod!
Cijela jama je izgledala nešto ovako: vertikala- čekanje – kosina –č ekanje, discipline koje smo rado izmjenjivali. Kroz početni dio sve je lagano napredovalo dok nismo došli do suženja za koje se ništa drugo ne bi moglo reći nego da se zaštopalo. E tamo smo čekali... Zabavu smo tražili u rađenju uzlova, izrađivanju blatnih kugli, a na kraju i pivanju ... Kad smo napokon prošli taj čep i izgurali se kroz taj kanalić dočekalo me nešto šta nekon ko se ovim ne bavi, a pritom i meni prije tjedan dana ne možeš opisat.
Kad nekon kažen da iden u speleo školu svi me blido gledaju i zgađeno pitaju zašto se uvlačin u te male rupe i još ispod zemlje. Pa da znaju za ovo suženje samo bi potvrdili svoje primjedbe, no da itimalo znaju da kad ga prođu ulaze u ogromnu prostoriju prepunu predivnih špiljskih ukrasa začudili bi se. Per aspera ad astra zar ne, samo u našen slučaju zalazimo dublje u jamu i prima 60 metarskoj vertikali, ali svakome svoje jel tako. E tu meni počinje ono zabavno, malo poligoni do vertikale i sama vertikala na kojoj stišćući stop propadan dublje i dublje u mrak. Posli spuštavanja ka u specijalnin jedinicama dolazimo na meni najbolniji dio cilog izleta. Naizgled tako glupasta kosina, al konop pun pijeska i mukotrpno spuštanje uz pomoć stopa kojeg taj pijesak poprilično muči. Kad smo i to prošli napokon dolazimo do kraja! Opet uz to dugo čekanje Gušte i ja ideju pronalazimo oko sebe u svon onon silnon blatu i stvaramo Karaćoću I. Okračušćnog. Malog, ali borbenog blatnog snjegovića ostavljenog za veselje drugih špiljara na dnu ove jame. Posli tužnog oprosta sa Karaćoćon mora se doć i gori, ovo ide malo brže i za tren smo opet na suženju i izvan samog objekta.
Nakon pobjedosnog izlaza okrepljujen se sa dugo nakuvavanon kotlovinom koju je za nas pripremila naša logistika Sanja, Anka i Danka. Njima se od srca zahvaljujem za hranu kao i održavanje uvik raspoložene atmosfere i osjećaj doma u toj peći koja nas je definitivno sve ohrabrila. Nedugo nakon mene dolaze i raspremači, a ja se umorno zapućujen prima svojoj toploj vrići koja mi je u ovom trenu bila draža od bilokakvog kreveta.
S obzirom na kasni izlazak iz jame instruktori su nan dopustili malo više spavanja, pa smo se probudivši u istom crnilu kojem smo i polegli lagano izvukli iz toplih vrića i spremili za novi dan. Na redu su bili uzlovi i sve je to išlo glatko i lipo dok nije doša zadatak da upletemo lađarac oko čube šta me potpuno porazilo. Usprkos ton udahnila san rješivši i taj dio ispita i skinuvši i to sa dnevnog reda. Većina nas je prošla uzlove i uz kratki brifing nastavili smo dalje. Za kraj smo samo gledali tehnike penjanja koje su nam naši dragi instruktori demonstrirali. Posložili smo društvenu opremu i opet nategljeni izašli na ladnu buru vanka. Umorni, ali zadovoljni zaokružili smo školu našom posljednjom kavom i otišli kući ispunjeni i radosni.
Veliko hvala našin instruktorima Antoniji Mihaljević i Mariu Gveriću koji su izvanredno organizirali ovu školu i pobrinili se za nas, također hvala i svim onima koji su tijekon vikenda došli i pripomogli, asistirali u jamama ili pak se brinuli za hranu.
Čestitan svin svojin kolegama jer smo to uspješno riješili i hvala i njima na super atmosferi i tome šta san se osjećala kao da pripadan usprkos razlici u godinama.
Ova mi je škola bila predivno iskustvo i fala zapravo svima koji su ton doprinjeli❤️
______________________________________________________
4. vikend terenske nastave - 29. - 30. 03. 2025.
