Teško mi je opisati nekome kako se osjećam sa svakim ulaskom u jamu, boravkom i izlaskom, ponekada čak djeluje neopisivo riječima. Ništa u životu nije med i mlijeko kako kažu, i zapravo tek kada postane teško shvatiš koliku zapravo snagu nosiš unutar sebe. Nekad davno pročitala sam negdje jednu rečenicu koja mi je ostala uskladištena negdje u glavi, a koje sam se često sjetila tokom ove ekspedicije, a glasi: «Najveći grijeh u životu jest izgubiti hrabrost.».
„Punar u Luci“ - prvi puta čujem za taj naziv za vrijeme speleološke škole. Zvuči mistično, magično, intrigantno. Ekspedicija je to koja će se odviti u kolovozu, prva ekspedicija u našoj samostalnoj organizaciji govore. Kada sam se u siječnju ove godine prijavila u speleološku školu, nisam ni sanjala da ću koji mjesec kasnije biti dio nečega ovako velikog. Pri pomisli da do prije nekoliko mjeseci nisam znala kako se zovu sprave koje se koriste u speleologiji, a kamoli kako se koriste, što je sve i kako potrebno, ponos u meni je neopisiv riječima.
Ove godine naš Klub slavi velikih 30 godina od osnutka, a koje se proslavilo kroz niz aktivnosti, među ostalim i organizacijom jednog ovako velikog i kompleksnog događaja – Međunarodne speleološke ekspedicije „Punar u Luci 2025“. Zašto baš „Punar u Luci“ (u nastavku teksta samo „Punar“)? Davne, ali ne baš tako davne (meni jest davna jer tada nisam bila niti u planu, a kamoli koračala po ovoj planeti), točnije krajem studenog 1986. godine, po prvi puta se je ušlo u „Punar“ (isti oni ljudi od kojih danas imam priliku učiti) kada se je kroz niz istraživanja došlo do prvog sifona na -267 m dubine, koji je tri godine kasnije preronjen te je ostavljena sigurnosna nit duž sifona (ista nit koja je bila od velikog značaja danas, 38 godina kasnije, no o tome ćemo kasnije). Sedam godina kasnije, odnosno 10 godina od prvog ulaza u „Punar“, napredovalo se je do drugog sifona, sa čime je ušao u stanje stagnacije, čekajući neke nove generacije. Posljednji podaci (iz 1997. godine) govore da je „Punar u Luci“ dubok -350 m te dugačak 1439 m sa postojeća 4 upitnika.
Međunarodna speleoronilačka ekspedicija održati će se u periodu od 15. do 24. kolovoza, a cilj same ekspedicije jest nastaviti istraživanje, odnosno preranjanje 2. sifona i rješavanje upitnika kako bi se vidjelo kuda jama vodi dalje i kako. Samoj ekspediciji prethoditi će tri predakcije opremanja jame i pripreme logora. Iako se činilo mjesecima daleko, svibanj je došao, a sa njime i prva predakcija. Speleološka škola je završila, sada smo speleološki pripravnici. Ozbiljni ljudi sa ozbiljnim diplomama. Sastajemo se u prostorijama Kluba koji dan ranije gdje prolazimo kroz opće informacije i detalje vezane za vikend. Kažu da je jama sportska, da ima vode te da je poprilično mokra tako da su nam potrebne kordure, kao i da bi se trebalo obući toplije ispod. Posuđuju se kordure, zadužuje oprema i idemo! Polazak u petak nakon posla, povratak u nedjelju. Jama se nalazi podno vrha Lisac, a do nje se može doći terenskim vozilom (cca 90 minuta vožnje), ali i pješice (cca 45 minuta) iz mjesta podno, a do kojega se može doći osobnim automobilom. Nalazimo se u petak u 16h kod Kluba, u dva terenska vozila ukrcavamo stvari, sebe i polazak. Prvo vozilo – Pepera, Marija i Aida; drugo vozilo – Ante i ja. Cestovna vožnja je završila i sat ipo zabave može početi. Nakon pola sata vožnje nailazimo na stablo posred puta i imamo novopečenu situaciju. No, ne bismo mi bili mi – vade se motorne pile, škare, mačete, i situacija se završava prije nego li je i započela. Nastavljamo dalje, vožnja nam svima razbija bubrežne kamence (čak bih se usudila reći do savršenstva), kad savršenog li tajminga, i pješaci i mi stižemo na odredište istovremeno. Pali se vatra, dižu se šatori, a u zraku prevladava opojni miris kobasica. Subota dolazi, a „Punar“ nas čeka. Podijeljeni smo u tri tima. Prvo idu opremači – Mario B. i Ana te im se pridružuju Mirna i Marin. Drugi tim čine – Teo, Leo i Vito, te treći tim – Aida, Iva, Joka i moja malenkost. Silazimo jedan za drugim, prvo sidrište i već osjetim ples leptirića u trbuhu. Na trenutke se zaista osjećam kao dijete u nekom lunaparku – stopostotni užitak. Red priče, red smijeha, red rada i dolazimo do dvorane koja očarava na prvi pogled. Da se razumijemo, svakim korakom sam očarana, ali kada bih o svemu što me očaralo pisala, mislim da biste i vi koji čitate, i ja koja pišem, ali i ova slova spojena u riječi postali previše očarani, a onda bi ta očaranost izgubila smisao. Tako da ću tu i tamo ubaciti tu riječ, a vi nemojte pomisliti da tamo gdje je nema, da je to išta manje očaravajuće. No, nastavimo. Nakon očaravajuće dvorane dolazimo do vode koje ima poprilično, iako kažu da je čak i dobro jer je inače zna biti puno više, i to od samoga početka. Neplanski smo se malo okupali – neki više, neki manje, a neki uopće. Voda je u jednom trenutku toliko glasna da se na metar udaljenosti jedva čujemo. Stigosmo do otprilike -35 m dubine, kad li Teo javlja da se polako počnemo vraćati jer je ponestalo kompleta za opremanje, i tako Iva i ja predvođene Aidom započinjemo povratak, a ostali za nama. Peglanje može početi! U jednome trenutku Aida mi govori da pripazim da me ne zaljulja u slap kada krenem – primljeno na znanje, krećem i odem direktno u njega, ali sve je to u redu, to su one slatke muke. Izlazimo polako jedan za drugim van, sa osmijesima od uha do uha. Govori nam (novopečenim pripravnicima) Aida kako je ponosna i zadovoljna, a naši osmjesi se samo još više rastežu, oni vidljivi, ali i oni nevidljivi. Okupljamo se oko vatre i sažimamo dojmove. Oh, sretna li sam! Ovo je bilo nešto totalno drugačije od škole, jedva čekam dalje.
