Speleolozi SO HPK Sv. Mihovil su ovog proljeća poduzeli pet višednevnih istraživanja sustava u kojima je istraženo 583 metra novih kanala.
Speleolozi SO HPK Sv. Mihovil su ovog proljeća poduzeli pet višednevnih istraživanja sustava u kojima je istraženo 583 metra novih kanala.
Prvi tekst :-)
Nakon pet Mihovilovih višednevnih istraživanja najveći hrvatski speleološki sustav - Jamski sustav Crnopac (JSC) prešao duljinu od 68 kilometara
Aida & Teo Barišić
Više na klik
Speleolozi SO HPK Sv. Mihovil su ovog proljeća poduzeli pet višednevnih istraživanja sustava u kojima je istraženo 583 metra novih kanala. Pri spajanju jame Vlažna mađarica i JSC 2024. godine pronađeni su novi prostori oko prvog poznatog ulaza u sustav, ulaza Kita Gaćešina kroz koji su izvedene sve Mihovilove istraživačke akcije. Mogućnost boravka u bivku relativno blizu ulaza da se do njega može stići uvečer radnim petkom postala je izuzetno primamljivim mamcem. SO Sv. Mihovil se kao i ranijih godina prijavio na projekt Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza pod imenom Istraživanja hrvatskog krša 2026 i to u uobičajenoj varijanti višekratnog ulaska u sustav tijekom godine. Iako je bivak relativno blizu ulaza na dubini od 120 m, do mjesta istraživanja ipak treba ići nekih 2 i pol sata, a to vrijeme se pronalaskom novih kanala sve više produžuje.
U prvom istraživanju topografski je snimljena dvorana i kratki kanali pod zadnjim poznatim dijelovima blago kosog kanala Kviki desno koji se pruža prema zapadu do mjesta gdje nije bilo poznatih dijelova sustava (Koraloidno jezero).
U sljedećem istraživanju tehnički su penjana dva kamina na kraju gdje se u oba slučaja trebalo kopati u suhim blatnim nanosima na vrhovima.
U trećem se pak istraživanju spustilo u malu vertikalu i ponovno tehničkim penjanjem došlo do razvedenog dijela iza kojeg se novom tridesetak metara dubokom kosinom došlo do još šireg, razvedenijeg dijela prekrivenog šumom koraloida koja je svjedok nekadašnjeg jakog strujanja zraka kroz ovaj dio sustava. Pomnije je pogledana dvorana pod Koraloidnim jezerom za koju se pokazalo da je i dalje perspektivna za prolaz prema dolje kroz uske meandre.
U sljedećem se istraživanju zatvorila petlja prema jednom od dva mjesta kopanja u vrhu dimnjaka uz potvrdu da se na ovom mjestu nalaze pukotinski kamini kroz koje dolazi jaka zračna struja s površine.
U zadnjem istraživanju je pak pomaknuta sjeverna granica sustava za više od 100 metara. Na samom kraju je pronađeno mjesto koje je vrlo vjerojatno zatvoreno lučenjem kalcita iz vlage u jakoj struji zraka te je tim „čepom“ strujanje prekinuto i danas zapriječen prolaz u kanale s druge strane. Najsjevernija točka sustava je tlocrtno udaljena svega 70-ak metara od poznate šumarske nadstrešnice na Vodicama koja je česta baza za speleološke škole i vježbe HGSS-a. U blizini nadstrešnice prema zapadu je i jedna zanimljiva špiljica s jakim strujanjem zraka, što je potencijalna mogućnost da bi se proširivanjem uskih prolaza mogla spojiti na sustav. U zadnjoj velikoj dvorani novoistraženih dijelova trenutna je perspektiva u strmom uzlaznom kanalu prekrivenom velikim saljevima gdje se potrebno tehnički penjati, petnaestak metara visokom kaminu s kosim kanalom na vrhu i kopanju „čepa“. U novim dijelovima je pronađen i jedan isprani kanal s plitkim vodenim bazenčićem za koji tek treba istražiti vertikalni kamin odakle dolazi voda i malu vertikalicu u koju voda odlazi. Ovo mjesto je i mjesto potencijalnog novog bivka kojim bi se povećala efikasnost istraživanja.
Novoistraženi dijelovi su nazvani po djeci i unučadi speleologa istraživača (Zoja, Tanja, Eva, Super Andrija), a centralna dvorana i toponim za šire područje nazvano G.RAĐA što je igra riječi poznatog šibenskog vrtića i jedne druge speleoinstitucije. TRISTo je kombinacija jubilarnog 300-tog istraživanja sustava i tvrtke koja nam volonterski vrši dio računovodstvenih poslova, dok je Ponoćni kauboj dobio ime po nestašnom puhu koji se spustio 120 m pod zemlju i svake večeri grickao stvari, vrećice s juhom i tagliatellama, pokušao doći do sendviča za drugi dan boravka, čak i pregrizao plastičnu bočicu s rakijom za jutarnje pranje zuba.
U vrijeme zadnjeg istraživanja 19. – 22. lipnja 2026. u sustav su ušli i speleolozi SO HPD Željezničar iz Zagreba kroz ulaz Oaza i istražili 154 m novih kanala, čime je uz naših 583 m u ovoj godini sustav prešao duljinu od 68 kilometara (68.124 m). Istog vikenda sve je začinjeno novim velikim otkrićima u jami Burinci (SU Estavela, SO PDS Velebit), gdje je istraženo novih 755 m kanala uz brojne otvore u nove nepoznate prostore, tako da se i ova godina pokazuje izuzetno uzbudljivom za istraživače crnopačkog podzemlja.
