Kad sam se vratio kući, prvo sam potražio informacije na „sveznajućem“ internetu. Našao sam svakojake, pa i oprečne navode. Tako, primjerice, u [6] i [7] zaista piše da pravoslavne crkve imaju vrata okrenuta zapadu, a oltar je na istočnoj strani, te da je u katoličkih crkvi obrnuto. U dokumentu HGSS-a „Približna orijentacija“ [8], kao jedan od pouzdanijih načina orijentacije bez kompasa, navodi se da su crkvice u planinama u pravilu postavljene tako da je ulaz na zapadu, a oltar na istoku. Zvonik na preslicu, ako ga ima, uvijek je iznad ulaza – na zapadu. Pritom ne razlikuju pripadnost crkve određenom ogranku kršćanstva. Ipak, u većina izvora navodi se da orijentacija crkvi nije uvijek dosljedna, pa snalaženje prema njima nije pouzdano.
Raznoličitost podataka na internetu i nije me iznenadila, s obzirom na mnoštvo netočnosti, pa i gluposti koje se ondje mogu naći. Ipak, postoje i knjige, koje bi trebale biti pouzdaniji izvori. Evo što sam u njima pronašao! U knjizi „Planinarstvo i alpinizam“ [1] autor Zlatko Smerke na str. 193 navodi: „ … u kršćanskim crkvama okrenut je oltar prema istoku, a glavni ulaz je na zapadu. Novije crkve se grade po urbanističkom planu pa nisu dovoljno pouzdane. Crkve starijeg datuma i historijskog značenja mogu poslužiti za orijentaciju“. Međutim u slijedećem odlomku iznosi zbunjujuću tvrdnju: „U pravoslavnim crkvama oltar je na istoku, a ulaz na zapadu“. Što je onda s katoličkim crkvama?
U knjizi „Priručnik iz vojne topografije“ [2] autor Bogomir Janković na str. 62 piše: „Određeni objekti u prostoru zauzimaju poseban položaj, uslovljen običajima, tradicijom ili religijom. Na primjer, oltar u pravoslavnim crkvama nalazi se na istoku, a glavni ulaz na zapadnoj strani, dok je kod katoličkih crkava to obratno“. Isto proizlazi i iz „Planinarskog udžbenika“ [3] Alana Čaplara gdje na str. 212 o metodama približne orijentacije piše: „One se temelje na zapažanjima da su naslage mahovine obično deblje na sjevernim, a godovi širi na južnim stranama stabala te na činjenici da starije katoličke crkve imaju oltar okrenut prema zapadu, a ulaz prema istoku (pravoslavne obratno) …“, iako uz napomenu da: „takve metode određivanja strana svijeta nisu dovoljno pouzdane, pa ih nije opravdano uopće smatrati načinima orijentacije“.
Za početak ću kratko reći kako je zabluda da su katoličke crkve suprotno orijentirane od pravoslavnih, kao i da je orijentacija crkvi pretežno u smjeru zapad-istok, o čemu u nastavku slijedi obrazloženje. Radi preciznosti daljnjeg opisa, definirat ću „orijentaciju crkve“ kao smjer njezine glavne osi, gledano od glavnih ulaznih vrata prema glavnom oltaru, obično smještenom u apsidi crkve, slika 1. U pravilu su bočni zidovi crkve paralelni s glavnom osi, iako sam pronašao podatke da u nekih crkvi pojedini zid u manjoj mjeri odstupa. Kao azimut crkve definirat ću kut koji glavna os crkve ima u odnosu na geografski sjever. Za orijentaciju crkve točno u smjeru geografskog istoka azimut je dakle 900. Znanstveni članci o crkvi mogu se smatrati vjerodostojnima, a mnogi su objavljeni i na internetu. U tom je pogledu vrlo informativan je članak Stanka Piplovića o orijentaciji starohrvatskih crkvi u Dalmaciji [5]. Autor navodi da je vrlo staro pravilo da se kršćanske crkve orijentiraju svetištem (oltarom) prema istoku. To pravilo prevladava od 5. stoljeća, a na Zapadu se ustaljuje u 8. stoljeću. Krist je izvor svjetla a sunce se rađa na istoku, pa se oltar i svećenik okreću prema istoku (sve do reforme koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog koncila, otkad se svećenik okreće prema narodu). Takav se način građenja zadržao sve do renesanse, kad za katoličke crkve više nije obvezan, ali se u konzervativnoj dalmatinskoj sredini susreće još u kasnom baroku 18. stoljeća, pa se tek u 19. stoljeću prekinulo s takvom praksom. Nakon toga pri građenju u gradovima orijentaciju crkve ponajprije određuju urbanistički uvjeti, a u slobodnom prostoru reljef ili želja da crkva dominira u nekom prostoru. Primjer za to može biti Crkva hrvatskih mučenika na Udbini (azimut je 340o), koja dominira nad cijelim Krbavskim poljem. U pravoslavlju se orijentacija crkvi pretežno u smjeru zapad-istok, čini se, zadržala do danas, a također su provedena opsežna istraživanja orijentacije crkvi. O tome su u članku “Orijentacija srednjovekovnih srpskih crkava Moravske škole“ pisali Milutin Tadić i Gordana Gavrić [9].