The Klub, jama Jamar -100m
(za vas piše školarka Hana Jusić)
Još jedan vikend u kojem nam vremenska prognoza ne ide na ruku ☹
Plan za posljednji vikend u ožujku, i pred posljednji vikend naše pristupničke speleološke izobrazbe. Trebao se odviti u mjestu Gornje Planjane nedaleko Unešića gdje smo u subotu, po dolasku, trebali okititi livadu nedaleko jame paletom boja naših šatora, vježbati uzlove, odraditi nekoliko predavanja, od bivakiranja u podzemlju do prehrane i higijene, a u nedjelju se spustiti u naš prvi „ozbiljni“ speleo objekt, na naših prvih 100 m dubine, u jamu Jamar. Naravno, već početkom tjedna se nazire problem, jer u vremenskoj prognozi samo što ne stoji da će kamenje padati sa neba… Vijeća se do zadnjeg trenutka, kada pada odluka da se planirano nažalost neće ostvariti, ali instruktori osmišljavaju odličan back up plan. U subotu se nalazimo u prostorijama Kluba, tamo ćemo odraditi sve planirano za subotu, a spavati ćemo u svojim krevetićima. Iako zaista volim svoj madrac, zapravo podjednako volim i onaj svoj karimat i vreću za spavanje, a još više volim onaj osjećaj kada se probudim i ispijam kavu na vratima šatora, ono kada misli odlaze na ono neko posebno mjesto i zapitaš se, svaki put iznova, „a što mi više treba u životu“. Sa ovim postupkom, vremenska prognoza mi se poprilično zamjerila i proglasila sam neprijateljski odnos, a dokle, mislim da u ovom slučaju ponajviše ovisi o njoj… Subota je ujutro i lagano se okupljamo na Prilazu tvornici 33 i bez puno okolišanja, vrlo brzo postajemo vrlo produktivni. Razvlače se konopi, svatko odabire svoju poziciju i kreće „rešetanje“. „Koje grupe uzlova imamo? Kada se koji koriste? Dvostruki bulin – napravi, objasni, prednosti, mane.“ Tučemo se za odgovore, znamo ih da nas netko u pola noći probudi i pita. Instruktori s ponosom i oduševljenjem prate naš rad, bez potrebe za „intervencijama“, piju kavu u miru i prate nas, jer sve imamo u malom prstu. Morala sam se malo našalit, ususret ispitu iz uzlova (držimo nam fige, svima). Umorni, gladni, žedni, izmoreni, naručujemo pizze kako bi nam se moždane stanice napojile za još jedan set predavanja. Moram istaknuti jedno, skoro (!) sam pokleknula i proglasila primirje sa prognozom, s obzirom da smo cijeli dan radili ispred kluba, na svježem zraku, sunce nas je grijalo od jutra, nebo plavo da plavije ne može biti, oblaka ni u mislima. Ali, naravno postoji ali, za potrebe posljednjeg predavanja taj dan, odlazimo unutra, a po izlasku oblačno, kišurina, grmljavina, a od onog plavog neba ni p. Zaključak dana, dobro da nismo išli po prvotnom planu jer bismo sad vjerojatno plivali po okolici Unešića.
Nedjelja – The Dan – naših prvih 100m. I moja prva kava u Unešiću (apsolutno nebitno za ovu priču). Dolazimo na odredište, opaki instruktori imaju skup. Ubrzo nakon, proglašenje kome je pripao koji instruktor. Moj tim je Antulica – naša voditeljica – a može li slađe (ne kupujem bodove ovom slatkoćom, samo neka se zna!). Redoslijed je poznat i krećemo. Imam neke monade sa karabinerima, posuđujem, odsuđujem, ali na kraju sam spremna – a tko ne bi bio uza sve njih. Idemo jedan po jedan, Mario G. i Mario B. opremaju, spuštamo se za njima, nastaje gužva u šesnaestercu. Ali dobro je sve to, dosad smo naučili da je speleologija zapravo jedna velika igra strpljenja. Oh kako li me samo opako gleda taj otvor u zemlji, ali pokušati ću i ja njega gledati opako pa možda netko i popusti. Već nakon nekoliko sidrišta otvara se neki mili, pitomi pogled. Kao da joj je drago što smo tu u toj mojoj bajkovitoj analizi Jamarovih pogleda (svi smo mi ludi, ali rijetki žive svoju ludost), primjećujem da je gužva ispod mene nestala, a Roko iznad mene čeka da mu javim da može krenuti. Možda nije čekao, možda je i on razmišljao o Jamarovim pogledima i osjećajima… Jedno međusidrište ne mogu nikako dohvatiti da ukopčam pupak i Ana mi daje svoj karabiner kako bih si produžila pupak i ukopčala se. Uspijevam, i tako i mi posljednji stižemo dolje, grupna slika se dogodila (bez toga se ne izlazi, svi želimo tu uspomenu) i u lagano idemo put nazad.