______________________________________________
Drugi tekst :-)
Granice koje nestaju pod zemljom ili
Kako je Kita (Gaćešina) probudila poetu u meni
Hana Jusić
Svaki tekst ima nekakav uvod, a ovome glasi - ovo je sve, samo ne jedan ozbiljan speleo tekst.
Postoje mjesta na koja ne ideš zato što si spreman, već zato što osjetiš da trebaš otići. Podzemlje je za mene dugo bilo upravo takvo mjesto, nepoznato, pomalo zastrašujuće, ali neobično privlačno. Dan kada sam se okuražila zakoračiti pod zemlju, najbolji je dan u mome životu.
Prvi višednevni boravak u jami. Jesam li spremila sve? Je li nešto ostalo zaboravljeno? Jesam li ja spremna za ovo? Odgovori svi do jednoga glase «ne znam». Ali idem, to je ono što znam! Na dan polaska još jednom raspakiravam torbu, još jedna provjera, sve je tu, spremni smo! Ekipa u sastavu Teo, Aida, Ana i ja kreće na produženi vikend u podzemna prostranstva Crnopca, s ciljem nastavka istraživanja puteva Kite. Za većinu tima teren je poznat od ranije, dok je meni ovo prvi posjet kao i prvo višednevno iskustvo ove vrste. Već smo na kotačima, spremna ili nespremna, idem, to sam ionako odlučila ima tjedan dana, samo nisam bila u potpunosti svjesna svoje odluke. Ulazimo jedan za drugim u jamu, vanjski svijet polako nestaje, a vrijeme postaje relativan pojam. Red spuštanja, red penjanja, red provlačenja, i dolazimo do našeg doma narednih nekoliko dana, do bivka Ašov. Pripremamo ležajeve kad li primjetih jednu zanimljivost, zaboravila sam napuhanac. Krasno pomislih, krasno Hana. Preživjeti ću naravno, ali krasno… Jutarnja kava i idemo raditi. Odlazimo do mjesta gdje su Teo i Aida posljednji puta stali, «TRISTo». Put je zaista isprepleten, kako bi rekli, svega pomalo. Sada u potpunosti razumijem što znači orijentacija u podzemlju. Penj, spuštanje, penj, spuštanje, malo provlačenja da ne bude dosadno i stižemo do nje. Očaravajuća prečka. Malo je reći da su se svi organi u mome tijelu smanjili za otprilike jednu veličinu, a noge zaklecale. Lijepo je izložena, lijevo padina, visiš na pupku, a uza sve to ide i još malo uzbrdo. Ta prečka zapravo nije sama po sebi nimalo posebna ni iznimna, ali ono što u meni pokreće jest. Volim strah, odnosno volim osjećaj nakon pobjeđivanja nekoga straha. Strah se ne javlja zato što je prepreka nepremostiva već zato što traži povjerenje. Povjerenje u tijelo, u ljude, u opremu, u vlastitu sposobnost da ostaneš miran dok nisi siguran. Ponavljam si u sebi «Možeš ti to Hana, možeš ti to!», čujem iza sebe «Naravno da možeš!». Ipak nije u sebi. Oh Hano moja. Prečka je sada iza mene, i zapravo uopće nije tako strašna, samo tako djeluje. To su oni trenutci kada dolazi do promjena, osjećaš da rasteš. Jer, prepreka ostaje ista, ali pogled više nije.
Na ovome mjestu se i razilazimo, Aida i Ana idu vidjeti jedan upitnik niže nakon čega će nam se pridružiti, a Teo i ja odlazimo dalje. Malo puzanja po blatu i stižemo do novoga dijela, dvorane iz koje Teo oprema dalje do najviše točke koju vidimo i javlja da postoje dva prolaza koje bi trebalo provjeriti. Za jedan prolaz se potrebno osigurati, dok za drugi nije. Ana oprema jedan prolaz, dok se Aida nalazi u drugom, oba vode dalje i nepovezana su. Dvije vertikale su u pitanju, a konopa kao ni sidrišta nemamo više sa sobom. Bilo je ideja i da se vrati po konope na putu do bivka, no s obzirom da je tek petak, a već smo u kasnim popodnevnim satima, zaključak jest da ćemo nastaviti sutra. Najslađe tagliatelle i topla cedevita ikada! Sutradan njih troje nastavljaju s istraživanjem, dok ja ostajem u bivku, «čuvati» kućicu nam. Čudan je osjećaj biti «sam» u podzemlju. Istovremeno zastrašujuć i očaravajuć. Dan je kao stvoren za odmor od svakodnevnih budalaština. Konstantan zvuk kapanja vode, zapravo nevjerojatno umirujuć, poput kiše koja udara o prozorsko staklo.
U ta dva dana se istraživalo, a i Tanja i Zoja su dobile svoje mjesto u podzemlju. Došao je i trenutak za pozdraviti se sa podzemnim svijetom. Da me netko pitao jesmo li istim putem došli, prevarila bih i sebe i njega jer bih sa aposlutnom sigurnošću rekla ne! U moru noviteta i umora, shvatila sam da sam se apsolutno pogubila.
Ovoga puta to ne doživljavam kao problem, jer više ne tražim potpunu sigurnost. Možda je upravo to ono što podzemlje daje, ne odgovore, nego drugačiji odnos prema pitanjima.
Jer možda poanta nikada nije bila u tome da znaš gdje si, nego da ne prestaneš ići, čak i kada to ne znaš. A sada olovku prepuštam Teu, koji će ispisati jedan ozbiljan tekst.
30.06.2026, 08:35
Aida i Teo Barišić; Hana Jusić Foto: Hana Jusić i Aida Barišić