Zanimljivo je sad nešto više reći o smjeru zapad-istok (ulaz crkve postavljen prema zapadu, a oltar prema istoku). Tadić i Gavrić [9] upozoravaju da crkveno pravilo za pravoslavne crkve kaže da crkva treba biti orijentirana „prema istoku“ ili „prema izlasku sunca“, što je dosta neodređeno, ali ima smisao „prema istočnoj strani svijeta“. Zato u širem smislu „smjer istoka“ može značiti kvadrant kojemu je sredina smjer geografskog istoka, dakle odstupanja mogu biti do 45o prema sjeveru ili jugu. U užem smislu „smjer istoka“ prema Piploviću [5] može značiti položaj izlaska sunca, koji se mijenja tokom godine. On se poklapa s geografskim istokom samo na dane proljetne i jesenje ravnodnevnice (ekvinocija), i to ako horizont nije zaklonjen terenom-brdima. Položaj izlaska sunca od proljetne se ravnodnevnice pomiče prema sjeveru. Za naše geografske širine, na dan ljetnog suncostaja (solsticija) otkloni se za oko 34o, odnosno azimut iznosi 56o. Jednako je na dan zimskog suncostaja, kad se otkloni prema jugu i azimut je 124o. Navedena područja prikazana su na slici 2. Područje od 34o do 124o prikazano je osjenčano. I naposljetku točan geografski „smjer istoka“ je s azimutom 90o.
Za starohrvatske je crkve Piplović [5] na temelju analize orijentacije 67 starohrvatskih crkvi u Dalmaciji i triju crkvi u Kvarneru utvrdio da je oko polovine njih usmjerena točno ili tek s neznatnim odstupanjima prema geografskom istoku. Azimut većine ostalih odstupa prema jugu, a tek neznatan broj odstupa prema sjeveru. Pretpostavio je moguće razloge odstupanja:
- korištenje starijih građevina ili temelja na kojima su podignute crkve,
- antičko shvaćanje o protezanju obale Jadrana u smjeru istok-zapad,
- lokalni urbanistički i topografski razlozi,
- raspored religijskih službi – korištenje sjena objekta i otvora kao svojevrsnog sata i kalendara,
- uzimanje mjesta izlaska sunca kao točke usmjerenja, a ne geografskog istoka,
- nedovoljno poznavanje točnog smjera geografskog istoka.
U posljednjem je slučaju graditelj (ili svećenik-investitor) u času kad je pristupao obilježavanju crkve na terenu, ujutro osmotrio položaj izlaska sunca. Već smo rekli da se položaj poklapa s geografskim istokom samo na dane proljetne i jesenje ravnodnevnice, i to ako horizont nije zaklonjen terenom-brdima. K tome, ako na terenu prema istoku postoje brda ili planine, sunce prividno „kasni“ s izlaskom, što može dovesti do daljnjeg otklanjanja azimuta prema jugu. Postojalo je i mišljenje da se azimut crkve određivao po položaju sunca na dan njenog titulara. Autor [5] dokazuje da ta pretpostavka nije opravdana.
