Noć je pala, kiša je uspješno otjerana, gradele su na vatri, sova nam negdje izdaleka daje do znanja da nismo sami dok se nebo polako pretvara u pozornicu za zvijezde.
Noć je pala, kiša je uspješno otjerana, gradele su na vatri, sova nam negdje izdaleka daje do znanja da nismo sami dok se nebo polako pretvara u pozornicu za zvijezde.
„Polako se Božja kola voze“. Neznan čiji je ovo citat u originalu, ali ga Mare često zna ispaliti onako iz vedra neba. I ima nešto u tome. U svima nama prilikom otkrića i istraživanja nove jame živi nada da se radi o super dubokoj i kompleksnoj jami. Međutim nekako se uvijek ispostavi čak i kad završni rezultati istraživanja budu manji i jednostavni objekti da razočaranja ipak nikad nema.
Jer, na kraju dana ne radi se o brojevima, ne radi se o dubinama i kompleksnosti jame. Radi se o tome da pravi rezultat istraživanja je broj trenutaka provedenih sa kolegama i prijateljima, istraživanju novih dubina u međuljudskim odnosima na čarobnim lokacijama te međusobni i osobni rast u rješavanju kompleksnih strahova on novog i nepoznatog sebe.
I tako malo po malo, evo nas četvrti put iza Poštaka, podno vrha Kučina kosa.
Ekipica od šest. Nismo u vrhuncu forme, ima nas i sa ozljeđenim udovima, polu-bolesnih, umornih, neispavanih, ali neka… glavno da se kola guraju, polako ali sigurno.
Pepera Slavica
Nezasitni pripravnici, izviđači i šamani za tjeranje oblaka na vlažnom Poštaku
Subotnje odredište Poštak - jedan dan, bez spavanja, za takve pothvate postoje topliji dani. Početkom tjedna kažu vikend će biti poprilično vlažan, a na sreću do kraja tjedna se ispostavi da lažu i da će ipak biti sunca, ali sa ponekim oblakom. Nema sa nama šale pa se tako za ovaj vikend nezasitni pripravnici organiziraju po grupama kako slijedi: troje u ulogama speleologa, troje u ulogama rekognosciranata područja, ali ovoga puta i u ulozi šamana za tjeranje oblaka. Za ovu sunčanu subotu odabrali smo područje na sjeverno-istočnoj strani Kučine kose na čijoj se padini nalazi nekoliko točaka, od kojih ćemo se u dvije zasigurno spustiti.
Prvi objekt, „Usmjerena jama“ dubine je točno onoliko koliko vidimo sa ulaza - 16m. Marin oprema, kiruškom metodom precizno usmjerava linije i ne skriva svoje uzbuđenje za svoje prve korake u opremanju jama. Pepera crta, Jelena fotografira. Jednostavan objekt, sa snijegom na dnu. Iva, Ante i ja ih u nekome trenutku napuštamo te Iva i Ante odlaze pogledati još tri točke nađene putem LiDAR-a dok ja ostajem u našem improviziranom kampu boriti se sa starim plemenskim običajima protiv nesretnih oblaka.
Druga jama, „Trupčeva jama“ nije razočarala. Ulazna kosina na kojoj leži sumnjivo položeno srušeno stablo nije davalo neko povjerenje da neće samo odlučiti krenuti klizati niz kosinu nama po glavama. Potrošili smo malo vremena i vezali ga da nema mrdanja. Nakon kosine, vertikala od 24 metra. Pepera oprema, i na dnu vertikale, jedan metar prije dna ostaje bez užeta. Jedan metar! Vršcima prstiju doslovno dodiruje pod ali ne može se spustit. Čeka se Marin da donese ostatak užeta. Napokon se spuštamo na dno i ulazimo u dvoranu dimenzija 14x15m visine 8 metara punu nabačenog velikog kamenja, grana i trupaca. U ulaznoj vertikali dominira veliki trupac visine sigurno 10ak metara. Na kraju dvorane zatrpani prolaz za dalje. Već klasična karakteristika velike većine do sada istraženih jama na području Poštaka. Ukupna dubina jame 40m.
Svi se nalazimo u improviziranom kampu gdje Iva i Ante prepričavaju dojmove sa 3 satnog izleta. Kažu da su tri točke perspektivne, našli su lokaciju za budući kamp, do kampa se može autom. Ma divota! Noć je pala, kiša je uspješno otjerana, gradele su na vatri, sova nam negdje izdaleka daje do znanja da nismo sami dok se nebo polako pretvara u pozornicu za zvijezde.
Hana Jusić
Ekipa u jami: Jelena Morić, Marin Tanfara i Pepera Slavica
Ekipa vani: Iva Kundid, Ante Prgin i Hana Jusić
31.03.2026, 13:36
Hana Jusić i Pepera Slavica
