Ljepotama poput njega se čovjekova duša neprestano vraća.
Ljepotama poput njega se čovjekova duša neprestano vraća.
Subota je jutro, i cijela zemlja mirno spava. Osim mene i mojih planinarskih kolega, naravno. Mi smo se ustali kad se ustalo i Sunce, i onda smo se svi okupili oko teniskih terena, čekajući da krene naša šetnjica.
Na našu sreću to nije bio nikakav zahtjevan uspon već lagani pohod od Visovca do Roškog slapa. Siječanj inače zna biti mjesec koji se proteže cijelu vječnost sa svim svojim tmurnim i teškim danima.
Upravo zato je taj novi početak novog mjeseca dobro došao svima. Uz kratke stanke i predivne poglede smo gutali kilometre.
Uz nas mlade duše su bili i starci. Za njih ne mogu ništa reći, ali mogu reći da je za nas nakon mnoštva ispita i brzinskih kavica jako dobro došlo jutro potrošeno na razgovore o svemu važnom i svemu nevažnom.
Od pjevušenja pjesama do planiranja putovanja te prepričavanja školskih zgoda, nasmijali smo se toliko da smo se od smijeha previjali.
A sam slap? Slap je divan! Slap je najljepši tok suza prirode na koji čovjek može naići. Sjedneš na stijenu nasuprot slapu, gledaš patke koji komentiraju prognozu, i osluškuješ žuboreće potoke i taj neprestani cvilež slapa. U tom trenutku ne postoji ništa na svijetu osim tebe i tih jecaja prirode.
Dok se oblaci lijeno valjaju po nebesima, ti se zapitaš za kim Roško plače. I onda se netko na tvojoj desnoj strani nasmije i ti se trgneš iz tih dubokoumnih misli i vratiš se svom sendviču, a onda komentiraš kako te čeka udaran tjedan pun profesora bez milosti. Zatim vodičice uzviknu i ti si opet na nogama, i pomisliš da sad Roško plače što ga ostavljaš.
Ali znaš da ćeš mu se vratiti.
Ljepotama poput njega se čovjekova duša neprestano vraća.
06.02.2025, 14:23
Marija Vlaić
