Prokletije by Duška i Andrea: Kako smo tražeći kangarule po Prokletim planinama pronašli mir

Nakon višesatnog pakiranja ruksaka, nervoze i pokušaja da se ponese sve potrebno a izbaci ono nepotrebno, 02.07. u 6 sati ujutro se nalazimo na Šubićevcu. Krećemo, nas dvadesetak u kombiju i u nekoliko auta. Prva postaja nam je Stolac u Bosni i Hercegovini. Pijemo prvu jutarnju kavu, kupujemo bureke i, da ne kažem pogrešno, pite sa sirom i zeljem pa nastavljamo dalje prema Nikšiću. Temperatura je ugodna, kišica nam je donijela malo osvježenja. Prošetali smo kroz centar grada i sjeli u Piazzu, gdje smo ručali. Do granice s Albanijom smo išli preko Podgorice. Stigavši u Tamarë s albanske strane, već se počela osjećati ljepota krajolika netaknute prirode. Mihovilci su se razmilili uokolo kako bi ovjekovječili svoj početak ulaska u prirodni raj, pokraj rijeke Cijevne koja izvire u Albaniji, a ulijeva se u Crnoj Gori u Moraču. Idealno je za startati maštati o ljepotama koje slijede. Zanesena tako, jedna Mihovilka silazi do rijeke kako bi osjetila tu svježinu i bar na trenutak uživala u toj bistroj, smaragdno zelenoj vodi. I zbilja, dogodilo se baš to da je, onako kako to biva kad želiš više i više, onako znalački poskliznula u naručje te osvježavajuće vode koja teče. Po saznanju da je to bilo kupanje u jednoj od najčišćih rijeka u Europi pomislila je “e pa onda neka sam i posklizla, jer tako je znači moralo biti, jer da nije, ne bi”. Istini za volju bila je nasmijana onako sva mokra, ostatak grupe baš i nije. Prošlo je, a ovaj je nestašluk predsjednik Mate “zabilježio”. "Ajde, ajde, sad se svlači pa oblači".

Opet prelazimo granicu te se približavamo odredištu. Normalno je da Mihovilci odmah pronalaze Market Rosi u kojem slijedi snabdijevanje. Tim više što je tu “otkriven” najtraženiji biljni liker Gorki list. Kupuje se Skenderbeg, pivo, o'š Nikšićko o'š Jelen. Ono baš svega ima, “od igle do lokomotive”. To što naša prometala pucaju puninom, nema veze.

Smješteni smo u bungalovima i šatorima u Eko Katunu Rosi, negdje između Gusinja i Vusanja. Katuni su prvenstveno rađeni kao sezonske nastambe u koje su stočari dolazili iz nizina, nešto kao pastirski stanovi kod nas. Sada su tu uglavnom  turistički i ugostiteljski objekti. Konačno se ekipa porazmještatala po bungalovima i razapela šatore po livadi, samo je zvjezdano nebo bilo iznad nas. Slijedi nam duga prva noć daleko od očiju onih koji bi nas vidili, i “nema da fali”. Odbacivši sav teret krećemo na hranjenje, netko ostaje u Rosija, a netko odlazi u nešto elitniji restoran Mountain View. U Rosija se pije Gorki list, ekipa koja je otišla oduševljeno šalje fotografije svojih bogatih pijata. Ono “janjetina u jogurtu” koju su neki jeli, izazvalo je uzdahe “oprosti im Bože…”; čuli su se samo izrazi zgražanja nad takvim oskvrnućem pečene janjetine. Za degustaciju su malo ponijeli sa sobom no ostaje otvoreno pitanje je li naš predsjednik taj specijalitet probao.

03.07. ujutro, iz doline Grebaje krećemo na naše prve vrhove. Prvo se penjemo na Popadiju (2030 mnv), pa na Talijanku (2056 mnv) i na Volušnicu (1879 mnv). Uspon nije tehnički zahtjevan no snage i kondicije ipak treba imati. Na usponu često radimo pauze kako bi uhvatili malo zraka i pobrstili što više šumskih jagoda i borovnica. Osim toga, vrijeme nam je išlo u korist, bilo je oblačno i ne prevruće, jedina mana je bila ta što su vrhovi Karanfila bili zaklonjeni oblacima. Nakon nekoliko sati se ponovo spuštamo u dolinu Grebaje, prvo na piće a poslije na janjetinu, koju su dok smo se mi penjali, Mate i Dragec pripremili u bronzinu kod domaćina Zulje i Špana. Juha je bila odlična, prava okrjepa nakon penjanja.

