Napomena: Ako neki detalj iz moje priče nije onako kako ga se neko drugi sjeća, prisjetimo se da je istina u peru pripovjedača. Svatko od nas malo promijeni ili nadoda, krivo zapamti, ili slaže. Sve je to valjda dio pričam-ti-priče.
Napomena: Ako neki detalj iz moje priče nije onako kako ga se neko drugi sjeća, prisjetimo se da je istina u peru pripovjedača. Svatko od nas malo promijeni ili nadoda, krivo zapamti, ili slaže. Sve je to valjda dio pričam-ti-priče.
Izlet s Marinom u napušteno selo Jabukovac čekam od kad sam vidjela plan izleta za 2024. Nedjeljno žvrljanje po šumi bez markacija za njom i ćakulanje o području kojim smo se kretali za mene je bilo raj. Od uzbuđenja sam bila budna u 3 i po i spremna za krenut, iako smo se tek u 6:15 našli na Šubićevcu. Hodanje kroz šumu meni je prilika da ostavim obveze iza sebe, podružim se s tišinom i povežem sa samom sobom, nauživam vidika, umorim tijelo i malo popričam s drugim planinarima.
Sa Šubićevca smo nakon 2 sata vožnje došli na parkiralište Cerovačkih špilja gdje je počinjala naša staza. Ovu je stazu Marina potražila i istražila kad je jedan izlet od prošle planinarske škole promijenjen radi vremena, pa dok su školarci išli u špilje, Marina je radila ono što najviše voli - istraživati šumu. I tako je nastala naša ovonedjeljna tura of 15 km.
Najavila nam je da ponesemo škare za rezanje jer će trebat malo očistit put do sela i oko samog sela. Sa škarama na leđima i vedra duha smo krenuli turističkom stazom iznad pruge, do ulaza u jednu pa u drugu Cerovačku špilju. Na jednom raskrižju smo imali opciju da se razdvojimo na dvije grupe. Jedna grupa je sa Svjetlanom išla kraćim putem do sela - tura koja traje oko 2 ure. Druga grupa je išla duljim putem, dijelom i bez markirane staze, i tu nam je trebalo 3 i po do 4 ure. Većina nas je odlučila duljim putem za Marinom sa čelu i Cocem na metli.
Šuma je bila prekrasna. Hodali smo između kamenih gromada pobacanih po šumi i prekrivenih mahovinom. Dren je bio u cvatu i isticao se svojim žutilom iznad ljubičastih šafrana. Već po navici moj je pogled bio uprt u zemlju u potrazi za biljem koje prepoznajem. Valerijana čiji korijen smrdi ko smrdljive čarape je taman nicala. Ponegdje je jagorčika nježno izranjala svoje žute cvjetove. Visibabe i šafrani su lagano plesuckali na vjetru. Gusti tepisi mladog medvjeđeg luka su na mjestima stvorili zelene otoke na šumskom tlu. Jedino je Filip uzeo si vremena i truda da nabere vrećicu luka i doma napravi pesto za paštu. Al ga je zato Coce iz svog auta za povratak „prijateljski“ premjestio u Glorijin, da njima smrdi po luku do Šibenika.
Prva nam je pauza bila kod kapelice sv. Marka i pećine Svetinja u kojoj ljudi ostavljaju komade svoje robe, jer legenda kaže da tako izliječe dio tijela s kojeg je roba skinuta. Te smrdljive krpe kasnije opet neko pokupi i iznese ko smeće, pa smo promijenili legendu i po novom se roba mora iznijet van iz pećine da bi se desilo ozdravljenje.
Nakon kratkog istraživanja pećine smo se krenuli verati po šumi, bez staze, na području zvanom Pestinovac. Tu sam najviše uživala, jer smo sišli sa staze i bili vođeni, bez karte ili kompasa. Nakon još sat ili dva hoda smo prošli Turski bunar, pa malo kasnije 2 bunara na Riđevcu. Već sam bila dobro gladna, kad sam čula Marinu da viče: „Evo još malo do sela pa ćemo tamo jist“. I taman kad sam misla da ćemo već ugledat selo, kaže ona da se vade škare i krene malo škarat stazu. Škarajuć smo stigli i do te obećane zemlje - do tog mističnog napuštenog sela Jabukovac, sa kamenim kućama bez krovova, uraslog u grmlje. Ono dvoje naših koji su otišli kraćim putem su već škarali mjesto u selu di ćemo mi kad stignemo moć sist i poručat. Dio je ekipe ostao kod bunara na Riđevcu i odatle su kasnije krenuli natrag sa Cocem. Mi ostali koji smo došli do sela umorni i gladni, navalili smo na Filipovu salatu od heljde. Nudile su se još i ribice, čokolada, kolači od rogača, panceta, kriške jabuka s maslacem od kikirikija, i tako to. Kako je ko pojia, tako su neki ustali i krenuli još škarat oko porušenih kuća. Neki od nas su legli malo odmorit oko.
U 3 i po smo krenuli nazad preko meke trave, pa oštrog kamena, pa opet kroz šumu grbavog graba, malo uzbrdo, pa malo nizbrdo. Nije bilo slikavanja cijele grupe, niti zastave. Ništa od tih klupskih formalnosti. Bilo je to za mene chilled lutanje po šumi nas 20ak prijatelja bez ikakvih formalnih znamenja. Do 5 i po ili 6 smo bili natrag do auta. Vratili smo se svi onim kraćim, markiranim putem, većinom nizbrdo, pa nam je trebalo oko 2 ure od Jabukovca do Cerovačkih. Neki smo bili umorni, neki ne. Ja ispunjena jer sam namirila taj svoj istraživački duh - hodanje van staze do tog napuštenog sela do kojeg smo trebali očistiti put.
20.03.2024, 07:18
Laura Lilly Foto: Anamarija Županović
