Nas 12 (Neven, Tome, Damir, Pegi, Nataša, Jelena, Odesa, Denis, Goran, Maja, Sanja, Marica) u 3 auta uputili smo se iz Šibenika u 7 u oblačno jutro u pravcu Vrlike, do koje se vozi oko sat vremena. U Vrlici smo stali na jutranju kavu i odmah je slijedio zaplet : jednom od suputnika zabunom se auto zaključao iznutra, pa su Damir i Pegi morali ostati u Vrlici čekati da se donese rezervni ključ.
Ostatak ekipe, od čega nekolicina i bez ruksaka koji su ostali zaključani, potrpao se u preostala dva auta i uputio iz Vrlike prema Kijevu, a zatim bijelim putem prema šljunčari kod zaseoka Gojevići, gdje smo uočili da do njega vodi i novoasfaltirana cesta (dakle ne mora se bijelim putem). Aute smo ostavili na livadi kod šljunčare, odakle se jasno vidi zub Samograda pred masivom Dinare. Za uspon prema Samogradu ne postoji obilježeni put, nego se pješači ravno prema njemu preko isprva malih kamenitih zaravni, a zatim preko istaknutijih hrbata brda. Niže zaravni ograđene su suhozidima, a po njima se nalaze i bunari i pojila za stoku raznih „stilova“, od kamenih pojila do kada! Divlja ljepota i divni mirisi tog krša posutog vrijeskom teško se mogu dočarati riječima i ozbiljno mame na kampiranje.
Za to vrijeme Damir i Pegi su se, čekajući rezervni ključ, po uputama „lokalni baba i dida-googla“ u Vrlici popeli i na vrličku gradinu, za što im je trebalo oko 20 minuta. Dočekavši usput i ključ, uputili su se za ostalima. Uspon ostatka ekipe preme Samogradu išao je sve većim strminama i policama preko hrbata. Usput nas je smočila i kiša od koje smo se odmorili i osušili u šupljoj polupećini koja je i zgodan zaklon i vidikovac otprilike na kraju druge trećine uspona. S tog mjesta vide se i brojne druge špilje na Dinari. Zatim smo krenuli na daljnji uspon, koji se sve skupa protegao i na par sati, do prilaza zadnjoj velikoj strmini pod Samogradom. S prednje jugozapadne strane Samograda nalazi se okomita gola litica, a pješački uspon na njega moguć je kad ga se zaobiđe sa stražnje strane prema Dinari, na kojoj se nalazi hrbat koji vodi prema njegovom vrhu. Uspon na njega zahtijevao je ipak i ponešto veranja preko nekoliko polica na priličnoj visini, koje već pomalo graniči i s alpinizmom. Ipak, svih 10 koji su dotle došli, popeli su se i na sam vrh, odakle puca zaista fenomenalan pogled na čitavu dolinu pod Dinarom sve do Peručkog jezera i vrličkih brda prekoputa. Neven je takav pogled morao ovjekovječiti zajedničkom fotografijom, pa je tražeći najbolji kut snimanja skakao po svim rubovima Samograda, dok smo se svi mi ostali skamenjivali od straha, ali nikakvi protesti nisu pomogli dok nije sve fotografirao sa svih strana.
Sretno se ipak uslikavši, sišli smo sa samog zuba Samograda i uputili se nizbrdo nešto sjevernije nego smo mu prišli, isprva dijelom kroz male kanjone koje su usjekle zimske bujice. Kanjoni su dijelom obrasli rijetkim grmljem i stabalcima koji su nam dali ponešto dobrodošlog hlada jer se u međuvremenu razvedrilo. Spust kroz kanjon koristili smo dok nismo došli do police od nekoliko metara niz koju nismo mogli sići, pa smo odlučili dalje krenuti popevši se na jedan od hrbata, koji je djelovao sigurnije i jednostavnije za put nizbrdo. U silasku je Neven uočio, a i napravio slijedeći foto-session sa jednim prekrasnim žuto-crnim poskokom, koji se na svu sreću držao vrlo cool.
U međuvremenu, Damir i Pegi došli su skoro do podnožje Samograda, gdje su se u dogovoru s Nevenom odlučili vratiti i naći s ostatkom ekipe jer više nije bilo vremena za uspon. Nakon malo traženja, telefoniranja, zviždanja, dovikivanja i slično, slijedio je happy reunion i sve lakši put nizbrdo prema šljunčari i autima. Kako smo pri povratku došli sa stražnje strane šljunčare, prešli smo je skijajući kao preko vrlo zgodnih i ugodnih mini sipara. I tako, eto, došli i do auta malo prije sumraka. Dio ekipe morao je odmah kući, a ostatak je zasluženo odmorio na još jednom zgodnom i ugodnom piću i druženju u Vrlici prije povratka u Šibenik.
29.05.2013, 09:17
Marica Berić