Vrijeme prolazi i taj kolovoz sve je bliže i bliže. Broj prijavljenih za ekspediciju se iz dana u dan povećava. Osmišljavaju se jelovnici i radi se spisak potrebnih namirnica, kao i stvari potrebnih za realizaciju svega, a popis je iz dana u dan sve duži i duži. Dolazi tako i taj kolovoz, točnije 12.8. kada se okupljamo u prostorijama Kluba te kreće ukrcaj stvari u terenska vozila tako da sve bude spremno za službeni polazak dan kasnije. Ekspedicija iako službeno počinje 15.8. nama je počela 13.8. u 8:30 u kafiću «Rustika» u Gračacu, jedinom od check point-a ove ekspedicije. Okupljamo se pomalo svi i započinje razrada plana – imamo ukupno 8 terenskih vozila, dio vozila popunjen je dan ranije u Šibeniku, a preostale stvari koje je potrebno ukrcati nalaze se u vatrogasnom domu u Gračacu gdje su prethodno transportirane. Došao je trenutak transporta svih osobnih i društvenih stvari i opreme od najbližeg vozilima prohodnog mjesta, do mjesta predviđenog za bazni logor – našega doma narednih 10-ak dana. Vozači preuzimaju kormila svojih vozila, kojima će i nekoliko puta proći ne tako jednostavan put.
Ekipa sa osobnim automobilima ide do mjesta Manojlovići nedaleko Gračaca gdje ostavljamo automobile na posjedu Nade i Marka, koji nas velikodušno dočekuju i ispraćaju, a odakle se šumskim putem pješice dolazi do logora. Okupljamo se kod logora i transport stvari iz vozila u logor može započeti. Prenijelo se tako tokom cijele ekspedicije 400-tinjak boca vode od po 7 litara, 2 spremnika za vodu po 1000 litara, stotine kilograma ronilačke opreme, agregat, motorne pile, solarni panel i akumulatori, tri plinske boce, kuhinjske potrepštine, kilogrami hrane, osobne i društvene speleološke opreme itd. Nakon iskrcavanja i prijenosa svih stvari, vrijeme je da se podignu šatori i pripreme domovi za naredne dane. Prednost pri odabiru mjesta imaju oni koji će cijelu ekspediciju provesti gore, a onda ostali. Nakon poprilično aktivnog dana okupljamo se oko vatre, ali vrlo brzo jedan po jedan odlazimo na počinak jer sutra se započinje sa transportom opreme u jamu do mjesta gdje će se podići bivak (-200 m). Dvanaest ljudi se taj dan postepeno spušta u „Punar“, među kojima i Iva i ja. „Punar“ u meni izaziva nekakvo strahopoštovanje, iako mi Teo govori kako razumije ovaj drugi dio riječi, ali prvi baš i ne, no teško je i meni to opisati, kao i naći pravu riječ. Prvo u jamu ulaze oni koji transportiraju opremu te po redoslijedu ulaza Iva i ja ulazimo posljednje. Na ulazu po tko zna koji put provjeravam opremu – je li sve na meni, je li sve na svome mjestu… Ovoga puta smo same – koliki val hrabrosti i ponosa se u tome trenutku nalazi u meni, toliko je i nekog oblika straha. Jesmo li zaista spremne? Aida kaže da jesmo. Pa ako ona ne sumnja u nas, čemu onda taj strah? U tome trenutku milijun mi je upitnika u glavi, ali i isto toliko informacija, i u jednome trenutku shvaćam da je to onaj dobar strah, onaj pozitivan, jer da njega nema to bi zapravo bio problem. Tada se sve slaže na svoje mjesto, a dolazi i vrijeme za naš ulazak. Idemo polako Iva i ja, a iza nas Lea i Mia koje će prikupljati podatke o flori i fauni unutar jame. Dolazim do jednoga međusidrišta na kojemu ukopčavam stop, ali pri ukapčanju se zapetljam. Pomislim si «pa kako uspijem?!», ali u redu je, i to treba napraviti, drugi puta ćemo pametnije. Otpetljavam se, ali nikako da se otpetljam. I tako nakon nekog vremena napokon je sve otpetljano i mogu dalje. Dolazim do Ive i spuštamo se do istoga mjesta na kojemu sam stala i na predakciji, no odlučujemo se vratiti. Iako je Iva bila spremna ići dalje, suglasno odlučujemo da idemo nazad prema izlazu. Sve više ljudi pristiže u logor i svakim satom sve je više i više šarenila od šatora, hammocka itd.
