Šta od većih stijena šta od grmlja i šiblja – u Brbmeču moraš pažljivije gledati kako i kud staješ. A istodobno ti pogled leti na Mošu koji stojeći na vrh velikog kamena nasmijan od uva do uva „vergla“ mini-motornom pilom. Putem dolje, Tina vadi škare i - cvik tamo cvik vamo, odlučna je počešljati Terezijanu do kraja, da ne češlja ona nas grančicama po kosi.
Druga godina mi je u Mihovilu i više puta sam već čula o prednostima odlaska na izlete u vlastitom aranžmanu, odnosno u manjoj grupi i broju ljudi nego li ih se redovno odaziva na društvene klupske izlete. Jer u manjoj grupi se krećeš brže, vidiš više, sam planiraš svoj put… U nedjelju je na društveni izlet došlo 36 ljudi – među nama su i dvije članice PD Paklenica. Izlet je vodila Tina, metla je bio Mošo; uz njih je tu bilo još nekoliko vodiča i dugogodišnjih članova kluba: Marica, Kolumbo, Sanja, Ančica, Anka…
Krenulo se iz u 6:30 iz Šibenika, a iz Barića Drage prema Visovači u 8:30. Na početku ture, Tina daje kratki uvod: kretat ćemo se stazom koja je većinom nemarkirana, to je ustvari stara Terezijana, većim dijelom podzidana staza (ili kamena cesta) koja je nekoć služila za transport trupaca s Velebita prema moru. Barića Draga je dakle uz more, staza počinje odmah iznad magistrale na visini od 20-ak mnv; dok je naš cilj – Visovača visok 1018 mnv. Trebat će nam oko 4 sata do vrha, a put je pomalo – zarastao. Tina i Mošo su na ovoj ruti bili nedavno – škarali i čistili tako da je sada prohodno. Na markacije ćemo naići tek na gornjem dijelu staze - kad iziđemo iz „šušnjevca“, dijela staze koji je najviše obrastao grmljem i šibljem pa je i pun šušnja. I kad dođemo na križanje prema Stapu, markacije su dalje uredne do vrha.
Krećemo. I putem se pomalo spotičemo po kamenjima, doručkujemo sirove šparoge ravno iz grmova, beremo ljubičice koje će neki kasnije sušiti za čaj, komentiramo šafrane – nisu samo bijeli, ima i ljubičastih! Pag i Vir na koje puca pogled postaju sve niži, mostovi koji ih vežu s kopnom sve manje vidljivi i u vidokrugu se pojavljuje sve veći broj udaljenijih raštrkanih otoka. Trava je bijelo-zelena, bijela je lanjska, a zelena ovogodišnja. Da ne duljim – proljeće je stiglo na Velebit.
Na prvoj pauzi naša metla postaje predvodnica – Mošo nastavlja put prije grupe i čekat će nas nešto prije vrha, jer visočije na ruti ima još granja po stazi koje želi ispilati da bi nama uspon bio lagodniji. Kako je rekao tako je i bilo – dočekao nas je na lokaciji kojoj tepa da je „Brmbeč“ jer je – zbrmboćana. Šta od većih stijena šta od grmlja i šiblja – u Brbmeču moraš pažljivije gledati kako i kud staješ. A istodobno ti pogled leti na Mošu koji stojeći na vrh velikog kamena nasmijan od uva do uva „vergla“ mini-motornom pilom. I ona je stala u ruksak!
Na vrhu smo se zadržali nešto više od pola sata. Di je Vaganski vrh? Jel ono Mali Lošinj? Jel ono Visočica… Je, je, je… sve se odozgora vidi. Najljepši su mi osunčani komadići Paga u kontrastu s ostatkom otoka pod oblacima; kao i flekice morske plićine u kontrastu s onim tamnijim, dubljim dijelovima. Tko želi napolitanku? Kruškovac? Vrijeme je za grupnu fotku. Sagnite se da se vidi pogled iza vas. Šta ćemo onda mi na slici, ako je već do pogleda? Prsti se počinju smrzavati, ajmo još jednu veselu ljetnu sliku pa biž'mo nizbrdo..
Putem dolje, Tina vadi škare i - cvik tamo cvik vamo, odlučna je počešljati Terezijanu do kraja, da ne češlja ona nas grančicama po kosi. Staza vijuga li vijuga, kamenčići počinju bježati ispod đonova; nije ni čudo – moj mobitel je izbrojao više od 28.000 koraka dok smo stigli do magistrale. A bilo je tek 16.30 - držalo se tempo.
Da se vratim na početak, druga godina mi je u Mihovilu i više puta sam već čula o prednostima odlaska na izlete u vlastitom aranžmanu. Al' da se onda vratim na sredinu, meni se čini da su naši vodiči kao oni mostovi što vežu Pag i Vir s kopnom i da bismo bez njih i društvenih izleta bismo bili kao oni udaljeniji, raštrkani otoci… I tu nek' bude kraj.
04.03.2024, 12:31
Đurđa Vrljević Šarić
