Ali, nizinske pripreme krenule su danima ranije jer put do Brača nije nimalo lak. Kao prvo, trebalo nas je pobrojati, organizirati i potrpati u vozila… Tog nemilog posla uhvatila se naša vodičica Antonia Viljac, od milja zvana Viljuška. Koordinirajući nas izdaleka i s visoka, s nekog tamo brda oko „Imockoga“ - ipak je uspjela u tome pa je prvu turu Mihovilovaca uhvatila na popodnevnom trajektu Split-Supetar.

Po najhladnijem danu i noći, toga petka 3.10.2025., kada su se nenadano i naglo snijegom zabijelile sve više planine u okolici pa čak i naš Zavižan, mi smo se smjestili u ugodnoj i gostoljubivoj Planinarskoj kući Gažul. Ondje su nas dočekala suha i nacijepana drva - na čemu smo beskrajno zahvalni ljubaznim domaćinima PD Profunda jer su nam pružili pravu „toplinu doma“.

Toplo je bilo i na spavanju. Nekima čak i pretoplo. 20 duša smještenih u ugodnoj i dobro opremljenoj spavaonici - učilo se skromnosti, toleranciji i prihvaćanju tuđih navika, svjesnih i nesvjesnih. Nekoliko pak ljudi za kojih nije bilo mjesta u domu - spavali su u šatorima pa na žalost nisu dijelili iste snove sa svojim tolerantnim i „napaćenim“ drugarima… Druge snove su snivale i naše Ljiljane smještene luksuznom u apartmanu s bazenom. Pih, lako tako… Nema veze - zaslužile su!

Ali zato prije spavanjca svi smo se družili i dijelili zajedničku večeru koju je u hladnoj bračkoj noći pripremio maestralni Mate Matić: „gril majstor na vratima pakla!“ Okrenuo je on u par sati - na dva roštilja, brat-bratu, sigurno 10 kilograma mesa.

I to je bilo dobro! Jer planinarima je trebala snaga za subotnje osvajanje Brača i šetnju preko Vidove gore do Bola.

Najviša je to gora naših otoka ali i jedan od najljepših jadranskih vidikovaca s kojeg puca pogled na Hvar, Korčulu, Pelješac i Lastovo, a za burnih dana na obzoru je, kažu mnogi - viđena čak i Italija.

Vidova gora se proteže kao izduženi krški greben uz južnu obalu otoka Brača. S jedne strane, prema Bolu iznad Zlatnoga rata, ruši se stijenama u more. Sjeverna se strana gore blago spušta prema unutrašnjosti otoka.

A upravo ta unutrašnjost nama je bila početni visoki start! Krenuvši od naše Planinarske kuće Gažul na 574 mnv, lagano smo šetali utabanom i markiranom stazom prema vrhu. U tih 4 kilometra susreli smo makar sto od dvjesto trkača pridošlih na 8. Otvoreno prvenstvo Brača u orijentacijskom trčanju. Nismo im baš svima 200 podapeli noge, premda smo bili malo obezglavljeni… Jer naime, naša planinarska vodičica Antonia doznala je što je bol na Braču… i tako ostala bolesna u šatoru liječiti viruse koje je pokupila u „Imockome“ kraju - družeći se sa čudnim i sumnjivim ljudima, a ne s ovako zdravim i kršnim poput nas.

Nasreću, kako to biva u životu - izrodile su se nove vođe!

I to u liku i djelu Marija Gverića i Pepera Slavice (op.a. - čisto sumnjam da mu je to pravo ime). Odradili smo brzi đir na vrh, marendali, uživali u širokim vidicima, odmarali, zalegli, fotografirali… Potom nizbrdo u Bol na kupanjac i kavu. Spust je bio zahtjevniji i dulji ali svakako s predivnim pogledom. 8 kilometara do mora prošli smo u dva-tri sata hoda. Nešto sipkim putem kroz krš, malo stazama pored urednih vinograda te asfaltom kroz naselje. Nakon kave i osvježenja - većina je opet zalegla na plaži… Izuzev 4-5 hrabrih koji su se kupali u moru unatoč buri i našim pogledima koji su virili iz kapuljača s besplatnih ležaljki.

Prije sutona, nadljudskim naporima, ispuštajući dušu i žuć u okukama - u Bol se vozilom spustila i bolesna Antonia. Trebala je pokupiti 4-5 vozača koji će otići po automobile kod planinarske kuće i opet se vratiti po nas.

Akcija je bila uspješna. Strpali smo se u sve slobodne šupljine dostupnih vozila, pa čak i u prtljažnik.

Ostatak popodneva imali smo „voljno“. Dok su neki odmarali u domu, drugi su istraživali otok i gastro ponudu obližnjih restorana. Kalorije su kasnije pokušali izgubiti na noćnoj košarci s lokalnim klincima. Ne znam koliko su uspjeli…

Kako smo se manje-više istulumarili prethodne noći, subotu smo proveli u mirnijem druženju i na vrijeme zaspali.

Nedjelja je bila dan za nove pohode koje je Antonia dogovorila još s „Imockih brda“ - dok ju je zdravlje držalo. Organizirala nam je genijalnog vodiča Zorana Kojdića i pohod Zmajevoj špilji u Murvici.

Do tog neobičnog i mističnog mjesta vodi jedino uspon strmom planinarskom stazom koju smo uz 2-3 pauze i Zoranova zanimljiva predavanja - s guštom svladali. Moglo smo mi to i brže - ali Branko je imao potpitanja. S obzirom na to da smo tolerantni - nije nam smetalo. Na kraju nije smetalo ni ljubaznom vodiču Zoranu kojega smo zarazili našom tolerancijom i smijehom (a mogli smo i Antonijinom virusom).