Zbog upitne vremenskoj prognoze i kasnog dogovora, sunčanog jutra 1. travnja uputili smo se u malom broju put NP Paklenice; Neven Magazin, Damil Labor, Maca, Niko Labor i ja.
Nakon stanke za kavu u Selinama, parkirali smo kod vodospremnika iznad samog centra mjesta i krenuli pješke prema vrhovima NP Paklenica prekrivenim tmurnim kišnim oblacima. Makadamski put od spremnika uzbrdo vodi prema zelenom dolcu i staroj kamenoj kući. Na skretanju puta prema kući nastavili smo istim pravcem na utabani “kozji” put tražeći markacije staze kojom ćemo nastaviti uzbrdo između kanjona Velike i Male Paklenice. Nakon 100ak metara nedoumice pronašli smo oznaku i sigurnim koracima uputili se prema vrhovima. Kako smo se penjali lagano uzbrdo tako su se kišni oblaci spuštali prema nama. Kisa nas je pratila 15ak minuta, ali srećom brzo prestala, naravno tek nakon sto smo se odlučili navući kabanice, kišobrane ili sto god je bilo pri ruci. Zbog mokrog i sklizavog terena pažljivo smo gazili prema Anića kuku, očarani pogledom na snijegom prekrivene Velebitske vrhove.
Prve zrake sunca su se probile kroz oblake nakon što smo se kraj heliodroma na sjecištu putova uputili nizbrdo prema našem prvom cilju; impozantnoj stijeni nad kanjonom Velike paklenice. Naš hod po kamenjaru prenuo je plahu divokozu, prvo biće koje smo sreli otkako smo napustili Seline. Nismo joj predstavljali zanimljivo društvo pa je plaho odskakutala nizbrdo i izgubila se iz našeg vidokruga u velebitskim kršu.
Na spustu prema stijeni Anića kuka posjetili smo malo sklonište, špilju ozidanu suhozidom u kojoj se danas skrio jedino šišmiš. Pitam se kakve sve stanare skriva noću. U podnožju stijene Anića kuka ostavili smo ruksake i nastavili strmim stijenama prema vrhu, netko korakom divokoze, netko četveronoške……Blagi umor je nestao pri prvom pogledu s vrha. Zvuk vode u podnožju kanjona, suncem okupana morska obala, snijegom prekriveni vrhovi Velebita u pozadini…..predivno.
Pogled nam je bježao prema Crnom vrhu i planiranom usponu ali činilo se da možda vremenski neće biti izvedivo. Spustili smo se do opreme, marendali i nastavili prema drugoj destinaciji; Malim močilima. Staza vodi prema malom napuštenom zaseoku Jurline gdje smo nadopunili zalihe vode u bunaru stare kamene kuće. Putem smo iznenađeni u kamenjaru primijetili nekoliko “mirila”, odmarališta duša Velebitskih pokojnika, spomenika poznatim rijetkim poznavateljima Velebitskih krajeva.
Na području Malih močila zastali smo i još jednom prevrtali i računali koliko vremena nam ostaje do mraka. Računica je bila “na knap” pa smo nastavili nizbrdo prema Borisovom domu kroz šume visokog dalmatinskog crnog bora. Očarali su nas osunčani vrhovi kanjona na koje se pruža pogled duž staze prema Borisovom domu. Unatoč snijegom pokrivenim vrhovima Velebita, jaglaci uz put nagovještavali su nam buđenje prirode i početak novog ciklusa.
U “Borisovom dom” smo zastali na pivo, kavu i ćakulu….Sa zadnjim zrakama sunca što su se probijali na vrhove kanjona Velike paklenice spuštali smo se prema recepciji. Nekoliko penjača na stijeni u podnožju kanjona pakirali su opremu i spremali za polazak. U kanjonu je ostala jedino divokoza, možda ona ista koju smo sreli malo gore iznad stijene Anićeva kuka. Zanimljiv skok i okret u zraku koji je izvela kad nas je čula na suprotnoj strani brzaca očito je bio neki posebni, divokozin pozdrav. Nestala je u skoku među visokim stijenama.
Kraj recepcije smo skrenuli na poučnu stazu koja povezuje dva kanjona Velike i male Paklenice i vodi nas uz vodospremnik u čijem smo podnožju parkirali automobil. U sami sumrak oko osme ure došetali smo do automobila, umorni, ali oduševljeni prijeđenim putem. 30-ak km se osjećalo u nogama, ali proći će…Sjećanja na predivne krajolike će trajati. Svakako ćemo se vratiti, još malo, kad još zazeleni…
09.04.2013, 06:54
Jelena Radnić
