Uputilo se tako19 Mihovilaca sa Šubićevca, u nedilju 02.11.2025. točno u 07:04 h, a kako to obično biva ispratio ih je predsjednik Mate, jer njega zovu masline pa ne ide s njima, ali valjat će to za gradeljanje kad on odluči častiti svoje Mihovilce.
Uputilo se tako19 Mihovilaca sa Šubićevca, u nedilju 02.11.2025. točno u 07:04 h, a kako to obično biva ispratio ih je predsjednik Mate, jer njega zovu masline pa ne ide s njima, ali valjat će to za gradeljanje kad on odluči častiti svoje Mihovilce.
E, stigla je jesen i boravak u prirodi postaje čaroban pa gdje god krenuli.
Uputilo se tako19 Mihovilaca sa Šubićevca, točno u 07:04 h, a kako to obično biva ispratio ih je predsjednik Mate, jer njega zovu masline pa ne ide s njima, ali valjat će to za gradeljanje kad on odluči častiti svoje Mihovilce.
Kolonu predvodi vodič Zoran Kolumbo koji je nešto pričao, a ja od pozdravljanja sa veselim Mihovilcima uspjela sam čuti da idemo po planu i programu na planinu Svilaju, da je malo zahtjevno i to je too pa kako bude.
Put putujemo i zaustavljamo se u nekom kafiću u Drnišu.
Prilazim društvancu za stol i htjedoh nešto upitati, ali su me preduhitrili usklicima "evo se javlja za putopis, jednoglasno prihvaćamo" i g o t o v o.
Nema se tu šta dalje komentirati, većina je 'za', a meni zvoni ono kako je 'bitno biti u pravo vrime na pravom mistu', e.
Ok. onda vodite računa o svakoj izgovorenoj riječi jer neće vriditi mili pogledi.
Uputili smo se dalje, ali meni u glavi lebdi sastav i nemam pojma kroz koja sela prolazimo, sve do zaustavljanja u Ogorju, odakle počinje staza do odredišta.
Ooo, puno mi je zanimljiva ova staza već na samom početku.
Laganim korakom po ravnom ulazimo u gustu šumu pa malo nizbrdo, a šareni tapet od raznobojnog lišća pod nogama, ali ne šuška, mokro je i sklisko, ali nema veze, mi se penjemo nizbrdo ka vrhu Svilaje, 1508m.
Nikada ovako.
Ma, uživancija. Moj nos curi, ali čujem da i drugi šmrkuću, svi smo se izgleda nakokali mirisnih trava, onako usput.
Relax totalni, svlačenje, vruće je.
Nije ta lipota potrajala dugo, ukazala se čistina, otvoreni teren, kamenjara, a pari mi se i malo uzbrdo, a vrh je tamo negdi, je l' blizu il' daleko, a 'ko zna kad je magla sve obavila.
Mirno je i tiho, samo se negdi iz dubine čuju glasovi planinara koji dolaze iz drugog smjera.
Korak po korak i malo oštrije uzbrdo, a i neki vjetar je zapuva' da se zna da smo na Svilaji.
Ukoso, a uzbrdo po ovoj kraškoj goleti po kamenjaru bez raslinja, a rezak i hladan zrak, a magla sve gušća. Lipota planinarenja je i to. Moramo se zabundati.
Dio ekipe više i ne vidim, ali nije ni važno, Antonia Viljac i ja smo prave metle, temeljite i ne promiču nam ni brlozi podno kamenčina ni sva ova lipota u magli.
Stigosmo do vrha za jedan čas, ali ovi gori su već promrzli jer su stigli malo prije nas i utvrdili da je vrh označen geodetskim stupom, a malo dalje i drvenim križem i pofotkali se u svim kombinacijama i eto za kraj i nas dvi za jednu skupnu fotku za Helop na dan 02.11.2025.god.
S vrha puca najljepši pogled u maglu, ponekad, a i to je život.
Spustili smo se do obližnje zavjetrine da se odmorimo od vjetra, nahranimo, napijemo i prodivanimo, o zdravoj hrani, naravno.
Nastavili smo svoje putešestvije kružnom stazom po grebenu ispod vrha po krškoj goleti, a kako je odmicao dan, a spuštali se sve niže, magla je nestajala i počeli se otvarati vidici.
Predivno, na desnoj strani pogled seže do pojilišta, ogromne lokve, a još dalje i pastirske kuće.
Pomalo ulazimo u šumsku stazu odakle nam puca pogled na Peručko jezero suncem obasjano.
Ma, divno. Sve se fotka.
Nema više zujanja uokolo jer ova staza u šumi jest prekrasnih boja, ali opet mokra i skliska i nizbrdo.
Pa kažu snig. Pa imaš dereze.
Divan je dan za nama, ali slijedi naš večernji običaj dobrog zalogaja i opuštajuće kapljice.
I tako se dan pretvorio u noć do novog svitanja.
04.11.2025, 08:14
Duška Panjkota
