Brojne su staze koje se izdižu u planinu, svaka svojim smjerom. Onom najširom i najviše korištenom, prelazeći kroz Reljinovac, stiže se na Bili Sinokos. Kamen do kamena, sve grubo složeno i valjda ostavljeno u očekivanju da će ih oluje i vjetrovi poravnati. Ni zvuka nema, ni stopa u tlu koje bi govorile da itko ovuda prolazi. Tek katkada se upute znatiželjni planinari kojima ni najbolje zemljopisne karte, ni najtočniji opisi nisu dosta u njihovu lutanju za novim izazovima.
Da, tu su bili pašnjaci i košanice, prilika za lov i drvarenje, dok je u svakoj imalo većoj vrtači bio nečiji dom. Tu su živjeli skromni sinovi planine. Kad bismo imali barem neki mehanizam koji bi nam mogao povratiti nekadašnje slike ovih krajeva, dočarati davne događaje i ljude koji su ovdje boravili, onako kako se legende prenose s koljena na koljeno. Možda struje ovim obroncima neki valovi nama nepoznatih frekvencija i nose slike prošlih života, slike davnih dana. Živjeti će ovo tlo i onda kada ga zametu snjegovi i onda kada ga umrtve ljetne vrućine i crpiti ćemo iz njega novu snagu za nova lutanja.
Baš kao što zračna strujanja raspršuju oblake iznad nas, tako su se raspršili i velebitski stočari. Oko nas urušene kuće, neke začudo i obnovljene. Težak je bio i sam dolazak na ta mjesta po strmim stazama kamenih obronaka, a kad se na jednom mjestu prekopala prva šaka zemlje što su je bujice snosile s okolnih brda, tu se i ostajalo, zasnivao se život kako se najbolje moglo. Tako je nastao i Crni Sinokos na 800 metara nad morem, kojeg su davno zauzeli Trošelji. Danas su svi otišli. Kao da se planina zanjihala i razbacala ih po čitavom svijetu, planina koja se ne zaboravlja ali se u nju rijetko tko vraća.
Smirajem dana, tonu u mrak napuštena naselja, šutljiva i tajanstvena. Tonu u tišini koja lebdi cijelim krajem, čuvajući tajnu svojih ruševina, nijemog svjedoka življenja i umiranja na ovim vrletima. A velebitski putevi i staze ostaju i dalje staze ponovnih dolazaka nas zanesenjaka ovim prostorima.
13.01.2014, 07:43
Damir Labor