Autori analize orijentacije srednjovjekovnih pravoslavnih crkvi u Srbiji [9] došli su do sličnih zaključaka. Na temelju znatnog broja pravilno orijentiranih crkvi (nekih s točnošću boljom od 1o) – uz napomenu da do srednjeg vijeka nije bio poznat kompas, niti se igdje spominje orijentacija s pomoću zvijezde Sjevernjače - smatraju da su dobri graditelji poznavali metodu određivanja strana svijeta po antičkom-rimskom arhitektu Vitruviju, s pomoću gnomona i analeme.
O orijentaciji ranosrednjovjekovnih crkvi u Dalmaciji (predromaničkih i ranoromaničkih) zanimljivo je navesti i mišljene Tomislava Marasovića [4], koji navodi:
- „unutar srednjevjekovnog grada otklonom uzdužne osi od idealnog geografskog istoka crkva se prilagođava sustavu ulične mreže,
- na izvangradskim prostorima , ako su u građevinskom kontinuitetu izgrađene na temeljima prethodne rimske ili starokršćanske građevine, crkve slijede njihovu orijentaciju,
- na izvangradskim prostorima bez građevinskog kontinuiteta crkve u pravilu slijede osnovnu „dinarsku“ geografsko-geološku konfiguraciju istočnojadranskog reljefa.“
Zapažanje o „dinarskoj“ orijentaciji posebno je zanimljivo. Naime autor je razvrstao predromaničke i ranoromaničke crkve u tri skupine: one pravilno orijentirane u smjeru zapad-istok, one s orijentacijom sjeverozapad-jugoistok, te one s otklonom uzdužne osi prema sjeveroistoku (orijentacijom jugozapad- sjeveroistok, a koje su izuzetno rijetke). Crkve prvog (pravilnog) orijentacijskog tipa u pravilu se nalaze u srednjodalmatinskoj Zagori, na obali i otocima Srednje Dalmacije. Drugi orijentacijski tip se nalazi u kvarnerskom, sjevernodalmatinskom te južnodalmatinskom području. Ako se pogleda karta, odnosno reljef istočne obale Jadrana, mogu se uočiti tri osnovne zone koje se razlikuju po pravcu pružanja obale, odnosno gorja, a jednako tako i po orijentaciji crkvi (slika 3). Prva zona, koja obuhvaća veći dio kvarnerskog otočja (osim Cresa), najveći dio podvelebitske obale, zadarske otoke, te područje do rta Planke, ima smjer pružanja sjeverozapad-jugoistok. Ranosrednjovjekovne crkve u tom području slijede istu orijentaciju. Druga zona obuhvaća dalmatinsku obalu od rta Planke do Vrulja i srednjodalmatinske otoke Brač, Hvar i Vis, te Korčulu i Lastovo, i pruža se uglavnom u pravcu zapad-istok. Najveći broj crkvi u toj zoni slijedi istu orijentaciju. Treća zona obuhvaća obalu od Vrulja prema jugoistoku, uključujući Pelješac, Mljet i Elafitske otoke. Orijentacija je ponovno u pravcu sjeverozapad-jugoistok i ponovno većina ranosrednjovjekovnih crkvi prati tu orijentaciju. Autor ostavlja otvorenim pitanje (kao i mogući predmet daljnjih istraživanja) je li navedene orijentacije ranosrednjovjekovnih crkvi odredio samo reljef ili pak neki antički agrimenzurni sustav (antički sustav parcelacije državnog zemljišta; vrlo je poznat primjer polje kod Starog Grada na Hvaru).
Zaključak je da nema suprostavljanja u orijentaciji katoličkih i pravoslavnih crkvi. I istočna i zapadna crkva, sve do renesanse slijedile su pravilo da je oltar crkve na istočnoj strani. Istočna crkva nastavlja tu tradiciju, a zapadna crkva prepušta graditeljima slobodu orijentacije crkve, pri čemu odlučujuću ulogu imaju urbanistički uvjeti ili uvjeti terena. Tko je prvi postavio tezu da su katoličke crkve orijentirane obrnuto od pravoslavnih i kakve je namjere, možda i nedobronamjerne, pritom imao, nije mi poznato i ne bih ovdje u to htio ulaziti. Nego, uživajte u planinarenju i hodanju, pa ako naiđete na neku crkvu, izmjerite njezin azimut. Zabavljajte se razmišljanjem je li on točno u pravcu geografskog istoka, ili koliko je odstupanje, i koji su mogući uzroci odstupanja.