Treći dan ekspedicije brojčano stanje u logoru i podzemlju ukupno doseže svoj vrhunac kada broji 52 speleologa, uz dodatak krava koje u okolici pasu po travnatim obroncima, a koje u jednome trenutku umjesto trave pregaze vanjske antene CaveLinkova i nakratko prekidaju komunikaciju baze sa podzemnim timovima. Sve je spremno za slijedeći dan kada je planirano preranjanje 1. sifona, tehničko opremanje zračnog dijela do -350 m dubine i prvi pregled 2. sifona. U međuvremenu, „u nadzemlju“, u logoru je živahno, a kako i ne bi bilo kada spiza koju nam svakodnevno spremaju naše Anka i Sanja, je za prste polizati. Tako se je na jelovniku našlo od punjenih paprika, bakalara, do janjetine za pripremu čega se je pridružio i naš predsjednik Mate. Od opojnih mirisa, do opojnih okusa, ništa nije bilo teško. U međuvremenu se u podzemlju diskutira o ronilačkim aktivnostima, s obzirom da je dvoje ronioca preronilo 1. sifon, ali uz zabrinjavajuću činjenicu loše vidljivosti. Faktor koji im je olakšao prolaz kroz 1. sifon jest kažu upravo ona sigurnosna nit postavljena prije 38 godina. Javljaju putem CaveLinka kako će sačekati jutro u podzemnom bivku s nadom da će se vidljivost popraviti tokom noći nakon čega će donijeti odluku o daljnjem tijeku ekspedicijskih radnji. Dok se u podzemlju diskutira o podzemnim aktivnostima, u nadzemlju su nas krave ponovno posjetile, no ovoga puta se nisu zaustavile na komunikaciji već su se nakon mukotrpnog rada izjedanja žica odlučile nagraditi i jednom pivom. Ah, pa nisu ni one lude. Iako bi se moglo reći da je taj dan u logoru vladala blaga potištenost, naravno sigurnost svih je najvažnija. Zato je kao i prethodnih dana opojnost mirisa iz kuhinje popravila raspoloženje, ali i novo nađena jama pronađena putem LIDAR-a od strane vanjskog tima.
Dan nakon ronioci su se ponovno spustili do sifona i javili da nema potrebne vidljivosti za prolazak kroz sifon na siguran način, što predstavlja ozbiljnu opasnost te je odlučeno da se od ronilačkih aktivnosti odustaje. Ronioci su započeli s transportom opreme prema bivku, a sa površine je put njih krenuo drugim tim koji će im pomoći sa transportom te dva speleologa koja će se spustiti i pokušati riješiti treći upitnik – tehničko penjanje ranije započete vertikale na dubini od -120m. Istovremeno vanjski tim za istraživanje drugih objekata odlazi provjeriti LIDAR jamu podno vrha Perezin. Jama ima dva ulaza te se osmero ljudi upućuje na to područje. Troje speleologa započinje opremanje ulazne vertikale od nekih 30 m. Dolaskom do prostrane dvorane javljaju da im nedostaje užeta za daljnje napredovanje te se ostatak ekipe spušta sa užetom. Taj dan opremaju jamu do -73 m gdje staju zbog ponovnog nedostatka užeta. Laser pokazuje da ima još 30 m, no bacanjem kamena zaključuju da postoje dva prolaza na dnu. Odlučuje se da se jama neće raspremati te nastavak slijedi. U međuvremenu logor su posjetili i znanstvenici koji su prikupljali uzorke po stijenskim pukotinama i livadama, a koje su označili i konzervirali te kojima slijedi analiza u laboratoriju, a nadahnjujuća je činjenica da postoji velika mogućnost da ima i ponekih rijetkih endemskih primjeraka. Iako posljednja dva dana nisam bila prisutna, imala sam osjećaj kao da nisam ni otišla. Povratkom u logor jedino o čemu razmišljam jest kako želim ponovno u jamu. „Punar“ i ja si nismo «kliknuli», mislim da niti ja njemu, niti on meni. Ne znači da si nećemo pružiti drugu šansu, ne treba odmah odustati, možda je samo varka, možda nam samo treba vremena. Možda je samo do toga, možda nije naše vrijeme.
