Ima neko vrijeme čuo sam o ljepoti Moračkih planina ali trebala je proći pokoja godina da se po prvi put organizirano HPK Sv. Mihovil zaputi tamo, u srce Crne Gore.
Ima neko vrijeme čuo sam o ljepoti Moračkih planina ali trebala je proći pokoja godina da se po prvi put organizirano HPK Sv. Mihovil zaputi tamo, u srce Crne Gore.
Ove planine se prostiru zapadno i oko izvora rijeke Morače koji se nalazi podno planine Rzače. Administrativno dio planina pripada Kolašinu, a dio Nikšiću. Crna Gora nekada je bila sačinjena od četiri nahije i sedam brda. To je kako sam razumio administrativno plemenska podjela koja se na neki način zadržala i do danas. Prostor Kapetanova jezera je na granici te dio pripada brdu tj. plemenu Rovci pa se i dio vrhova koje ćemo penjati može nazvati Rovačkim planinama.
Naše odredište je Kapetanovo jezero na 1678 metara nad morem gdje smo se nas devet smjestili u obiteljsko gospodarstvo Kapetanov konak, tik uz jezero. Naš domaćin je Goran Bulatović iz plemena Rovci posljednji u nizu sedmorice braće Bulatovića što ih izrodi majka Milanka od 1968. do 1988. Njega sam upoznao prošle godine kada sam sa Tinom istraživao to područje. Smještaj je polu robinzonski što znači da ima sve potrebno čovjeku, a nije komfor gradskog života. Kažem ima sve osim jednog, pristupa internetu što je za ovu priliku blagodat. Smjestili smo se u dvije sobe i u jednom drvenom bungalovu za dvoje. Čim smo stigli domaćin nas časti njegovim proizvodima tj. raznim rakijama i sokovima. Najveći dojam od svega ostavlja prizor jezera i vrhova koji su se nadvili nad njim. Legenda kaže da je na mjestu jezera kapetan Nikšićke nahije Mušović imao katun, pastirski stan u kojem je često boravio. Nepažnjom gorskih vila koje su se noću zabavljale na izvoru u planini dogodio se potop njegova katuna i tako nasta jezero, Kapetanovo jezero.
Još isto popodne po dolasku nekolicina odlazi do drugog, Manitog jezera udaljenog 45 minuta penjanja. Naravno da je i za njega vezana legenda o nemani iz jezera koja je usmrtila Vojina stražara i virtuoza na fruli. Neman nalik konju iziritirana svirkom skočila je iz jezera i ubila sirotog Vojina. Kažu da su vile, koje su obožavale mladića i njegovu glazbu dugo plakale za njim.
Prvi izlet bio je na Mali 1965m i Veliki Žurim 2035m , dva istaknuta vrha nad visoravni Bare Bojovića udaljenoj 15 min vožnje. Odlučili smo napraviti kružnu turu te se penjemo na Mali Žurim. Krećemo se po gpx tragu kojeg imam jer ovdje nema markacija, a ako ih i ima vrlo su rijetke. Tina vodi grupu siparom sa istočne strane te uskoro izbija na prijevoj sa kojeg zakrećemo na zapad gdje nas uskoro očekuje uspon travnatom padinom. Sve je strmije, a pod samim vrhom zalazimo u kamenito područje i služeći se rukama izlazimo na vrh. Pred nama se prostire visoravan sa koje smo došli i susjedni Veliki Žurim na kojeg ćemo ubrzo, nakon polusatnog izležavanja. Sad se spuštamo strmo u dolinu na zapad pa kad se spustimo opet uspon. Za sat smo na Velikom Žurimu te gledamo tamo gdje smo bili na Mali Žurim, lijepo. Silazimo nazad u dolinu pa zapadnom padinom Malog zatvaramo krug i dolazimo do auta. Na putu srećemo izgubljeno tele te ga dvoje od nas u maniru pravih američkih kauboja ili ti crnogorskih đetića odvode nazad do stada gdje mu je majka. Vozimo nazad do našeg domaćina i uskoro imamo večeru kačamak sa kobasicama i pečenicom. Kačamak je smjesa krumpira sira i kajmaka.
Danas idemo na masiv Kapa Moračka i to na 2226 metara visok vrh Lastva. Hodamo uz jezero na sjever pa makadamskim putem na istok u dužini od 3 kilometra te dolazimo na predio Krstac gdje se odvajamo od puta i krećemo na uspon travnato kamenitim predjelom. Na putu nailazimo na sporadične markacije i kamene čuniće. Pratimo gpx trag, a staza nas provlači kroz krš, vrtače i ostatke snijega. Cijelo vrijeme vrh je pred nama, a mi penjemo prema zapadu pa grebenom zakrećemo na istok i nakon sat vremena počinje završni uspon travnatom padinom. Eto nas na vrhu i „zviramo“ naokolo. Po karti prepoznajemo udaljene vrhove Štit, Lukanje čelo, Lubanja glava, Mali i Veliki Žutim. Nakon plandovanja na vrhu istim putem spuštamo se nazad i ponovo večera sa domaćim repertoarom. Pita od sira iz radionice majke Milanke. Za sutra planiramo odmor.
Nakon doručka dio ekipe odlazi u tridesetak kilometara udaljeni Nikšić na izlet i razgledavanje, a dio ostaje u besramnom ljenčarenju no Tina je ipak napravila dvosatnu solo turu na 1984 metra visok Nikolin vrh. Povratkom nikšićke grupe saznajemo da je sutra koncert Bajage, a kao smo većinom srednjovječna ekipa čije je djetinjstvo i dio mladosti obilježila ova glazba odluka je da se ide.
Sljedeći izlet je kružna tura putem prema Manitom jezeru ali prije njega se provlačimo kroz usjek i idemo do vrha Stožac 2141metra. Na Stožac se nismo popeli jer smo prilazeći mu ugledali lijepi kameni kuk i misleći da je to naš vrh krenuli na njega. Dolaskom shvatimo da je Stožac vrh do nas ali naš je ljepši pa Stožac ne penjemo. Nastavljamo dalje na istok uz pogled na Manito jezero negdje duboko pod nama te na okolne surove i strme vrhove Moračkih planina. Uskoro penjemo Orlojevac 2112 pa nakon dobre pauze spuštamo se do još jednog jezerca Jezerina odakle kreće uspon na 1966 metara visok vrh Bodiguz. Tu se naša staza grebenom vraća ka zapadu pa podno Jablanovca 1867 m dolazimo do Manitog jezera. Jedan od nas je hrabar te se bez obzira na legendu o strašnoj nemani okupao u bistroj planinskoj vodi. Slijedi spust do našeg smještaja, osvježenje i domaća večera. Nakon toga idemo na koncert u Nikšić.
Sa koncerta smo došli kasno tako da za nedjelju nemamo nekih planova osim odmaranja, lješkarenja i kupanja. Ipak, jedna ekipa je otišla na kružnu turu penjanja na Nikolin vrh.
I eto, sutra je spremanje i polazak kući. Srdačno smo se oprostili od naših domaćina Gorana, Miloša, Ane i Dražena koji su napravili da se osjećamo doslovno kao u svojoj kući. Hvala ima na takvom gostoprimstvu. Vidimo se ili što bi oni rekli Gledamo se!!!!
30.06.2025, 09:01
Momir Karabuva-Mošo
