Hodamo šumovitim ličkim padinama Tremzinke. Dok vjetar pjevuši šumom pjesmu planine i šulja se kroz grane, mi polako splićemo priču o Iliji Smiljaniću, narodnom junaku poznatom iz narodnih pjesama, opjevanom od Grabovca i Kačića, junaku o kojem su u svojim znanstvenim djelima pisali doktori Munko, Lopašić, Mijatović i drugi. Bio je svojevremeno jedan od najboljih vojnih zapovjednika Dalmacije, te je u sedam godina ratovanja protiv Turaka počinio više junaštva nego itko od njegovih suvremenika.
Dok hodamo prema Smiljanića bunaru, uz kojeg vodi put od Vučipolja opasujući Tremzinku sa zapadne strane, da siđe južnije u Duboki dol pa nastavlja dalje prema Turovcu, kao da nas prati povijest ovih krajeva, ovog posljednjeg dijela Velebita. Nešto dalje od Smiljanića bunara, prilazimo urušenim kućicama sela Tojagići gdje su ljudi donedavno živjeli. U kućicama je pod od zemlje, one iste crvene zemlje na kojoj su stoljećima živjeli, od koje su se hranili i u kojoj su ostajali zauvijek. Surov je Vučjak i sad kad je ovako pust. Sa svojih 2000 metara ravnice i livada izduljio se prema jugu. U ovom kraju na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like nikad nije bilo mira. Tko zna koliko je ovdje bilo dobivenih a koliko izgubljenih bitaka? Baš na ovoj tromeđi, u samom kutu krajine, sporile su se za svaki naš kamen turska velesila, Mletačka Republika i Austrougarska monarhija, i od mirnog naroda stvorili osvetnike i junake.
Možda je upravo ovom stazom kojom prolazimo, prolazila i Smiljanića četa sa posljednjeg pohoda iz Udbine. Prema kazivanju starih stanovnika, ovdje je turska sablja i okončala njegov mladi ali buran život. Na padinama Tremzinke i danas postoji kamen na mjestu njegove junačke smrti. Nijemo kamenje šuti, pušta nas da ga sami otkrijemo. Razvijamo se u strijelce, raspršujemo se po padinama Tremzinke tražeći kamen na kojem piše "Ilija Smiljanić, 05.09.1654." Označio ga je još prije četrdeset godina dr. Ante Rukavina, vrsni poznavatelj ovih prostora. Svatko od nas želi ga pronaći, ali čujemo Nevenov usklik: "Evo ga, to je taj kamen!" I gle zaista, jedva vidljiva slova na njemu i planinarska markacija. Tu je bio grob Ilijin, oko njega nekoliko grmova zakržljale borovice. Sad mir caruje nad ovim sivim kamenom s jedva vidljivim natpisom, nad ovim poljem, nad Smiljanića bunarem. Nema više zveketa sablji ni uzvika pobjede ni žalopojki poraza. Prošla su vremena hajdukovanja, nestali su duždevi, sultani i carevi, nema više ni stanovnika na padinama Tremzinke.
Ipak, ostaju priče. Neka i dalje s korijenom bodljikave "Juniperus nanae" klija priča o jednom junaku. Tko zna koliko još tajni čuva ovaj najbliži prilaz iz Dalmacije u Liku? Jednu od njih, jedan sitan detalj naše burne povijesti danas smo i mi izvukli iz zaborava.
22.01.2014, 16:33
Damir Labor