Tako za sutradan, između „Punara“ i bezimene jame podno vrha Perezin, biram bezimenu jamu. Šestero nas upućuje se taj dan prema jami – Troha, Pepera, Marija, Barbara, Marin i ja. Nosimo sa sobom užeta i komplete kako bi se moglo nastaviti gdje se stalo te cerade za obranu od potencijalne kiše koja je bila najavljena za taj dan. Do jame ima 30-ak minuta hoda te dio ekipe ide pješice, a dvoje sa terenskim vozilom u kojem nam se nalazi oprema. Po dolasku razvlačimo cerade kako bismo zaštitili stvari u slučaju da bude kiše. Četvero nas – Troha, Pepera, Marija i ja ulazimo u jamu, i taman što su Troha kao opremač i Pepera kao crtač ušli, počela je kiša. Ulazimo za njima Marija i ja, i ne trebam govoriti da se ponovno pojavljuju ti neki leptirići u trbuhu, osmijeh mi je instaliran i teško da ga mogu prikriti. Kao što je prethodno rečeno, jama ima dva ulaza te se nedugo nakon ulaska, nakon svega 30-ak m dolazi do prve dvorane do koje još uvijek dopire danje svjetlo. Daljnjim spuštanjem dolazi se do police ispod koje se nalazi vertikala koja nas dovodi do 60 m dubine. Na ovoj dubini stajemo jer Troha preoprema taj dio, a Pepera crta te se Marija i ja odlučujemo vratiti gore s obzirom da će se sada pa nadalje čekati, a postalo je hladno, Marija se je već vidno tresla. Barbara i Marin su odustali od ulaska u jamu te su se vratili u logor, a s obzirom da se je vrijeme poprilično pokvarilo, Marija i ja se bacamo u unaprjeđenje našeg privremenog kampa kako bismo zaštitile stvari i opremu od kiše. Tako uslijedi ponavljanje čvorova, cerade rastežemo pa zatežemo… Konačno, naš privremeni kamp dostigao je razinu minimalno 3 zvjezdice po kategorizaciji objekata – ponos i dika. Kiša lagano pada, a čuje se i povremena grmljavina u pozadini, no dovoljno daleko da nas ne zabrinjava previše. Nakon nekog vremena izlaze i Pepera i Troha, svi smo na okupu! Pričaju nam kako su došli do 120 m dubine gdje se nalazi velika dvorana nakon koje slijedi polica na kojoj su ostali bez kompleta, ali jama zasigurno ide dalje jer laser pokazuje još sigurnih 25 m ispod, a kako kažu, ispod se vidi crna rupa u svemiru. Nisam bila svjesna da sam već odlučila da idem ponovno. Vrijeme se već počelo pogoršavati, grmljavina nije stala još od onda no sada je sve bliža i bliža, a s obzirom da do vozila imamo 10-ak minuta hoda kroz šumu, odlučujemo ubrzati hod i požuriti prije nevremena. Troha govori kako će ostaviti opremu u našem privremenom kampu za sutra. Nisam niti isprocesuirala tu informaciju u svojoj glavi dok sam pripremala i svoju opremu i ostavila kraj njegove. Vraćam se sutra, to više nije upitno. Taman što smo vozilom stigli do mjesta blizu logora, počinje kiša. Ubrzanim korakom ulazimo u logor i počinje grmljavinsko nevrijeme. Nebo se je, bez pretjerivanja, srušilo na zemlju. U jednome trenutku svi se nalazimo ispod centralnog improviziranog šatora, baznog logora, mjesta za prijavu i odjavu gostiju, mjesta gdje se nalazi sva komunikacija, laptopi te ostala aparatura. Svatko sa svojim rukama pokriva dio cerade koji se od silne količine kiše uporno puni, a i vjetar je postao poprilično jak te se borimo da ju ne sruši ili ne odnese. Najednom pod našim nogama nastaju potoci, ponegdje i jezerca. Kiša napokon staje i kreće zbrajanje štete. Dio ljudstva se prebacuje u kuhinju, dio ostaje pod glavnim šatorom, a dio predvođen Čedom se odlučio pokušati spasiti vatru, jer noći osim što su inače hladnije, nakon ovog proloma temperatura se je poprilično spustila. Netko je kratko i jasno objasnio posljedice nevremena pa ću ga citirati: «Nadstrešnica je prošla atest i dobila certifikat izvrsnosti za grmljavinsko nevrijeme. Uslijedila je procjena štete ostalih stojećih samostalnih objekata. Neki su dobro prošli, a neki su morali emigrirati u sušnije krajeve…». U međuvremenu, iz „Punara“ je prije nevremena transportna ekipa izvukla još opreme, no još je ljudi ostalo u jami. Prema planu, tim od troje ljudi izlazi danas, a drugi tim od isto troje ljudi bi po planu trebao ostati dolje. Drugi tim je onaj spomenut ranije, koji istražuje treći upitnik no u međuvremenu su dobili pojačanje. Poruke koje pristižu putem CaveLinka itekako su ohrabrujuće, istraženo je novih 580 m kanala. Oduševljenje vlada kampom, no istovremeno i zabrinutost jer prvi tim je još uvijek u jami, no ne znamo gdje i kako. Odlučila sam prošetati do jame i odnijeti im pive na ulaz, jer što god da ih je snašlo dolje piva će im zasigurno dobro doći.