No, za povratak se mijenjamo za linije sa instruktorima, penjemo se po onoj kojom su se oni spuštali, izazovima nema kraja. Kopčamo se lagano jedan za drugim - krol, bloker, pedala i peglaj, tako nam ponavljaju. Gledam te naše instruktore kako sa lakoćom „peglaju“, „klize“ po tom užetu, i mislim si „ma tako ću i ja jednoga dana, korak po korak“. Nižu se krolovi, blokeri, pegla se, i dolazi i moj red. Isto tako kopčam svoj krol, bloker, ali sa dodatkom pogađanja Ane gojzericom (još jednom, moje duboke i skrušene isprike, da sam znala bolje - bih). Nakon ukapčanja kreće jedna agonija. Nazvala sam ju „Agonija mlade Hane“. Zašto agonija pitate se? Iskreno, jer mi se ta riječ baš svidjela u trenutku pisanja ovoga teksta, ali objašnjenje slijedi u nastavku teksta (tako je, ima još).
Prvo sidrište bi bio nekakav uvod, treba podignuti stražnjicu i ukopčati se u sidrište. Ali da je to lako, ne bi bilo ove priče. Ali to je uvod jer je samnom motivator Antula, i vrlo brzo i efikasno rješavam situaciju. Ista se zapliće već na drugom međusidrištu gdje se uspješno ukopčavam u međusidrište, ali očito (…) prejako zatežem karabiner s obzirom da se isti u tom trenutku zapeče. Pokušavam ga otvoriti – ne ide. Jednom, dvaput, šest puta – isti ishod, ne ide. Antula, moj supervizor, morala je napustiti bojno polje, ali u zamjenu dolazi Mario G. Pokušava on isto – ne ide. S obzirom da imam dva karabinera ukopčana na svoju pupčanu, a ubrzo nakon mene idu raspremači, ostavljam taj karabiner, koji će zajedno sa konopom, raspremači pokupiti. Tako sam ovo bojno polje napustila u deficitu sa karabinerima. Bio je to bolan trenutak, ali kažu da je svaki rastanak bolan, tako da jedino što mi je preostalo jest sagledati situaciju pozitivno i uzdati se u snagu svojih mišića u rukama. Jadna mi majka, pomislih. Ovo je zapravo bila svojevrsna uvertira u zaplet, jer se pravi zaplet dogodio nekoliko sidrišta kasnije. U zapletu se susrećemo sa novim pojmom – Hanalizacija. Konop iako se nalazi više lijevo, nalaže mi da se krećem desno. Naputak Marija G. je vrlo jasan – odi desno ako te vuče, ali ne u procjep. Stijene su skliske, konop mi i dalje nalaže da idem desno, ali ne u procjep. Mario G., sluteći što bi se moglo dogoditi, ponavlja „nemoj u procjep Hana, to je kanalizacija“. Čujem, razumijem, ne idem u procjep. Sjetim se u tom trenutku i onih predavanja o blatu, guani i ostalim “nuspojavama“ u jamama. Nisam prije čula za riječ „guana“, ali zapamtiti ću ju zahvaljujući ovom izletu. Iduća scena – Hana se posklizne i završi gdje? U procjepu. Tako nastaje pojam Hanalizacija. Stanem, blokada u glavi, kako da se vratim na stijenu i maknem iz kojekakvih izmeta, fekalija, blata, vrag zna čega. Nikako, stijena je prestrma, previsoko mi je za odgurnuti se nogom, i tako s osmijehom na licu nastavljam „koračati“ po mekanom tlu. U jednom trenutku osjećam da mi je dio prešao i preko rukavica, direktno u kombinezon. Jedna od pouka sa ovoga izleta, „ako si već sa nogama u govnima, ne moraš biti i sa rukama“. Nekako me to nije previše uznemirilo, sve to ide u rok službe. Konop koji prolazi kroz moje sprave za penjanje, ne biste vjerovali da je nekad bio bijel. U jednom trenutku dolazim do devijatora. Znam, radili smo to u Grebaštici, treba…shit! Što treba? U moru novih informacija, novih ambijenata, uzbuđenja, strahova i svega popratnog, logika postaje sporedna stavka. Što li se radi sa ovim devijatorom da mi se sjetiti. Znam da se ne ukapča u njega, ali što drugo postoji kao opcija. Razmišljam, pa mogla bih stop descender ukopčati pa prebaciti penjačke sprave iznad…Nema smisla, nije bilo tako komplicirano. Sjeti se Hana! Što još mogu? Ako napravim ovo gore, hoće li me zaljuljati, baciti u stranu? Ima li to uopće smisla? Mogu li nešto sa pupkom napraviti, mogu li njega negdje ukopčati? Gdje? To ima još manje smisla. Odustajem od svojih mudrosti, okrećem se Mariju G. za pomoć. „Gurni spravama devijator i ukopčaj ga nazad ispod sprava“. Tako je! Ima smisla. Itekako ima smisla. Zašto li mi to nije palo na pamet…
