29.11.2015. Knin, Vrpolje, smjer Grahovo - Strmica. Desetak minuta kasnije prolazimo Golubić, skrećemo lijevo, gdje se parkiramo ispred kuće. Desno prelazimo cestu, potom i most koji premošćuje tračnice. Ispred nas se bijele vrhovi lanca Dinare.
Dok koračamo jutarnjom maglom, Mijo nas izvještava da idemo prema stijeni zvanoj Samogradska stijena. U daljini, u nizu naslaganih vrhova, stršila je dajući dojam kapljice kiše zaustavljene u vremenu. Kada je Mijo nehajno pitao imamo li svoje mišljenje o tom kako doći do nje, shvatili smo da je ovo put za avanturu. Gledajući stijenu kroz fotoobjektiv izgledalo je veoma jednostavno, sve je jedna cjelina, samo naprijed. Naravno, znali smo da nije tako. Zanemarili smo jednostavniji smjer: desno je klanac ili rivina koja vodi ravno prema gore. Složili smo se sa našim vodičem, Mijom, da ćemo ići rubom šume visokih borova, lijevo. Desno nas prati padina sa mladim stablima s tragovima požara.
Odzvanja pucnjava, uzvici lovaca i lavež pasa: u klancu krvav trag ulova, divlja svinja kao žrtva lovčevog kodeksa o zaštiti prirode (koji paradoks).
Zaobilazimo procjepe, veremo se kroz stijene, klizimo trošnim i veoma okomitim terenom. Pred kraj nas dočekuje snijeg prekrivajući nagorjela i trula stabla na tlu. Moramo puzati, a svaki pokušaj da se uhvatimo za kamen je nemoguć: odlama se i ostaje u ruci. Dok se tlo pod nogama izmiče, klizi, pokušavamo se zadržati hvatajući mlade grane koje proviruju iz snijega. Mijo se nekako izvlači i postavlja uže. Uspjeli smo se izvući nadomak same stijene. Još samo zaobići veliku, kršljivu stijenu i zadnji procjep, i eto nas do naše stijene.
Tada nam planina pokazuje svoju moć: to je neizvedivo! Ne možemo dalje, a tako je blizu. Mijo ne odustaje, spušta se niz kuloar uz uže i nestaje negdje iza. Dugo smo se dozivali, a onda se vratio razočaran. Veoma sipljiva stijena naslanja se na liticu, rubovi su uski pod snijegom. Mogli bi pokušati uz rizik ali bi nam trebalo puno vremena. Što bi planirani povratak drugim, dužim smjerom, pretvorilo u tapkanje u mraku.
Napravili smo pauzu, uživajući u predivnom pogledu na divljinu oko nas, Velebitom u daljini i zaseocima na pitomoj dolini ispod nas sve do BiH.
03.12.2015, 08:46
Maca Crljenak foto: Josipa Huljev
