Pohod na Lisac 26.5.2024.

Pohod Mihovilaca a u organizaciji našeg domaćina - PD Lisac iz Gračaca.

Već duže vrijeme dio Like u zaleđu Gračaca, oko Lisca, stoji na listi mojih želja za pohoditi ga, istražiti mu neke kutke, proučiti povijest i saznati ima li života u tom kraju. I ukazala se prilika (koju već dvije godine preskačem) da prvi put u taj kraj odem s domaćima - na organiziranom pohodu planinara iz Gračaca. Padao je taj vikend u Mihovila na mene red (po planu i programu) da vodim izlet, pa sam povela sve one koji su za isti bili zainteresirani (nas 12) - umjesto na Velebit - put Gračaca, odakle ćemo s domaćinima na Lisac.  
 
Dočekaše nas otvoreno i toplo, s brdom kolača odmah ujutro. U 9 smo krenuli u koloni na početno mjesto za pohod. Kratko nakon skretanja s glavne ceste za Deringaj otvaraju se pred nama prekrasne vizure livada, šuma i brda - Gubavčevo polje - sve zeleno i od proljetnog cvijeća šareno. Ima u tom kraju jako mali broj ljudi koji se stočarstvom bave, a mi nenavikli na težak seoski život gledamo s uzdasima sve to i pričamo kako bi lipo bilo odseliti u neku malu kućicu u taj lički raj.  
 
Lisac dominira u daljini, viši od svih ostalih vrhova u svom okruženju - a mi prema njemu krećemo obrnuto od kazaljke na satu, prvo lošim makadamom koji vodi do nekih Glogovskih zaseoka, a zatim strmom stazom uzbrdo. Teren je pregledan i sve do samog vrha zelen, travnat i pun cvijeća - a zadnji dio uspona, onaj najstrmiji, kod nekih kreću upale mišića, a kod drugih padanje tlaka i slične 'visinske boljke'. Pogled unazad na kolonu koja je još daleko od vrha budi onaj neki osjećaj 'aj guraj još tih 50ak metara uvis pa onda odmaraj, kakva sad vrtoglavica i visinski problemi na oko 1300mnv'.  
 
Stiže naša Šibenska muška trojka, u toj koloni od 80ak ljudi, s vodičem prva na vrh (ja za njima onako zamantana 4-5 minuta kasnije), a kažu mi da su čuli kako vodič ispod vrha na telefon nekome govori 'imam tu neke brze gonzalese iza sebe, moram požurit'. Ne znam jel jedan od njih u tih 5 minuta šta me nije bilo i sklekove odradio, kažu da mu je to ritual nakon svakog penjanja.  
 
S vrha Lisca, unatoč oblacima i kiši koja 'samo što nije' (al pustila nas je tih pola sata da se izležavamo i stvarno nije, vjetar je bio taj koji nas je potjerao), je pogled vrhunski. Ne znaš di bi prvo gledao, nakon što se u startu kalibriraš na strane svijeta i skužiš di je Velebit. Vadi se hrana i piće, sve šta ruksake olakšati može. Neki su bili toliko gladni da im je čak i moja pašta šuta ukusna bila, i jaja iz Ružića i sir s pijace.  
 
Nizbrdo pičimo kružno, malo nezgodnijim krušljivim terenom za silazak u samom startu, a zatim opet livadskim prostranstvima s malim nagibima. Krave i ovce uokolo, i tragovi života na nekoliko mjesta raduju i bude nadu da neće postati potpuno napušteno, kao što mnogi krajevi već jesu. Bilo je u tom kružnom povratku i šume i potočića, a nakon 6 sati (kako je organizator i najavio) vraćamo se do auta.  
 
Na kraju šetnje, puni dojmova i mirnijeg daha, opijeni bojama i mirisima, odlazimo u ribički klub na akumulacijskom jezeru Štikada gdje nas domaćini časte ručkom, kolačima, pićem i kavom. Hrana je nadoknadila izgubljene kalorije, toplina dobrodošlice napunila srca - pa smo spokojni i zahvalni krenuli natrag za Šibenik. Hvala domaćinima na čitavoj organizaciji pohoda, baš su se potrudili.  
 
Nas troje u autu biramo povratak preko Otrića i Knina, da u zelenom okruženju ostanemo još malo - a guštanju dajemo zadnji 'tač' kavom na Marunuši. Još da neki mogu malo manje pričati dok kavu ispijaju, s lipe terase uz Krku sigurno bi čuli i zvukove prirode dok oči promatraju sto nijansi zelene uokolo. 

  31.05.2024, 16:19

  Marina Škrapić foto: razni