Situacija se polako raspliće, peglamo dalje, Mario G. me kao i Antula, bodri iz koraka u korak. Gibamo se polako, ali sigurno, i u jednom trenutku i trenutni supervizor mora dalje, a istu zadaću preuzima Teo. Tu nema puno govora, prati situaciju, radnje, iako podosta neprimjetno. Zanima me što misli u tom trenutku. Pogledam prema izlazu, još samo nekoliko sidrišta. U tom trenutku pomislim, je li se ovo zaista dogodilo ili je ovo bio san? Ruke su već postale poprilično teške, noge su umorne, sve teže je povlačiti se prema gore, i koliko god je „Još samo nekoliko sidrišta do izlaza“, istovremeno se pojavljuje misao „Zašto je već gotovo?!“ Dolazi ta posljednja sidrišna točka, i moji mišići su jako zahvalni u tom trenutku, ali koliko god umorna i iscrpljena bila, osjećam taj val ushićenja, val ispunjenosti. Ponosa i sreće.
Suma sumarum ovoga izleta jest da vjerujem da smo zapravo svi pomakli te neke vlastite granice, netko na ovaj, a netko na onaj način. Svi instruktori, voditelji, asistenti, svi oni koji nas prate po izletima, bez ikakve dileme, nesebično dijele svoje znanje, uvijek su tu za pomoći, i ma koliko god im banalno djelovao neki problem, ne sagledavaju ga iz te perspektive, dapače, i uvijek su tu za bilo kakav savjet, pomoć ili preporuku. A strpljenje, o tome bih knjigu mogla napisati.
_____________________________________________
I naš Josip P. šalje podršku jer kako ono ide: "Samo ozdravi nam ti!"
JAMAR
________________________________________
3. vikend terenske nastave - 22. - 23. 03. 2025.
Bijele vode, Karin
(za vas piše školarac Paško Duilo)
Karinđanje
Dobar dan, došao je i taj dan.
Sada smo na pola škole 
.
Ovaj vikend smo poviše Karina u kanjonu rijeke Bijele ispod prekrasnih previjesa.
Subota ujutro 22.3. standarno okupljane prvo kava, spiza pa sve ostalo.
Dolazak autima na lokaciju parkinga, “naprtili” se opremom osobnom i društvenom.
Te laganim hodom spustili se na lokaciju ovovikendne vježbe. Svako je sebi rezervirao lokaciju postavljanja šatora kao turisti kad ostave šugamane na plaži.
Okupili se na kratkome brifingu te polazimo u sakupljanje suvih drva sa iskusnim Teom, da nam bude toplo navečer.
A i da se može štogod spremiti za baciti pod kljun.
Postavljanje šatora, oblačenje i idemo peglanje.
Iskusni instruktori su nam priredili pravu zabavu, tri poligona.
I tako peglaona cili dan gori doli.
Sve u svemu dobar trening za sve da se malo upenjemo.
Već lagano pada mrak (nesta dana).
Spremamo se za predmet tehničko crtanje.
Ulazimo u špilju vadimo svoje papiruse i idemo sa crtanjem.
Sve je bilo super povatali smo mi to dobro (više manje), ali dolazi sada već ura kasna a do špilje dolazi miris roštilja kojeg sprema naš vridni Roby.
Brže bolje dovršavaju se zadnje točke i brže bolje u logor.
Skupa smo svi sili i poili i onda standarno zabava uz vatru uz našeg Gitaristu.
Ujutro se budimo nedilja 23.3.
Naravno marenda i kava.
Navlačenje opreme i ajmo gori doli.
Ide to sve neloše ali došlo je i vrime da osjetimo težinu transportnih torbi. Nabacamo kamenja i kačimo se. Super sve prva liga, kiša rosulja i sve u svemu odlično.
Završavamo veranje te se pribacujemo na kratku vježbu priječenja ili još nazvanom traverziranje - služi za penjanje po stijeni u horizontalnom ili blago kosom smjeru.
