Petak 8.8. 2014. Rano smo napustile autocestu i od Dubrovnika prema Trebinju, Nikšiću, Šavniku i Žabljaku. Nina i ja, dvije mihovilke, ostali su bili zauzeti, ljeto je. Atraktivna, nama veoma poznata, a tako blizu, planina Durmitor je izazov u vrijeme ljetnih vrućina na moru. Plan je da planinarimo sa minimalnim troškovima boravka. Tako smo već oko 14h imali rastvoren svoj šator u kampu na Ivan dolu, u blizini Crnog jezera. Auto sa svim stvarima do nas bio je jedini luksuz. Ostalo nam je dovoljno do kraja dana da odemo do Ćurevca, baciti pogled na kanjon Tare.
9.8.-Rano buđenje i dobro jutro Međedu i Savinom kuku koji se uzdižu nad kampom. Vlasnik kampa, Rade Šibalić, nas je uputio stazom kroz šumu i zaželio nam sretno penjanje. Staza vodi uz jezero do markacije za Međed. A tu je i čuvar parka za kartu od 3€. Kod izvora Točak se odvaja za Struge i dalje kroz šumu. Staza za tijelo i dušu. Za oko dva sata laganog hoda (ah te jagode) smo došli do Alpskog bivka na Velikoj kalici sa Debelim nametom ispod vrha Šljemena. Nastavljamo preko Velike previje. Tu mali jaz generacija, jedva nagovorim Ninu da je osiguram prsnim navezom i karabinjerima što mi je Mate posudio. Tako se može kopčati za sajlu ako osjeti vrtoglavicu. Staza vodi uskim hrptom a sa svake strane provalija. Psić Toto se nije bunio, prsluk sam sama sašila i vezala ga za sebe nakoso, da mi ne otrči niz ambis. Dok smo se pripremale, sa nedalekog brežuljka, grupa Poljaka nas je promatrala. Na Ninino ''idemo'' što mi je bilo jako važno, bez problema smo izašle na Južni vrh 2285nv. Pogled iza nas na padinu prema Strugama, gdje se grupa ljudi vraćala, odustajući, nasmijala nas je. Na Sjevernom vrhu, 2287nv. ugodan odmor. Na silasku sa staze Velikog Međeda , čujemo dozivanje grupe Rusa koja silazi s Malog Međeda, kuda dalje. Ne žele ići dalje, pa ih upućujemo niz padinu za nama, upozoravajući da paze na markaciju. Sandale na njima je već poznata slika Velebita. Učinilo im se da je lagano, kaže jedan veoma uplašen, ali nisu se mogli vratiti. Tu sam se sjetila našeg GSS-a i hrabrih ljudi koji spašavaju živote, dok mi znatiželjnici pravimo glupe greške. Nas troje se na povratku zaputilo u Žabljak na slasnu vege večeru u Luni, za male novce.
10.8. Sunce i oblaci, sve je čarobno na ovom mjestu. I da pada snijeg ja bih ovdje uživala. Autom u smjeru skijališta Savin kuk i dalje u smjeru Plužina i Trse. Do prijevoja Sedlo, uz pozdrav čuvara parka. Markacijom prema Uvitoj Gredi, Surutki, hladnoj vodi s izvora. S desna se uzdižu Zupci a s lijeva Šareni pasovi, do jezera Zeleni vir. Tu Nina ostaje čekati s Totom jer njeno koljeno postaje sve bolnije. Nastavljam Danilovom pločom, ispod Bobota pogled na Škrku i Škrčko jezero. Uz stijenu do vrha. Dobar je to osjećaj biti na vrhu Bobotovog kuka na 2522nv. Učinilo mi se veoma jednostavno ovaj treći put, što sam pokušala prenijeti mladoj Zagrepčanki koja se toliko uplašila da nije htjela nazad. Naravno da se spustila i bila ponosna na sebe. Zajedno smo bježali od kiše i grmljavine, a Uvitu Gredu je prošla također lagano. Ja i Nina smo otišle do Todorovog dola, ispod Prutaša, u katun , kušati sir i kajmak i dati fotografije Neveni i Tatjani. Kiša nas je pratila. Tu smo se sreli sa slikom života iza romantičnog zastora našeg planinarenja.
11.8. Ukrcali smo još mokre stvari od kiše u auto i krenuli. Na Đurđevića Tari mali odmor uz pogled na zip line s obje strane mosta. Krećemo u potrazi za divljinama Sinjajevine. Najveći pašnjak na Balkanu, ali nepristupačan zbog loših putova i rijetkih izvora vode. Mojkovac zaobilazimo, a u Biogradskom jezeru je Nina zaplivala u hladnu vodu. Kanjonom Tare do nadomak Kolašina, do hotela Djevojački most. Tu, desno, ima smjerokaz za Lipovo. Oko 10km asfalta do seoskog domaćinstva i veoma ljubaznih domaćina, zatim makadamom 15km. Opijeni pejzažima spontano ulazimo u klisuru Vratlo, nema nazad. Nina je spretno svladavala visinu i oštre zavoje, s pogledom samo ispred, nikako u ambis. Tako 50 minuta. Isplatilo se, izlaskom na prijevoj kao na drugi planet, beskonačni goli pašnjaci sa stadom na ispašu. Katun Ječmen do ispred nas sa nekoliko drvenih koliba. Krećemo prema česmi Smrdanu, predivna slika. Po planu tu ćemo kampirati. No čobanice koje smo tu srele bile su upornije, nikako same spavati vani, neshvatljivo za njihov svijet. Iz mog razgovora o porijeklu uskliknuše da imam rodicu ovdje. Čudo, velike li Crne Gore! Tako smo upoznale Veru, napustila dobar posao i došla ovdje da odmara dušu. Usput uči praviti sir i gajiti malo stado. Provela nas cijelim katunom, pokazala život u njemu. A kad je pala noć, susjedi su došli „posjediti po starom dobrom običaju“. A mi dvije, kao civilizirani uljezi, jedva čekali da zaspemo od umora.
