Subota na Crnopcu, Južni Velebit 24.2.2024.

24.02.2024. ujutro, koju minuticu poslije 6:30, pod Mošinim vodstvom manja grupica Mihovilaca kreće s bazena u Crnici prema kafiću Relax u Obrovcu. Tamo se uz kavu, pogaču i kolače, nalazimo s ekipom koja stiže iz Vodica. Ukupno nas 12 - Antonio-Coce, Dario, Filip, Goran, Joško, Krste, Mare, Martina, Mošo, Pelajić, Stipica i ja, nakon kave kreće put Gračaca, prema prijevoju Prezid. 

Parkiramo se, oblačimo gojzerice, namještamo štapove, stavljamo ruksake i idemo. Lagano se penjemo kroz niže raslinje i bukovu šumu do Veselinovića stanova, tu radimo kratku pauzu i nastavljamo dalje prema vrhu Crnopac (1402 mnv). Uspon do ovog vrha je strmiji i, barem meni, kondicijski zahtjevniji, ali grupa ga je s lakoćom svladala. Na vrhu radimo pauzu od desetak minuta pa krećemo dalje prema Velikom Batu (1381 mnv), do kojeg vodi nedavno postavljena Via ferrata Bat. Pratimo markacije na krševitom terenu, spuštamo se i penjemo, na mjestima i četveronoške, a u kamenu i klinovima tražimo uporište za ruke i noge. 

U udolini, zaklonjeni od vjetra, radimo pauzu za marendu. Iz ruksaka se vade sendviči, meso, brudet, čokolade, mandarine… a ja zahvaljujem ekipi koja mi je dala i nudila jesti, jer je moja, večer prije pripremljena marenda ostala u frižideru. 

Dolaskom na Veliki Bat otvara nam se pogled na akumulacijsko jezero Štikada i Liku. Kratko stojimo jer nismo sigurni hoće li nas uhvatiti kiša. Od vrha krećemo dalje prema planinarskom skloništu Crnopac (1137 mnv), poznatom i kao sklonište Tatekove družine. Staza prema skloništu je uglavnom krševita, strmija, ima sipara i klimavog kamenja, a neki dijelovi su bili blatnjavi i jako klizavi. Bilo je nekoliko proklizavanja, ali srećom, ne i ozljeda. Kako se krećemo prema planinarskom skloništu, intenzivira se miris dima i roštilja, znamo da smo blizu. Ispred skloništa nailazimo na nekoliko planinara iz Zagreba s umiljatom belgijskom ovčarkom Donom koja nas obilazi ne bi li dobila kakav komad hrane. Kod mene se nažalost nije usrećila. 

Taman što smo sjeli ispred skloništa, iznenadio nas je snijeg. Sakrili smo se u kućicu, netko je jeo, netko odlučio malo prileći. Nakon nekih dvadesetak minuta snijeg staje, a mi krećemo nazad prema Prezidu. Dona nas je pratila dobar dio puta i nismo bili sigurni u to hoće li se uspjeti vratiti svojim ljudima. Netko je možda i poželio da nas doprati do auta pa da je moramo “spasiti” i povesti sa sobom dok se ne stupi u kontakt s vlasnicima. 

Kako smo hodali prema Prezidu, vrijeme se polako bistrilo. Veljača prevrtača nam je priuštila sve moguće vremenske uvjete, tako da smo u nekoliko sati doživjeli i one jesenske, i zimske i proljetne. 

Izlet završavamo gdje smo ga i započeli, u Relaxu, relaksiramo se hvatajući zadnje popodnevne zrake sunca uz kavu, pivu i čips, te se napunjenih baterija vraćamo doma. 

  25.02.2024, 14:09

  Andrea Nakić