Mosor, taj krševiti i na prvi pogled zastrašujući masiv pruža se od kliškog prijevoja prema j.i. u dužini od 25 km do rijeke Cetine. Mosorom dominira kameni hrbat, slojevit i zaobljen, te omogućuje mnogo lakši grebenski put nego na većini drugih dinarskih planina.
Prijeći njegov greben u jednom dahu pravi je izazov, ali ako se već odlučite na taj put proči će te sve mosorske vrhove, jedino se Jabukovac ( 1192 m) neće naći na tom putu, smješten nešto sjevernije gdje vlada carstvo najljućeg krša.
Nedjelja, 28.09.2014.
Polazak u cik zore u 6i30 iz Klis grla markacijom prije gostionice Uskok kroz Mihoviloviće, zatim iz sela oštro uzbrdo na hrbat i njime ravno na vrh Debelog brda ( 1044 m ). Od vrha biramo varijantu lijevo preko Plišivice ( 1053 m ), Kunjevod ( 1077 m ) te stižemo do Ljubljanskog prijevoja, iza nas kameno bilo vijuga, u daljini se zlati more i treperi uspavani Split. Nastavljamo uzbrdo prema Ljubljanu ( 1262 m ), bura nas hladi i olakšava hod i evo nas na središnjem Mosoru, pogled sa vrha prema istoku kaže da nismo ni na pola puta, greben vijuga sve do Kozika. Hitamo prema Vickovom stupu ( Mosor 1325 m ), tu vlada gužva 30-ak planinara koji su stigli sa Doma, kratak odmor i nastavljamo prema Kablu ( 1339 m, najviši vrh ), sa njega preko prijevoja Ljuto kame spuštamo se iza skloništa Kontejner i nekom starom i nekorištenom markacijom ( kameni čunjevi ) hvatamo stazu kroz doce i izbijamo na prijevoj koji vodi na Botajnu ( 1196 m ).
Pred nama u daljini zadnji vrh kao da lebdi u zraku, hitamo mu ususret, miris vriska i kadulje, sunce, pogled sjeverno na gornjopoljičko polje, južno more i Dubrava u dolini , i Cetina koja vijuga kroz kamena vrata ka Omišu. Stižemo na Kozik ( 1319 m ) posljednji u nizu, odmor uz crkvicu sv. Jure, ne predug još nas čeka silazak prema Tropošniku. Staza ne ostavlja mnogo vremena za razgledavanje, maksimalan oprez zbog skakanja sa kamena na kamen, ljuti krš svuda naokolo, pozivnica za novi dolazak.
Na Tropošniku ( 970 m ) lovačka kućica, otvorena, iza nje izvor iz kamena, jedini na našem putu i posljednji. Već nas hvata sumrak pa žurimo kroz šumarke i hvatamo se starog karavanskog puta što je nekad povezivo Gata sa Gornjim Dolcem u zamosorju. Sada već pravi mrak nam uskraćuje užitak u spuštanju tom lijepom zavojitom stazom, sa tikicama na čelu prolazimo crkvicu sv. Roko i stižemo u Gata u 20i30.
Duga tura tehnički nezahtjevna, fizički zahtjevna, prelijepi grebenski put.
15.10.2014, 08:41
Julija Dobronić
