Izlet na Biokovo pod vodstvom Rite Vuković započinje od planinarskog doma Vošac.
Izlet na Biokovo pod vodstvom Rite Vuković započinje od planinarskog doma Vošac.
Puni entuzijazma penjemo se prvim blažim usponom pa nakon 10-minutnog zagrijavanja kratko stajemo da uhvatimo malo biokovskog zraka. “Ima li života na ovoj planini?” čujem riječi nekog iza sebe. Krajičkom oka pogledavam prema svim onim vrhovima ne bi li ugledala divokozu. Ubrzo nakon što smo stali kraj kapelice da se odmorimo, spazimo jednu na Velikom Troglavu koja nas je zasigurno promatrala s čuđenjem, kao i mi nju.
Na sjevernim padinama uočavamo ostatke snijega. Nikola se malo zaigrao s velikim komadima poluzaleđenog snijega koje je bacao u vrtaču. Dečki otpozadi mu dodaju još veći komad i dok ga junački baca, ekipa viče “eeee!!”. Nailazimo na kratki spust pun snijega, a netko poviče “vadi dereze!!”. Naravno da je bila šala jer smo ga prošli brzo i sigurno uz malo proklizavanja.
Zadnji uspon dovodi nas na cestu kojom se spuštamo do doma pod vrhom Sv. Jure. Tonći nam otvara vrata doma i tu pravimo dužu pauzu. Napunili smo želudce, spremni smo za osvajanje vrha. Vodičica Rita "iz Ukrajine" kako bi rekao Tonći, u čas nas je sve podigla na noge s pitanjem “tko će ići prvi?”. Nema odustajanja jer ako se nisi popeo na vrh, nisi ništa ni vidio. Zapuhani, ali s osmijehom na licu potvrđujemo da ovo uopće nije bilo loše za malo rastegnuti noge. Tu smo se ispred crkvice svi zajedno fotografirali.
Kreće povratak spuštanjem s vrha, preko Sedmine i Lokve pa sve do Vošca. Na Sedmini nas Tonći poziva na odmor - “Zapalite, popijte nešto.” Odjednom se vade pive, čuturice i cigarete. Pauzu nam je začinio zanimljivim saznanjima o cetinskoj kulturi te o nekadašnjem životu stanovnika sela smještenih podno Biokova. Nastavljamo put prema kući Slobodana Ravlića – Lokvi. Dok se približavamo, osjetimo miris dima i nekako priželjkujemo da nam je Tonći tamo pripremio gradele.
Tu su nas toplo dočekali domaćini i umjesto gradela poslužili nas pivom. Dan je izmicao, a vjetar se lagano pojačavao pa nam je valjalo krenuti. Iz Suzinih usta ponavljalo se nešto kao pjesma: “Ajmee eno onog odašiljačaaa!” Dolazimo do zadnje točke gdje se oni umorniji odvajaju i odlaze prema autima, a svi drugi s još rezerve u nogama, žustro gaze zadnjim usponom do Vošca.
Popeti se gore bilo je kao nagrada. Kakav trenutak, kakav pogled!
Neopisiv je osjećaj promatrati tu ljepotu mjesta gdje se planina spaja s morem. Malo smo sjedili i uživali dok se vjetar nije pojačao. Postajalo je sve hladnije pa smo se ubrzo još jednom zajedno fotografirali. Spustili smo se do auta i za kraj otišli na večeru u Trilj.
13.03.2025, 07:50
Ivana Bralić
