Skup Speleologa Hrvatske, Čakovec, 2023.

Skup speleologa Hrvatske ove godine odvijao se od 25.-26. studenog u Čakovcu. Budući da su nakon Pazina 2019. godine, svi moji pokušaji odlaska na skup završili fijaskom iz razno raznih subjektivnih i objektivnih razloga, ove godine, već na proljeće sam odlučila da idem, pa kud puklo - puklo.

Pripreme za skup krenule su i prije prve najave skupa pa se kombiniralo tko, kako, s kim i s čim. 

Planovi su se stalno mijenjali tako da tek u četvrtak navečer sve iskristaliziralo. Tonja je otpala zbog obveza s HELOP-om, a Anka, Sanja, Danka i ja krećemo s Dankinim autom u neku, tad još uvijek nedefiniranu uru u petak. Teo i Aida išli su u petak ranije jer su imali nekoliko štacija po putu do Čakovca pa da stignu na vrime i uhvate misto za spavanje u dvorani u kojoj ćemo spavati. U četiri i po Danka me kupi isprid Tommyja. Ulaskom u auto skužim da Danka uopće nije ona osoba koju sam ja zamislila pa se upoznajemo i smijemo po putu do Sanje. Kupimo Sanju pa na Meterize po Anku. Priko mosta, na Benkovačku cestu pa na autoput. Vožnja prolazi u veselom tonu i nakon par stotina kilometara, pet-šest sati vožnje te sto i jednog kružnog toka stižemo u Čakovec. Izlazim zapalit duvan i instantno se smrznem pa se brže bolje vraćam u auto. Odlazimo u „Centar za mlade – CeZAM" javit se Aidi i Teu, obavit registraciju i nešto pojesti.

Dolaskom ispred centra shvaćamo da je zabava već na vrhuncu, odlazimo se registrirati i nakon cirkusa s majicama, ovogodišnjim i prošlogodišnjim, odlazimo potražit T&A. Teo nas uputi da od hrane imamo pečenu prasetinu, što nas nije baš oduševilo, mene najmanje. Odlazimo potražit nešto za jesti u sam grad. Oko ponoć napokon pronalazimo nekakav fast food gdje uzimamo tople sendviče bez šunke s masu salate I nekakvog umaka.  Sad se već lakše živi. Po putu do auta utepimo nekakav klub iz kojeg dopire “jazz” pa nagovaram trojac da odemo samo malo povirit. Uđemo, a tamo pravi mali jazz concert. Nije se više moglo naručit piće pa smo samo sili, poslušali i ugrijali se. Sutradan od devet trebao je biti isti program pa odlučimo sutra malo ranije doći. Odvezemo se do dvorane, popijemo još po čašu vina u autu jer je vani prehladno pa odlazimo unutra smistit se i napravit taj naš kutak za spavanje. Zaspala sam tek oko četiri sata a čim sam se probudila i skinula masku s očiju, po izrazu lica Sanje i Tea shvatila sam da nešto nije u redu. “Umra je Joka” rekla je Sanja i odjednom je sve nekako postalo sporedno, nevažno, besmisleno.

Nakon kave odlazimo u Baptističku crkvu u kojoj se održavao službeni program skupa. Nakon otvorenja skupa i prezentacija ekspedicija na Velebitu, došao je rad za Teovo predavanje o istraživanjima  Jamskom sustavu Crnopac. Poslije je naš Jure prezentirao speleoronilačko istraživanju “Izvor Čikole” te ekspediciju “Crno vrelo.” Nakon što smo poslušale “naše” nastavili smo slušati predavanja drugih speleoloških društava a volja za istraživanjem Čakovca svima nam je splasla već ujutro. Cilo vrime sam se, naravno, smrzavala tako da nisam baš često izlazila,  niti zapalit; a kad sam se i odvažila izaći počeja je padat snig. Horor.