12.8. Iako mi je spavanje na podu, zbog Tota, bilo tako-tako, zvuk planine me je digao na noge s prvim zracima sunca kroz vrata koja se ne zatvaraju. Bože, koja je to ljepota! I pored zvukova stada neka tišina i mir legne na dušu pa vrhovi Babinog zuba u daljini, daju snagu svemira (da smo još tren ostale duže, ja se ne bih mogla odvojiti od ove ljepote). Verin sin, Goran, pokazuje da možemo ravno prema vrhovima koji se vide u daljini. No ja uporno tražim markaciju prema Jablanovom vrhu. Ništa, samo smjer koji pokazuje 3h. Valoviti brežuljci prate vrh u daljini. Silazimo uz napušteni katun Pilać. Strma padina sa stijenama koje se lome prema litici. Iz daljine smo odredili smjer, rivina na litici koja sliči stazi, pa onda presjeći lijevo sve do vrha. To se pokazalo odlično. Samo bez krivih pokreta. Na udaru sunca do vrha. Za 2,30h smo na Jablanovom vrhu 2203nv. A vidik čaroban. Beskonačna ravan sve do Durmitora, samo lijevo se uzdiže Moračka planina, Babin zub. Spajanje s oblacima uz rub. Prošarano crtom puta i nekoliko koliba koje se naziru. Ovo je planet za lutanje divljinom. Savina voda s jedne i Grkovo jezero s druge strane. Odlazimo do drugog vrha, neobilježenog. Tražimo markaciju za Grkovo jezero, nema je. Nekoliko nejasnih prema Savinoj vodi. Ići ćemo nazad kuda smo i došli. Siječemo padinu da se ne vraćamo na vrh i tražimo onu usjeklinu u litici, a sunce peče. Odozdo se lipo vidi a odozgo ništa, samo litica i opasni rubovi. Nina s Totom sačekuje, nalazim odron-stazu i sretno nazad, hlad tek iza Pilaća, ispod jednog bora. Kod česme Smrdan za uru ipo od vrha. Izgubili smo puno vremena tražeći markaciju gore, pa se samo javljamo mobitelom Goranu, umivamo se na česmi i Nina vozi dalje, 15h je. Kada smo već kod Kolašina, odluka je da idemo preko Mateševa za Komove. Mada mi je poznato da treba pored Bijelog Polja, uz Berane i preko Andrijevice, praćeni rijekom Lim. Prelazimo novi most na Tari (Kolašin), prema Mateševu. Uska cesta, oštećen asfalt. Jedan krivi smjer makadamom za Eko-katun Štavno i moramo u rikverc 500m. Gume zasmrdile, čekanje da se ohlade, grickamo slatko, visoka stabla šume prekrivaju sve samo komadić ceste i nas, noć. U Štavnu su nam rekli da znaju za taj smjer za pješake, da se to mora ispraviti.! Do prijevoja Trešnjevik pa zatim desno prema Štavnu. Nina je umorna hoće kušin pod glavu, pa idemo kod Ljilje i Željka u kolibu. Dobro je i za moje stare kosti.
13.8. Spavali smo malo duže. Neću bez Nine na Kom, odluka je da se odmorimo i idemo sutra. Komovi su potpuna suprotnost Sinjajevini, iako je to sve lanac Dinarida. Šumoviti, zeleni proplanci, vrtače, puni života. Stijene Komova se izdižu iz proplanaka i streme prema Prokletijama u daljini.
14.8. Sunce se prosulo po livadama i rosu pretvorilo u biserje. Krenuli smo pitomim pašnjacima prema stijenama, usput prilazeći konjima na ispašu podno Komova. Tu, na rubu livade, počinju markacije i smjerokazi. Krenuli smo stazom Vasojevića koma, koja se međukomljem dodiruje s Kučkim komom. Staza vodi siparom odmah se penjući i nastavlja bočnom stranom litice, obraslom zelenom travom i pokojim stablom. Sve vrijeme se penje, pred vrh zaobilazi stijenu, izlazi na drugu stranu masiva, prema Prokletijama i završava iznad travnate udoline na hrbtu stijene. Za 2,30h smo na vrhu Vasojevićkog koma 2461nv, dočekani planinskim vjetrom i prekrasnim vidikom. Povratak je bio lakši, zbog velikog nagiba litice moglo se samo trčkarati.
Prognoze najavljuju kišu. Plan da se penjemo na Karanfil, na Prokletijama, smo odložili za iduću godinu. Samo smo bacile pogled na smjer Murino, kod Andrijevice i produžile za Berane a zatim Bijelo Polje gdje smo osjetile čari tople vode i sapuna i nastavile put za Vodice.
Ali ono što je ostalo u nama, sva ljepota i čari planine, nikakva voda ne može odnijeti.
20.08.2014, 14:10
Maca i Nikolina Crljenak