Prethodnih dana na ulazu se nije čula voda, a sada je bučila poprilično. Nakon što nisu izašli u predviđenom vremenu, s površine je krenula druga ekipa ususret da vidi je li sve u redu. Nedugo nakon izlaze svi, i pristižu u kamp gdje slijede priče, fotografije, videozapisi što ih je zateklo po povratku. Govore kako su se našli pod velikom vertikalom kad su začuli buku nadolazeće bujice i brzo se sklonili sa strane na malu policu gdje su čekali sljedeća dva sata dok se nije smanjio intenzitet vode, nakon čega su nastavili izlaženje sa teškim transportnim torbama. Lagala bih kada bih rekla da mi nije drago da sam se ipak odlučila za bezimenu jamu danas. Tokom prethodnih dana velik broj ljudi prošao je kroz logor, netko na kraći, netko na duži period. Brojke su varirale od 30-ak do 50-ak ljudi, a u jami oko 15. Večernja druženja uz vatru okupila su ljude iz svih krajeva Lijepe naše, ali i inozemstva, ali isto tako i svih generacija. Tako je kroz ovo područje kako tokom predakcije, tako i tokom ekspedicije prošlo i mnogo djece. Posebno zanimljivo je bilo kada se u kampu okupila generacija speleologa koji su (sa početka priče) 80-ih godina prošlog stoljeća istraživali „Punar“. Gledajući njih, pomislih, nadam se da ću i ja tako jednoga dana stajati pred mlađim generacijama te da će me gledati istim ovim očima kako i ja njih gledam danas. Ali i da će isto tako imati priliku učiti od mene kako i ja danas učim od ovih ljudi, da ću isto tako nesebično dijeliti svoje znanje. Odnosno, da ću i ja moći pružiti ono što su oni meni pružili. Dani prolaze pa je tako došlo i sljedeće jutro. S obzirom da istovremeno napreduju i bezimena jama, ali i „Punar“ u kojemu Dora i Dino tehnički penju upitnik te je i jednima i drugima potrebno još opreme, Teo i Aida donose odluku da je „Punar“ prioritet te se prvo zadovoljavaju njegove potrebe, a zatim potrebe za bezimenu. Zahvaljujući našem bogatom oružarstvu, ali i strateškoj raspodjeli, opreme ima dovoljno za sve! Osobnu opremu sam dan ranije ostavila kod bezimene jame tako da je neupitno gdje sam danas i što radim. Lagana kiša nije nas poštedila ni jutros te čekamo da stane kako bismo krenuli prema našoj bezimenoj. Stigavši do našeg privremenog improviziranog kampa, oduševljenje ne krijemo, naše «3 zvjezdice» preživjele su oluju. Današnji tim sastoji se od četvero ljudi – Troha, Goga, Marica i ja. Troha kao opremač i Goga kao crtač ulaze prvi. S obzirom da je jama dosta krušljiva, za ulazak pričekamo da se prođe prvu dvoranu, na -30 m kako bismo spriječili odrone kamenčića i grana jedni po drugima. Iza njih krećem ja pa Marica iza mene. Međutim, ona ipak odustaje te se ja upućujem prema Trohi i Gogi. Silazim polako, ali sigurno, i u jednome trenutku stajem u dvorani i isključujem svjetlo. Osjećaj je istovremeno zastrašujuć, ali i predivan. Mrak i tišina vladaju svuda oko mene. Nastavljam dalje i polako stižem do dvorane na -120 m gdje sustižem Gogu i Trohu dok opremaju i crtaju. Dan ranije kada sam sa Marijom ušla u jamu, sa sobom sam imala mjerne uređaje, a podaci koje smo dobili poprilično su zanimljivi. U jami vlada poprilična temperaturna razlika pa je tako na samome ulazu izmjereno 20,7 stupnjeva, na polici na -60 m izmjereno je 6,8 stupnjeva dok je u dvorani na -115 m izmjereno tek 5,3 stupnja. I u ovoj dvorani, kao i duž cijele jame, nalazi se puno grana, debala koje je voda donijela sve do tud. Danas nažalost nemam uređaje sa sobom, ali mogu koristiti Gogi kao točka za potrebe crtanja. Polako se spuštamo dalje po vertikali koja nas dovodi do puno velikih glonđi po kojima se krećemo bez konopa. Red opremanja, red crtanja, i nastavljamo. U jednome trenutku dolazimo do meandra i suženja gdje ponosno prihvaćam kiki bombon kao nagradu za svoje prvo ovakvo suženje. Nakon toga dolazimo do „raskrižja“ gdje desno vodi u malu dvoranu punu ukrasa, a lijevi prolaz vodi do velike dvorane. Iz velike dvorane slijedi nekoliko prolaza, vertikalnih i horizontalnih suženja, koja nažalost ne vode dalje. Upitnik u ovoj jami ostaje u meandru. Strop u velikoj dvorani viši je od 30 m te su na samome dnu vidljivi nanosi od vode, kao i cijelim putem do dna. Konačna dubina jame je -190 m, a u međuvremenu dobila je i ime – „Paležinka“. Dok Goga crta, opčinjena svime, zaboravljam da sam točka za crtanje i odlazim od prolaza do prolaza kako bih upila sve vidljivo. Uvlačim se u uski prolaz te na kraju prolaza, u ležećem položaju razmišljam o tome kako nisam ni sanjala da ću nedugo nakon škole biti u nekoj novoj jami, na puno većoj dubini, ma i kvragu imati hrabrosti ući negdje gdje nitko ne zna što nas očekuje. Preplavljena sam ponosom i srećom, ovo je očito ono nešto moje, ono nešto gdje koliko god da se izmorim toliko i sreća unutar mene raste - «vrijedno je svake kapi znoja». Zadovoljna sam, sretna i ponosna na sebe. S obzirom da jama ne vodi dalje, a i da se sama ekspedicija približava kraju, jamu danas raspremamo i vrijeme je za peglanje. Nas je troje i imamo pet transportnih torbi. Raspodjeljujemo se, i tako uzimam bušilicu, kompleta koliko stane na mene i konop u transportnoj torbi i peglanje može započeti. Bušilicu sam stavila preko prsa i ramena, i kroz meandar, pazeći da ne udarim bušilicom o stijenu, izudarala sam samu