Anka je primjetila da, osim šta se cilo vrime smrzajem, da mi klupski flis u torbi pa me pitala zašto ne obućem i njega kad mi je već toliko hladno. Pokušala sam objasniti da ne volim taj osjećaj “sputanosti” od previše robe na sebi ali me je ona razoružala izjavom da bolje  biti malo “sputan” pa preživit nego umrit od leda. Kad sam napokon obukla taj flis ispod jakete više mi nije bilo ledeno ni vani pa san mogla posvetiti pažnju i misli aktivnostima kao što su druženje i interakcija s ostalim sudionicima skupa. Između popodnevnog i večernjeg bloka predavanja bilo je vrime za poster sekciju.

Osim ispred postera naših T&A, najviše sam se zadržala ispred postera “Istraživanja ugljikovog ciklusa u speleološkim objektima” autora Dalibora Paara i kolega te, naravno ispred postera, od moje drage Nine Trinajstić i njenih suradnika pod naslovom “Željezoviti speleotemi slapa kraj Varaždinskih toplica”; što je vjerojatno neka vrsta “profesionalne deformacije.” Paralelno s predavanjima, cilu subotu se održavao Speleo Film Festival u organizaciji društva „Osmica“ iz Karlovca te izložba speleofotografija.

Nakon poster sekcije uslijedio je još jedan blok predavanja pa proglašenje pobjednika fotonatječaja i “speleofilm” natječaja. Pobjednički film na Speleo Film Festivalu bio je „Primadona“ autora Tomaža Grdina. Pobjednik  fotonatječaja prema izboru Stručnog žirija  je fotografija „Strpljenje“ autora Tina Rožmana (HBSD), a prema glasovima nas, sudionika skupa, fotografija „My fair lady“ autorice Gorane Perić iz SO PDS Velebita.

Iz toplih prostorija Baptističke crkve “preselili” smo se u park “Perivoj Zrinskih” gdje se održavala Speleoalka u organizaciji Speleološkog odsjeka HPD „Željezničar“ iz Zagreba. Po putu do mjesta održavanja bila sam zadovoljna jer mi nije bilo ledeno, međutim, dolaskom u perivoj, vratila se i hladnoća. Srećom, pa je naš Šibenčanin Lovre iz “Željezničara” na tako zabavan način vodio program speleoalke te s oduševljenjem I odgovarajućom glazbenog podlogom najavljivao  svakog natjecatelja pa sam zaboravila da mi odumiru stopala. Nakon sat vremena negiranja hladnoće, moj “Trio” se smrza te su predložile da odemo u neki restoran kojeg nam je preporučio još jedan naš “čovik”,  vrlo vjerojatno moj neki daljni rođak, prezimena Zoričić. U restoranu smo se utoplile i počastile, šta hranom šta pićem; svako malo vraćajući razgovor na našeg Joku. Iz restorana smo otišle u taj neki klub na taj kao jazz, od kojeg nije bilo ništa pa smo popile piće, porazgovarali malo o goblenima i feng-shui načinu uređenja prostora. Taj iznimno zanimljivi razgovor iscrpio je Danku i Sanju pa su  otišle spavat a Anka i ja na zabavu u „Centar za mlade – CeZAM“.

U nedilju ujutro, pospremili smo svoje stvari i potrpali u auto. Dok su T&A sudjelovali na sastancima krovnih speleoloških organizacija, nas četiri smo pile kavu u Gradskoj kavani. Nakon organiziranog ručka odustali smo od posjeta Spomen domu rudarstva Cimper u Murskom središću, jer je tribalo stići u Šibenik a najavljivani su loši uvjeti na cestama izvan Dalmacije. Vožnja nazad brzo je prošla. Po izlasku iz svetog Roka dočekalo nas je more, sunce na zalasku s jedne strane, te pun mjesec "u izlasku" s druge strane. “Evo nas kući” izgovorile smo sve četiri istovremeno. Ukupni dojam više nego odličan, ekipa za na kraj svita, šta se kaže, pa u ostatku vožnje pada dogovor za sljedeći skup, dogodine u Rakovici.

  01.12.2023, 13:49

  Jelena Mandić foto: Aida Barišić