Nakon toga šou, pokazna viježba samospašavanje. Instruktori - Mario i Ana.
Vrlo korisna tehnika koju bi svaka osoba koja se opušta u ovo trebala znati za nedaj bože.
Uglavnom ukratko o čemu se radi, netko se na konopu ozljedio ili mu se dogodilo nešto dovoljno da ne može samostalno nastaviti kretanje po užetu.
Mi mu prilazimo i kačimo i skidamo svašta nešto da ga spustimo na najbliži dio gdje ga možemo skinuti sa užeta utopliti ili što god još treba te HGSS može započeti spašavanje.
Pljesak za kraj i kreće pakiranje negdje oko 14:00 po kišici do auta u Benkovac na pivu i vidimo se sljedeći vikend u Jamaru. Jedva čekamo
Ps. pazite na šatore kad puše jako.
_____________________________________
2. vikend terenske nastave - 15. - 16. 03. 2025.
Jama Galešnica, Grebaštica
(za vas piše školarac Roko Gović)
Krv, znoj i suze u Galešnici
Metaforički rečeno, naravno nije bilo krvi i suza, ali je zato bilo znoja (krv i suze su dodane u naslov isključivo radi poetike, složiti će te se naslov “znoj u Galešnici” ne zvuči baš nešto). Nakon relativno laganog prvog vikenda i šetkanja po Kalunu (rudnik u Trbounju), ni slutio nisam da ću zaraditi tešku upalu mišića, iako ruku na srce Mario je upozorio na teški dril. No krenimo redom, iz početka, kronološki.
Dakle, prvotni plan je bio Cetina, točnije izvor iste. Kampiranje na pitoresknom mjestu uz logorsku vatru, posjet Rudelićevoj špilji, ma divota… Međutim, meteorološke (ne)prilike, odnosno kiša nam se ispriječila i odluka je pala na Grebašticu.
Randevu je bio u Subotu u 8:30 u buffet-u Mixer na magistrali(nije namjera nikoga reklamirati). Nakon kratke kave cca 30ak min i par cigareta sjeli smo svatko u svoje auto i zaputili se prema speleološkom objektu. Nakon 300m vožnje stigli smo na odredište, jama Golubinka u Galešnici. Okupili smo se kod trafostanice, nekih 30 m od jame, gdje smo po prvi puta isprobali osobnu speleološku opremu. Prsni navez, speleološki pojas, blocker, croll, stop descender… Jebeno (isprike na riječniku)! Plijenimo poglede slučajnih prolaznika. Osjećaj je dobar! Dok smo mi “školarci” vježbali oblačenje opreme, naši vrli instruktori su nam opremali objekt (nešto više o tome dalje u tekstu).
Spremni smo! Spuštamo se lagano jedan po jedan u rupu. Samo spuštanje do mjesta vježbe nije zahtjevno. Ne treba nikakva oprema.
Dolazimo na mjesto “zločina”. Okomita stijena visoka nekih 25m (moja procjena), a u podnožju stijene malo jezerce. Zaista lijepo!
S obzirom na lokaciju Jame (objekt je doslovno okružen kućama), nismo zatekli ogromne količine smeća (jame blizu naselja u pravilu su uvijek prekrcane smećem).
Čišćenje jame. Nakon svega 10ak minuta već smo napunili vreće. Jama je na oko čista.
Instrukori završavaju opremanje. Ukratko i laički rečeno, opremanje znači postavljanje užeta na mjesto kojim speleolog želi ući/izaći iz jame. U našem slučaju imamo 3 “poligona” i svaki je na svoj način izazovan i “klasiku” odnosno spuštanje na klasični način samo sa užetima.
Aida nas dijeli u 2 grupe. Počinje dril! Nakon kratke demonstracije i upoznavanja opreme, krećemo! Iz neba pa u rebra. Nakon šetkanja prošlog vikenda nisam očekivao odmah se vinuti u visine. Iskreno sam ovako nešto očekivao 3. vikend. No dobro, kako drugima tako meni.
Penjem se, ide nekako. Ne razmišljam o visini, samo mi je u glavi što treba raditi. Griješim non stop. Sve to skupa sporo ide. Kako vrijeme odmiče postajem vještiji, ide malo bolje. Vrijeme brzo prolazi, dan je već minuo. Čeka me još klasika. U pola klasike vježba je gotova, pao je mrak. Napuštamo jamu, sabiremo dojmove. Dobro je, svi smo nasmijani, zadovoljni i umorni. Idemo kući.
