Komisija za alpinizam HPS-a organizira za sve članove alpinističkih odsjeka ljetni alpinistički kamp „Moje prve Alpe“ . Cilj kampa je pružiti dodatno znanje penjačima koji nemaju iskustva penjanja u Alpama i povezati ljude unutar alpinističke zajednice raznih AO (Mosor, RAK, Matica, Željezničar i Velebit) - 20. do 23.6.2024.
Kako su Leo i Antonija koju godinu prije već bili na kampu preporučuju mi da se prijavim, a i njima je plan ponovno ići ove godine. Uspijevam se nekako organizirati s vremenom i pošaljem prijavu...pa šta bude..kroz par dana pristiže obavijest da sam primljena 😊, kao i moja školska kolegica Ana iz AO Mosor.
I tako se skupila vesela družina..
Prvi dan kampa je u deželi.. sastajanje na Vršiću u 8.00. Dalmatinska družina kreće večer ranije, s odmorom u Ogulinu u kući HGSS-a (najljepše posloženo oružarstvo koje sam vidjela, mogao bih se posramiti i Iglu sport).
Ranom zorom krećemo put Vršića, stižemo oko 8.30, a ekipa je gotovo spremna za put prema smjerovima koji planiraju penjati taj dan. Ja sam bila počašćena da me vodi ni više, ni manje nego Tea Čalogović, pročelnica Komisije za alpinizam RH, u stijenu Nad šitom glave, severna stena u smjer Kranjska poč. Moj prvi smjer od preko 240m.
Spremam opremu koja nam je potrebna, ubacim još koji klin ekstra, mislim se kad dođe zeznuta situacija u stijeni, lako zabijem ja klin pa prođem dalje ..bolje da ih ja imam na pojasu.
Kreće pristupni marš, pratim Teu koja ima zavidni tempo. Hodam stazom kojom sam prolazila prije otprilike godinu dana kad sam penjala Mojstrovku i mislim se .. da mi je netko rekao da ću ikad u ovoj stijeni penjati alpinistički smjer rekla bih da je lud. Slijedi dio pristupa preko 15ak metara strmog snježišta, a ja u ljetnim pristupnim cipelama bez dereza. U jednoj ruci kladivo, a prstima druge ruke zabijam se u led i nekako uspijevam doći do početka smjera.
Postavljam prvu dužinu i dolazim do dijela di bi mi baš trebao sad jedan zabijeni klin da se osjećam sigurnije... kad ono.. nigdje mjesto za zabiti ni klin ni bilo koje drugo međuosiguranje. Uhvatim rukom dio stijene, a ona mi se mrvi i ostaje u ruci.. uff..prvo buđenje u zoru, pakiranje opreme na brzinu jer su svi spremni, pa pristupni marš, pa prelazak snježišta u ljetnim pristupnim, penjanje alpskog smjera kao prva, a nije još niti 11 h..dosta izazova za jedan četvrtak...što je, tu je Luce, nazad nema..i nekako se skuliram, pogledam malo bolje kako ću se namjestiti i krenuti..i naravno, uspila sam. Ta situacija je stvarno bila velika stvar za mene..izlaženje iz neke svoje rekla bi komfor-safety zone.
Alpska stijena se razlikuje od naše, dosta je krušljiva jer je izložena ledu i jakim zimama tako da je na neki način i penjanja drugačiji. Treba čovjek biti dosta oprezniji kako ne bih dio stijene bacio na partnera ili druge naveze u stijeni..u smjeru se dobro napreduje na način da se penje u širokom raskoraku (gdje je to moguće), na način da se što manje stijena opterećuje/povlači kako se ne bih izazvali potencijalni odroni.
Tea nastavlja voditi sljedeće dužine. Prolazimo kroz stvarno lijepi alpski smjer u kojem ima dosta kamina, izloženih dijelova, otpenjavanja, pa opet penjanja i sl.. Za Teom kupim postavljenu opremu i učim kako što više širiti noge u tim dužinama :D, a i upala prepona sutradan je potvrdila da sam se dosta trudila.
Zadnja dužina pripada meni i iznenađenje za kraj..zelena livadica s predivnim vidicima i par ovčica da „začine“ tu alpsku priču. Vrijedilo je doći i to doživjeti.
Slijedi spust do Vršića i put za Italiju do skloništa Guido Brunner u dolini Rio Bianco koje će biti naš dom sljedeća tri dana.
I kad sam pomislila da je to sve od napora za danas i da ću čim dođem do skloništa s guštom otvoriti jedno hladno Laško na parkingu netko u grupi od nas 40-ak teretnjaka ( mislim da je svatko od nas nosio oko 30kg što opreme, što osobnih stvari) spomenuo da je do skloništa još oko 400mnv. Predivna šumska staza uz rijeku je bio križni put tog četvrtka. Popila sam to Laško u trenu, nakon što sam ispustila dušu do skloništa i nije mi žao što sam ga teglila do tamo.
Sutradan, već u podijeljenim navezama krećemo put smjera, opet 400 – 500m visinske pristupa, ali se osjećam kao perce nakon onog tereta od dana ranije. Penjanje stijene Cima Piccola della scala smjera Rampa est, manje zahtjevnijeg smjera od dana prije s divnim ljudima puni suporta ( hvala Ivona i Tina i Ana <3 ) i opet uspijevam širom raširenih nogu :D pomaknuti vlastitu granicu, pri tom dobiti i cipelu u glavu ( kacigu ) koja je penjaču iz naveze ispred jednostavno pala i krenula put mene, ali čarapa iz cipele me nije ni dotakla :D :D :D. Na sidrištu smo gledali igru svizaca koji su se vrtili i njuškali po stvarima koje su ostale na ulazu u smjer. S druge strane je predivan pogled na bivak Gorizia i stijenu Cimma alta di Riobianco. Stvarno divan dan.
U subotu nas je čekala još jedna rampa, ovaj put Orientale u stijeni Vetta Bella. Obzirom da je bilo dosta odrona i kamenja iz drugih smjerova koje smo uspješno uspjele izbjeći, naše mamite (Ivona i Tea) su ispravno donijele odluku i napravile sve da obje naveze u tom smjeru sigurno abseilaju.
Navečer družba, palačinke, zaslužena kapljica alkohola za opuštanje, ali nažalost bez Ivone koja je zadobila ozljedu noge pri silasku (ženo zmaju profeštaju šibenčani s tobom čim se oporaviš).
Kako je sve što je lipo kratko traje, tako i ova bajka. Nismo bili spremni na nagli povratak u stvarnost, pa tako pri povratku stajemo u Mojstrani i obilazimo Muzej planinarstva Slovenije, skrećemo u Tržić i obavljamo shopping klinova. Kao i svaki put kad krenem iz Alpa i ovaj put idem s nekom tugom što je gotovo, ali s osmjehom na licu jer mi je stvarno bilo lipo.
Koncept Mojih prvih Alpa je stvarno vrhunska stvar. Upoznala sam divne ljude koji su mi pomogli pomjeriti granice, ekipu s kojima sam se odlično provela u lipim alpskim krajolicima i hvala im na tom.
Također, Tea Glumac i cure svaka čast na organizaciji i trudu..nadam se da se vidimo opet.
18.07.2024, 07:42
Lucija Antić