sebe sa svih strana i iz svih kuteva. Ali sve je to dobro, sve to ide u rok službe. Nedugo nakon dolazim do međusidrišta koje ću zasigurno zapamtiti. Njemu prethodi vertikala, a nakon njega ponovno vertikala, glonđe pa dvorana. Kako, ne znam, ali previdjela sam međusidrište sa žlingom te preskočivši žlingu, sam se ukopčala spravama za penjanje u konop nakon. U tome trenutku, spravama za penjanje sam nategnuta ulijevo, kratkim pupkom udesno. Kada sam shvatila što sam napravila već je bilo prekasno – sprave za penjanje nategnute su, kao i pupak, razapela sam se. Sve je u redu, malo više snage, ali sada ću ja to riješiti. Pokušavam iskopčati pupak, ne ide. Da si olakšam, odgurnem se od stijene sa nogom, no ono što nisam očekivala, komad stijene se odlomi i prije negoli je krenuo svojom putanjom, vičem «kamen!», jer ispod mene, na kosini, nalaze se Goga i Troha. U tome trenutku se prestravim. Jesu li svi dobro? Kako li se je samo odlomio? Trenutno me je strah i pogledati tu stijenu. Iako je sve prošlo dobro, reakcija je bila pravodobna i kamen je na sreću zaobišao sve, osjetim da mi noge klecaju. Svaki daljnji pokušaj iskapčanja ne vodi nigdje, ne pomičem se. Lagala bih kad bih rekla da mi tada strah nije preplavio svaki dio tijela. Samo si ponavljam – «Bez panike Hana, od toga kruha nema.» Na trenutak, već blago očajna, pogledam prema dolje, i vidim Trohu kako mirno stoji na međusidrištu, ništa ne govori, ali djeluje jako smireno. Imam osjećaj da ta njegova smirenost putuje zrakom i u jednome trenutku preplavi i mene taj osjećaj. Pomislim si, pa Hana, da je ovo sve skupa toliko strašno, nemoguća i bezizlazna situacija, bi li on bio tako smiren? U tom svom promišljanju, već poprilično umorna, pa ovdje sam potrošila snage i energije koliko otkad smo krenuli ulaziti, pomislim – „Ma neće mene ovo sidrište zafrkavati!“ – i pokušaj br. prestala sam brojati i uspijevam. Ajme predivnog li osjećaja, moja priča ipak ide dalje. Dolazim do dvorane gdje moram malo stati i odmoriti jer sam trenutno toliko iscrpljena da bih najradije ostala ovdje. Dolaze do dvorane i Goga i Troha, i zaključujem da mi nakon ovog izlaza, iz meni u jednom trenutku bezizlazne situacije, više nitko ne može ništa! S obzirom da će se Trohina torba još puniti raspremanjem, uzimam mu dio kompleta i još konopa, i idemo dalje! Goga nastavlja ispred mene s obzirom da je brža, a i poprilično se je ohladila čekajući moje slavno razapinjanje. Peglamo tako dalje i dolazim do Dvorane kostiju na -30 m, već sam poprilično umorna, Goga je već na izlazu, i s obzirom da vidim da je Troha još na vertikali, a nakon toga slijedi prečka sa dva međusidrišta, pitam ga imam li vremenskog prostora za stati minutu, samo da odahnem malo. Zaustavi zvižduk kojim me je pratio tokom cijeloga izlaza i govori kako ne trebam žuriti, ima još posla do mene. Sjedam i mislim si kako mi se ovih 30 m trenutno čini kao teški rasplet nekog akcijskog trilera, ono kad je film već pri kraju, kada će se nakon žestoke borbe glavni akter samo srušiti, ali će naravno sve to dobro završiti jer je on heroj priče. Pa, i ja sam heroj priče, svoje priče. Peglaj mala! Peglam ja dalje, stižem do predzadnjeg sidrišta i shvatim da se smijem i plačem u isto vrijeme. Osjetim svaki mišić u tijelu, boli me sve od pete do ušne resice, reakcija tijela su vlažne oči, ali ja se smijem. Dapače, u jednome trenutku se toliko smijem dok mi suze idu da se zaista zapitam je li samnom sve u redu. Dolazi i to zadnje sidrište, i kako sam se iskopčala, tako sam se samo bacila na pod. Pepera je stajao na izlazu i smije se jer iz mojih usta izlaze sami epiteti, živopisni opisi mojih trenutnih osjećaja, ali sa osmijehom na licu. Odnosim opremu do kampa i vraćam se do ulaza u jamu sa praznom transportnom torbom u koju ćemo spremiti preostalo konopa sa ulaza. Svi smo vani, a osjećaj je neopisiv. Leptirići iz trbuha su se preselili po cijelome tijelu. Sreću ne mogu opisati riječima, sve u meni se smije. Dolazimo do kampa i osjećaji su me toliko preplavili da na svako pitanje „Kako je bilo?“ jedino što iz mojih usta izlazi je – «Savršeno.» - definitivno će mi trebati neko vrijeme da se dojmovi slegnu. U 23 sata smo izašli iz jame tako da lijeganje večeras zasigurno neće biti rano. Miris bakalara koji je Danka pripremila širi se zrakom, i sjeo mi je kao nikada dosad. Dan kasnije ustajemo i ono u što sam sigurna jest da iako dio mene i bi, danas ne idem nigdje. Polako dolazi i taj posljednji dan, u međuvremenu, trojka koja je rješavala upitnik u „Punaru“ ne staje. Došlo je do smjene tako da se dolje sada nalaze Dora, Olga i Jure, i svakim danom imaju novootkrivene metre i saznanja. Tlocrtno stižu 20 m istočno od drugog sifona, otprilike 90 m iznad njega. Ostaju bez opreme i obzirom da smo u osmom danu, ekspedicija se bliži kraju, povlače užeta prema bivku i započinju transport van. Konačni podaci su sljedeći: kartirano je novih 756 m kanala koji prati glavni kanal na manjoj dubini. Sa svime ovime ukupna nova duljina „Punara“ je 2.696 m. Krajnja dosegnuta točka nalazi se skoro pa iznad ulaza u drugi sifon na 350 m dubine koji je u konačnici i bio glavni cilj ove ekspedicije. Pišući ovo sjetih se one: «Svaka neostvarena želja krije neko druge iznenađenje».