Dan drugi, Nedjelja. Ista meta, isto odstojanje. Sastajanje u 8:30 u Mixera, u 9 smo kod jame. Dok se spuštamo u jamu počinje lagano kišiti. Nekih 45 min smo čekali da kiša stane. Sunce je svanulo, obasjalo jezerce u podnožju jame. Možemo početi!!
Odmah idem na Klasiku koju sam ostao dužan od dan prije. Nakon Klasike vraćam se na poligon.
Već je sad to druga pjesama, ide dosta bolje. Grešaka je dosta manje i ide dosta brže, kako meni tako i drugima.
Gore-dolje, gore-dolje i tako po vazdan. Mislim da smo svi prošli svako uže po nekoliko puta u oba smjera. Mokar sam od znoja, hvataju me grčevi, umoran sam. Dan je već pri kraju, još nas čeka prelazak čvora, šećer na kraju! Aida demonstrira i pojašnjava. Ne pamtim ništa, umoran sam. Na mene je red, ne ide mi od ruke. Fucking croll(opet isprike na riječniku), jedno 7 min ga pokušavam molati. Užas! Nakon izvjesnog vremena uspijevam i silazim dolje. Gotovo je! Čekamo da svi prođu vježbu. U to vrijeme instruktori otpremaju jamu. Kupimo opremu i napuštamo Golubinku.
Rastajemo se. Umorni smo ko pasi i sretni ko prasad.
Bijele stijene, here we come!
_________________________________
1. vikend terenske nastave - 08. - 09. 03. 2025.
Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun
(za vas piše školarka Ana Antolović)
Naša prva grupna speleoterapija
Čude se ljudi što će jedna slavonka u Šibeniku. Kako što? Pa kreće speleoškola. I krenula je. Prva predavanja slušamo u prostorijama kluba. Hladno je i mračno. Nije slučajno. Sve je pomno smišljeno od naših iskusnih voditelja i instruktora. Treba nas postupno pripremiti za podzemni svijet. Pada i plan za prvi vikend na terenu. Baza nam je planinarski dom na Promini.
Subota. Vatrica pucketa u kaminu. Miris planinskog čaja kruži prostorijom. Prvi susret s opremom koju ćemo sljedećih mjesec dana jako dobro upoznati. Redaju se predavanja. Azimut za neke dobiva novo značenje. Orijentacija, užad, rasvjeta, kartografija, teme se nižu jedna za drugom. Nema spavanja. Ajmo sada na čvorove. Prvi, drugi, treći, … , dvadeseti. Koliko li ih je? Sunce polako zalazi, a nama se sprema nagrada. Posjet špilji Liluši i naša prva grupna speleoterapija. Zastajemo na par minuta. Gasimo svu rasvjetu. Čujemo samo kapljice kako padaju. Kruži neka umirujuća energija. Odrađujemo mali photo session i jurimo na roštilj i palačinke.
Nedjelja. Sunce grije, a mi se igramo užetima. Tko se sjeća koji je bio šesti čvor jučer? Zna Gušte. 😊Saznajemo što sve možemo s par metara neke tanke špage. Pomaže i u izgradnji bivak-kućice. Još par savjeta kako preživjeti u surovosti planine i pravac rudnik Kalun. Izgledamo kao pravi rudari. Razmišljamo kako su se osjećali. Nama je ipak lakše. Preko gelendera prolazimo najzanimljivije dijelove. Imamo i provjeru veličine trbuščića nakon zime. Pužemo i provlačimo se kroz malo okno. Skupljamo još nekoliko trenutaka u tami i tišini. Razgledavamo otvore prema površini. Dalo bi se tu nešto i penjati. Izlazimo van i na putu doma slažemo dojmove.
Mogu reći da smo zagrebali u jedan novi skriveni svijet. Znatiželjna sam što nas još čeka dolje.
Zahvale našim domaćinima na ljubaznosti i ugodnom boravku. Iz prve ruke uvjerili smo se zašto dom nosi titulu najbolje planinarske kuće u 2024. godini.
Također, ogromno hvala strpljivim instruktorima. Vjerojatno su mogli biti na deset zabavnijih izleta, a ipak su odlučili ostati s nama i dijeliti znanje. I na kraju hvala ekipi na roštilju i Jeleni na savršenim palačinkama. 😊
11.04.2025, 10:51
Tekst: Gušte Cukrov; Kate Berović; Hana Jusić; Josip Pelajić; Paško Duilo; Roko Gović; Ana Antolović; Foto: razni