Zbog mogućih vremenskih neprilika, 04.07. se nije išlo na dvodnevni izlet u Dolinu jezera, kako je ranije bilo planirano. Taj dan je netko odmarao, dio grupe je obilazio Gusinje a dio biciklirao do Gusinja, Ali-pašinih izvora i vodopada Grlje. E a sad sajam u Gusinju - alla naš Benkovački, mora se doživiti i taj šušur. A lipote svake, "nema čega nema" od naučne literature, knjiga o romantizmu i o „hemijskim borbenim sredstvima za onesposobljavanje“ do ženskih dnevnih i večernjih izdanja od vešta i odgovarajućih postola. Kraj nošenih patika, noževi i haljine.

U petak 05.07. ujutro, krenuli smo prema jezerima, Buni Jezerces, prevedeno Dolina jezera. S obzirom na činjenicu da se kampira i da su ruksaci duplo teži, naš predsjednik Mate je dogovorio prijevoz prtljage Defenderom do vojne karaule na Zastanu. Mi smo se od vodopada Grlja penjali pješke, samo s bocom vode u ruci. Put je makadamski, a jedan dio se ide prečicom kroz šumu. Kako smo bili oslobođeni tereta, ovaj dio uspona je bio relativno lagan. Kod karaule su nas dočekali ruksaci. Nakon male pauze, stavili smo ruksake na leđa pa put jezera. Ovaj dio puta skupina je bila znatno tiša u odnosu na penjanje do karaule. Izlaskom iz borove šume otvorili su nam se prekrasni vidici na kamene masive i vrhove. Prešli smo crnogorsko-albansku granicu i uskoro došli do prvog jezera. Krajolik je prekrasan, netaknut i čist, ne čuje se ništa osim naših koraka i disanja. U dolini je ukupno šest jezera, na visini su od 1800 do 1850 mnv. Kod zadnjeg jezera podigli smo šatore za noć. Uživali smo u konzervama tune i mesnog doručka kao da su naša najdraža jela. Nedaleko od našeg „kampa“ dva su izvora vode. Hrabriji su pili, manje hrabri samo oprali ruke i rashladili se. Noć je protekla bez puno buđenja i micanja, astro folija preko ljetne vreće i sve moguće odjeće je spasila stvar.

Ranije ujutro 06.07. je dio ekipe krenuo put vrha Maja e Jezercës (2694 mnv), najvišeg vrha Dinarida. Zanimljivost je da se na albanskom jeziku taj vrh ne prevodi kao jezerski vrh ili vrh iznad jezera, nego kao vrh u magli ili magloviti vrh. Dio ekipe koji nije krenuo prema gore se još izležavao, sve dok u šatorima nije postalo neizdrživo vruće. Neki su osvježenje pronašli u jezeru, a neki su što prije pobjegli u šumu, prema karauli i restoranu kod Grlje. 

Nedjelja 07.07. je bila predviđena kao dan za odmor. Dvije članice “biciklističke sekcije” Mihovila krenule su u bezuspješnu potragu za biciklama brzinkama kako bi se vozile po dolini Grebaje, no opet su završile na plavim ponicama, koje su po najjačem suncu većinu puta do Grebaje morale gurati uzbrdo. Povratak je zato bio uživancija. I hrana isto. Jedan dio Mihovilaca je u nedjelju išao na Vezirovu bradu (1781 mnv) - uspon na koju je prema pričama trebao biti lagan - a bio je sve samo ne to.

Ponedjeljak 08.07. je bio zadnji dan našeg planinarenja. Mošo je veći dio naše grupe poveo na vrh Maja e Podgojs, koji je na 2021 mnv. Prohodalo se oko 14 km, uspon je bio tehnički nezahtjevan, hodalo se uglavnom po makadamu. Sa samog vrha se pruža prekrasan pogled na impozantne stjenovite vrhove. Nama je od svih najzanimljiviji bio Očnjak (2185 mnv), iz razloga što se se istovremeno troje Mihovilaca - Dragec, Tina i Leo, približavalo tom atraktivnom vrhu. Unatoč relativno velikoj zračnoj udaljenosti, mogli smo uočiti žarko narančaste klupske majice pa smo krenuli dozivati troje naših. Čuli smo nešto. Pitanje je samo jesu li to bili njihovi odgovori ili jeka našeg dozivanja. Po povratku spremamo stvari, pakiramo ruksake i odlazimo na večeru kod Rosija.

U utorak 09.07. smo ujutro istim putem, umorni ali sretni, puni dojmova i napunjenih baterija krenuli prema Šibeniku. Odbjegle kangarule nismo uspjeli pronaći, taj izazov ostavljamo za sljedeće planinarske putešestvije Mihovilaca.

  22.07.2024, 11:57

  Andrea Nakić i Duška Panjkota