Predposljednji dan u logoru protekao je aktivno i vedro. Taj dan šestorka odlazi do bivka na -200 m i započinje paralelno raspremanje i transport dijela transportnih torbi do površine. Do ranoga poslijepodneva sve je transportirano i raspremljeno do Dalijeve dvorane na -120 m. Iako najavljena, kiša nas je na sreću zaobišla. Višak hrane te dobar dio opreme koja više nije potrebna ukrcana je u terenska vozila. Predvečer iz jame izlazi iznureni raspremački tim sa informacijom da su u jami ostala samo užeta do 120 m dubine, a koja će se kroz neki od narednih vikenda izvući. Ekspediciju ispraćamo na najbolji mogući način – pečenom janjetinom uz logorsku vatru i pjesmom do dugo u noć. Došao je i taj posljednji dan. Skoro pa sav višak opreme već je transportiran u Gračac i preostaje nam raspremiti šatore i osobne stvari te ih ukrcati u posljednje terensko vozilo koje će danas ipak trebati u dva navrata transportirati stvari. Prva tura je otišla i nekolicina nas ostaje sačekati povratak kako bismo ukrcali preostalo i krenuti put Manojlovića. Logor je sada prazan, naš dom prethodnih 10-ak dana raspremili smo u potpunosti. Ne bi čovjek povjerovao da je sve ukupno čak 97 ljudi prošlo ovim mjestom tokom predakcija i ekspedicije, dok je njih čak 77 tokom same ekspedicije. Tako su tu prošla različita godišta, različita zanimanja, različiti interesi, no onaj jedan koji svi dijelimo – speleologija.
Iako je ekspedicija datumski završila, čeka nas još pranje sve te opreme te raspremanje od točke na kojoj se je stalo, tek onda možemo reći da je službeno završila. Za pranje opreme okupili smo se koji dan nakon. Skupilo nas se je pa je teklo glatko. Počevši oko 16h, nešto prije 21h oprano je bilo više od 800 m konopa, niz kompleta i transportnih torbi, nakon čega smo se okupili u prostorijama Kluba kako bismo iskrcali opremu u oružarstvo i na zasluženoj pivi. Planira se nastavak raspremanja, pregledavaju se kalendari i dogovara se vikend 5.- 6. rujna. Polazak u petak 4.9. nakon posla, subota raspremanje i povratak u nedjelju. Završno raspremanje tako je bilo jedno Mihovilsko druženje. Sedmero nas uputilo se u petak nakon posla put Gračaca te nakon standardnog obavještajnog razgovora u kafiću «Rustika» u Gračacu, troje se uputilo terenskim vozilom, a četvero na noge lagane iz Manojlovića put logora. Dolaskom oko 20h ekspresno podižemo šatore i gradele. Po završetku ekspedicije, znajući da imamo još posla i da ćemo se uskoro vratiti, ostavili smo si pitke vode u bocama i paket za preživljavanje (kava, vino i sl.). Teo je pripremio slasne ražnjiće sa mesom, paprikom i lukom, kod kojih ne znaš je li slasniji okus ili miris. Na «stolu» su se našle i gljive punjene maslacem i začinima koje su nas sve do reda ostavile bez teksta. Subota je ujutro, vrijeme je za novi pokušaj sa „Punarom“. Odlučila sam da pod cijenu svega idem dalje od one točke, makar centimetar, ali idem dalje. Iako je dosta maglovito i vlažno, vrijeme je zapravo poprilično dobro. Petero nas kreće prema jami, prvo ide dvojac za raspremanje, a zatim trojac za transport. Mario B. i Teo jurišaju prema Dalijevoj dvorani (-120 m) gdje se zadnji put stalo, a slijedimo ih Aida, Jelena i ja. Polako se spuštajući, dolazim do točke na kojoj sam zadnja dva puta stala i vratila se. No, ovoga puta odlučila sam ići dalje i ništa me ne može spriječiti u tome. Ovo je „Punarov“ i moj treći pokušaj, treća sreća, vjerujem da je uzbuđen koliko i ja. Isto tako sam sigurna da mi nije zamjerio što sam onda odabrala „Paležinku“, onda još bezimenu jamu, umjesto njega. Došavši do te točke, sigurna sam - sad je ili nikad! Malo unutarnje borbe i unutarnjih demona, ali prolazim sidrište, spuštam se, napokon sam prošla dalje. Pogledam oko sebe i nasmijem se, hvala ti „Punaru“. Dolazimo do meandra o kojemu sam čula priče, i moram priznati da nisu nimalo privlačne – «Oslanjaš se kao žaba, sa sve četiri»; «Pazi da ne upadneš u bazen» itd. Vrijeme je za moju priču. Iako nije nimalo simpatičan, prolazim ga sa i ne toliko puno muke (da ne bi bilo zabune, ima muke, ali blaže je od očekivanog). «Helop!» - Teo i Mario javljaju da su raspremili do Velikog slapa na -80m i da nas čekaju tu. Okupljamo se, razmjenjujemo torbe – njima prazne, nama pune – i peglanje