O kako je divna i velikodušna priroda dok nas daruje svojom ljepotom…
I kako lako je tu ljepotu doživjeti u svoj njenoj raskoši u kanjonu Čikole….
Kad svijetlo Sunce obasja oblo kamenje, bijelo od sedre i izglađeno silnim udarima vode.
Svud uokolo buja život u zelenilu - u bojama i mirisima divljih samoniklih trava i stabala.
Nad njima dižu se goli strmci na kojima je voda urezala svoj trag u razdobljima kiša i bujica.
A gdje li se sad skriva ta kraška ljepotica koja je za sobom ostavila rijetka jezerca i mlake.
Čeka jesenje kiše pa da se s njima vrati sva silna i bujna u svojoj ljepoti.
Oko njene vode stisnulo se i sklonilo sve što životom kuca i vrvi – kukci i ptice, zmije i žabe.
I kad ne struji voda, kanjonom život struji, od ptica i cvrčaka sve pjeva i bruji.
Odzvanja među stijenama gromka tišina života i puni smo tog divnog života.
Ključa nam u žilama, kuca nam u srcu, nadima nam pluća dok idemo jedan za drugim; dok svladavamo prepreke, jednu za drugom, na tom putu što ga je stvorila voda.
Penjemo se uz visoke oble stijene, provlačimo kroz kamene tunele, uspinjemo se i spuštamo, gazimo i plivamo kroz vodu, a sve uz neprestano ushićenje i udivljenje prema ovoj moćnoj ljepoti.
Nekad hitro, a nekad polako, nekad odlučno, a nekad nesigurno, napredujemo jedni uz druge.
I korak po korak eto nas na našem cilju u smiraj toplog ljetnog dana.
Dok se Sunce primiče zapadnom horizontu mi se opraštamo od Čikole i njenog zamka zvučne tišine.
11.07.2014, 08:03
M.M.
