U Šibeniku vrućina, ne ide mi se iz kuće ni na kupanje. A onda pročitam na facebook stranici kluba da se ide na Blidinje na memorijalni skup „Ivica Plazonić“. Tamo je sigurno svježije, a u programu su usponi na Pločno ili na Hajdučka vrata i Veliki Vilinac.
Na Pločnom sam bio, ali Hajdučka vrata su mi davna želja. Zato se bez puno razmišljanja prijavljujem Mati. Krećemo u petak popodne Mate, Zrinko, Neven, Tome i ja sa Šubićevca s dva auta i predvečer smo u kampu Masna luka. Tu su već Radnići i Kolombovi. Podižemo šatore na livadi blizu šume u grupi. Prošetao sam se kampom da vidim koga i čega tu ima. I šatori drugih dvadesetak planinarskih društava su grupirani i obilježeni njihovim zastavama. Neki lože vatru, neki su odnekud dovukli struju i navijaju svoju glazbu, neki sjede i ispijaju pivu za stolovima i šankovima, prilično je bučno. Mi iz „Sv. Mihovila“ uvečer se družimo pokraj šatora, a onda iza 10 sati idemo spavati, jer sutra nas čeka dug i naporan dan. Međutim neka grupa blizu nas navija snažnu nazovi glazbu: du-dudum, du-dudum, du-dudum i ne prestaju sve do jedan u noći, iako je u programu susreta pisalo da od 23 sata mora biti tišina. Ipak nekako zaspim, dok se iza 5 sati ujutro nije začuo snažni Matin glas: Ustaj! I onda nas je požurivao da čim prije krenemo. Mate, Zrinko, Neven, Tome i ja krećemo s dva auta na uspon prema Hajdučkim vratima, a ostali će nešto kasnije na Pločno. Jedan auto ostavljamo na skijalištu Risovac, a sva petorica s velikim Zrinkovim autom po dobrom makadamu vozimo do Vitlenice na 1470 mnm. Dalje pješačimo laganim usponom najprije kroz lijepu smrekovu šumu, a onda preko proplanaka kad prvi put ugledasmo Veliki Vilinac.
Nakon dva sata prilazimo križanju na kojem se desno odvaja staza za Vilinac, a mi skrećemo lijevo prema Hajdučkim vratima. Prolazimo pokraj lokve Crvenjak, ima crveni rub oko vode od crvene zemlje, te za sat vremena stižemo do Hajdučkih vrata na 1990 mnm. Dojmljivi kameni luk se nadvija nad dubokom dolinom Dive Grabovice.
Obavezno slikanje, marenda, a onda dolazi velika grupa planinara iz HPD Malačka. Ustupamo im mjesta i vraćamo se istim putem na spomenuto križanje. Odatle na još jedan vidikovac s krasnim pogledom na Divu Grabovicu i Neretvu i nastavljamo do obližnjeg doma Vilinac na 1961 mnm. Zna se tko tu pije najviše pive. Nastavljamo po golom grebenu na Veliki Vilinac. Lijepi vidici na obje strane. Sunce grije ali prohladni vjetrić dobro hladi, pa je ugodno. Mate i Zrinko jure prvi, Neven i Tome nešto sporije, a ja sam zadnji pa me moraju često čekati. Na vrhu Vilinca 2113 mnm kratko se zadržavam, jer je malo i prohladno i spuštamo se po sjeverozapadnom grebenu. Na sredini grebena neočekivano susrećemo Belindu i Alu. Oduševljenje i grljenje kao da se nismo odavno vidjeli. Oni se iz Masne luke uspinju na Vilinac i idu na spavanje u dom Vilinac, pa će sutra na Pločno. Na sedlu počinje uspon prema Malom Vilincu. Ovdje je sve u klekovini kroz koju je probijena staza s puno kamenih skala. Moje već umorne noge počinju se buniti, moram paziti da ne padnem. Prelazimo preko prijevoja, za koji sam tek kasnije utvrdio da se vrh Malog Vilinca 1996 mnm nalazi svega 50 m od njega, ali vrh od silne klekovine nisam ni uočio. Očekujem, točnije priželjkujem da s prijevoja ugledam Risovac, ali pred nama se nalaze same uzvisine i udoline bez kraja. Dugo spuštanje, a onda opet usponi i tako gore-dolje iscrpljujuće. Na jednom mjestu su i stijene koje je trebalo otpenjati, na jednoj je i uže. Konačno samo spuštanje kroz bukovu šumu na skijašku stazu i po njoj do auta. Ova zadnja dva sata bila su zaista previše za mene. Priložena slika iz GoogleEartha može donekle predočiti pređeni put od skoro 20 km.
Na povratku u kampu već je započeo program: dječje igre utrka u vrećama, nošenja jaja, potezanja konopa, a onda su se i odrasli odmjerili u potezanju konopa. Zatim zahvalnice i svirka jednog vokalno-instrumentalnog sastava. Njihova buka se miješa s du-dudum bukom naših susjeda, ali ovu noć to me ne smeta i dobro spavam. Ujutro u šest i po naspavanog me budi ugodna zvonjava s crkve sv. Ilije koja se razlijeva kroz Masnu luku. Ustajem i začudo Mate nikog ne požuruje: „Nigdje nam se ne žuri“. Mate odlučuje da se dan iskoristi za uspon na obližnju planinu Radušu, na kojoj osim mene nitko nije bio. Tako se grupa s Vilinca odvezla u selo Zahum pod Radušom do rodne kuće Dive Grabovčeve i tu se raspala; Mate i Zrinko odvezli su se autom dijelom ratne ceste prema vrhu Raduše Idlovcu 1956 mnm. Neven i Tome kreću markiranom stazom od Divine kuće. Ja još umoran ne idem na Idlovac na kojem sam bio prije 2 mjeseca, već sam se odšetao na vidikovac Humna glava s kojeg je krasan pogled na Ramsko jezero (slika). Po povratku legao sam ispod lipe pokraj Divine kuće i zaspao. Budi me Mate i izvještava o rekordnoj brzini uspona i spusta s Idlovca i sa Zrinkom jure u potragu za restoranom u kojem vjerojatno priželjkuju janjetinu. Nakon jedan sat stižu Neven i Tome, te se mi zadovoljavamo s restoranom „Zaum“ u samom Zahumu i tako stavljamo točku na ovo planinarenje.
22.07.2025, 07:53
Josip Ungarov