može započeti. Peglajući dolazimo opet do meandra, i sjećate se one od maloprije, da nije toliko strašan? E pa povlačim to. U redu, pa mogli su i prije mene, moći će i nakon mene, mogu i ja, iako djeluje nemoguće. Lijeva noga tu, desna noga tamo, lijevom rukom se primim ovdje i desnom tamo, i super. Zaista stojim kao žaba, i osjećam se kao jedna, samo nepokretna, jer se ova žaba ne može pomaknuti, mogu se jedino vratiti. Vraćam se, razmišljam – mogu malo niže staviti lijevu nogu, desno malo više, ne ide ni tako. Mogu… Ideje su se tako nizale jedna za drugom, broj pokušaja povećavao, ali bez pomaka. Sustiže me Aida i ponavlja po tko zna koji put – «Ma možeš ti to, samo prestani razmišljati toliko». Kaže mi kako je „Moj Meandro“ zapravo njen „Meandro“, ona je ta koja mu je dala naziv prije 38 godina, a prolazili su ga bez užeta. Na to sve u meni stane. Pa kako li su ga prolazili bez užeta? A istovremeno, ako su oni prolazili bez užeta pa onda i ja, kvragu, mogu sa užetom, u lakšim uvjetima! Razmišljajući o tome, uz aktivno bodrenje Aide, prolazim ga. Bih li ponovila? Ne, hvala. Je li bilo dobro? Jest. Osjećam li zadovoljstvo? Itekako. Bih li ponovila? A bih… Nastavljamo sa peglanjem i u jednome trenutku dolazi do razmjene transportnih torbi. Ja uzimam Teovu transportnu torbu, ostavljam svoju, a Aida uz svoju torbu uzima i moju koja je lakša, s obzirom da Mario i on imaju još konopa i kompleta za utovariti u svoje torbe, sa čime izbjegavamo da se Teo spušta dva puta. Peglamo, peglamo i dolazim do međusidrišta već blizu izlazu, na možda -20m. Prije samoga sidrišta nalazi se čvor, koji sam vidjela, ali kao da nisam, jer ponukana „Paležinkom“ i razapinjanjem, držati ću se školskog pristupa, idem na sigurno. No, moj školski pristup mi je ovoga puta otežao moje putovanje. Čujem Aidu ispod sebe kako mi govori: «A mogla si i u plafon otići!». Da, malo sam se zeznula, jer odlaskom do sidrišta više ne mogu nogama dobaviti stijenu ispod sebe, ne mogu se navući, a bome niti iskopčati pupak iz sidrišta. Razmišljam što mogu napraviti, ali istovremeno ubrzavam jer osim što me Aida čeka, ispod su još i Teo i Mario. U tom ubrzanom procesu, ukapčanjem stopa da se spustim do stijene, zapetljavam se. Otpetljaj, zapetljaj, otpetljaj, zapetljaj, ali prolazim! Izlazimo van, skidamo torbe sa sebe i sjedamo na travu, dok svi ne izađemo. Mislim si kako nikada nisam bila opterećena izgledom i starenjem, ali mogla bih dobiti bore od ovolikog smijanja. Rano je poslijepodne, izlazi i posljednji, “Punar“ je raspremljen. Petero nas izvuklo je 8 teških transportnih torbi sa cca 500 m konopa i 70-ak sidrišnih kompleta. Ponos, sreća i zadovoljstvo vlada među svima nama. Vanjski dvojac opremio nas je drvima i svi zajedno sjedamo oko vatre. 99% ekspedicije završilo je. Još samo treba oprati svježe izvučenu opremu iz jame, ali to nam sada više zvuči kao neka pošalica. Što je nama oprati nekoliko stotina metara konopa?
Prva je ovo ekspedicija na kojoj sam sudjelovala u bilo kojem smislu. Ova ekspedicija ne samo da je bila jedan od bolje iskorištenih godišnjih odmora, već me je toliko ispunila, toliko mi nahranila dušu. Svakim danom naučila sam nešto novo, svakim ulaskom u jamu naučila sam nešto novo. Pomaknula sam neke vlastite granice, što fizički, što psihički. Tokom predakcija i same ekspedicije ušla sam u jamu 5 puta, od ukupnih 7 ulazaka za dosadašnjeg života. Teško mi je opisati nekome kako se osjećam sa svakim ulaskom u jamu, boravkom i izlaskom, ponekada čak djeluje neopisivo riječima.
Ništa u životu nije med i mlijeko kako kažu, i zapravo tek kada postane teško shvatiš koliku zapravo snagu nosiš unutar sebe. Nekad davno pročitala sam negdje jednu rečenicu koja mi je ostala uskladištena negdje u glavi, a koje sam se često sjetila tokom ove ekspedicije, a glasi: «Najveći grijeh u životu jest izgubiti hrabrost.». I zato ću samo dodati za kraj, do sljedećeg jamarenja.
Ovo je bilo viđenje ekspedicije kroz oči novopečenog pripravnika, a na mrežnim stranicama HPK Sv. Mihovil dostupan je i izvještaj gdje je cijela ekspedicija podrobnije opisana (Poveznica: https://www.sv-mihovil.hr/clanci/zavrsena-me-unarodna-speleoronilacka-ekspedicija-punar-u-luci-2025/616.html).
29.09.2025, 08:00
Hana Jusić