Na kraju evo azimuta nekoliko proizvoljno odabranih starijih crkvi u blizini Šibenika, te od tri crkve iz Like (tablica 1). Većina crkvi ima azimut veći, pa i znatno veći od 900 , neki prelaze i granicu zimskog suncostaja od 1240. Najbližu orijentaciju prema istoku ima Gospa od Vrhpoljca 970 (redni broj 6 u tablici). Crkvi, koje imaju otklon prema sjeveroistoku, gotovo da i nema, osim sv. Jakova u Udbini 750 , te dvije pravoslavne crkve s azimutima malo manjim od pravca istoka. Čini se da su graditelji pravoslavnih crkvi pažljivije određivali smjer istoka. Izneseno se poklapa s ranije navedenim tezama, iako se mora napomenuti da je uzorak odabranih crkvi vrlo mali i nedovoljan za pouzdani zaključak. Evo i dvije zanimljivosti. Prva je crkva sv. Marka Groba na Krbavskom polju u Podudbini (redni br. 12) građena je u predturskom periodu prije 1400. godine, te je pod Turcima porušena. Nakon oslobođenja od Turaka krajem 17. stoljeća sagrađena je novija manja crkva unutar ruševina zidina stare (slika 4). Stara je crkva imala skoro pravilnu orijentaciju zapad-istok (azimut 1150), a novija crkva unutar stare je zakrenuta i ima orijentaciju jug-sjever (oltar je na sjevernoj strani). Druga zanimljivost je crkva sv. Jurja i Roka u šibenskom Zatonu. Ako u Zatonu prođete obalom vidjet ćete veliku noviju crkvu sa zvonikom i glavnim vratima na istočnoj strani. Međutim otiđite iza nje i vidjet ćete stariju crkvu koja ima vrata na zapadnoj strani. Stara je crkva sv. Jurja, sagrađena 1533. godine i ima orijentaciju „prema istoku“ (azimut 1350). Kad je postala premalena za selo, 1928. godine uz nju se započela graditi nova crkva sv. Roka, ali sad s vratima na istočnoj strani, pa se orijentacija okrenula za 1800, tj. azimut joj je 3150. Nova crkva sa zvonikom naslonila se na staru, a stara je preuređena u sakristiju za novu.
Literatura:
[1] Zlatko Smerke: Planinarstvo i alpinizam, Planinarsko društvo „Ravna gora“ Varaždin, Varaždin 1974.
[2] Bogomir Janković: Priručnik iz vojne topografije, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1985.
[3] Alan Čaplar: Planinarski udžbenik, Hrvatski planinarski savez, Zagreb 2012.
[4] Tomislav Marasović: O orijentaciji ranosrednjovjekovnih crkava u Dalmaciji, Opvsc. archaeol. 23-24, 251-271 1999-2000.
[5] Stanko Piplović: Razmatranje o orijentaciji starohrvatskih crkava u Dalmaciji, Starohrvatska prosvjeta , Vol. III No. 21, 1991.
[6] PD Klekovača, Prijedor BiH: Orijentacija u prirodi, https://www.pdklekovaca.org/?page_id=504
[7] Đuka Pelcl, Davor Marković, Mislav Bošnjak: Orijentacija i topografija – Priručnik (radna verzija) za pripremu natjecanje mladih tehničara, Hrvatska zajednica tehničke kulture Zagreb, 2013. , https://pdfcoffee.com/qdownload/prirucnik-iz-orijentacije-i-topografije-pdf-free.html
[8] HGSS: Orijentacija, https://www.hgk.hr/documents/orijentacija-1-20185ae2d11857585.pdf
[9] Milutin Tadić, Gordana Gavrić: Orijentacija srednjovekovnih srpskih crkava Moravske škole, Glasnik Srpskog geografskog društva, godina 2012. sveska XCII-br. 1
19.09.2025, 08:18
Josip Ungarov
