Mihovilci na visokogorskoj školi Mosoraša - The Dnevnik

Monte Rosa - srpanj 2024.

Nakon dolmitskog "šlaga na torti" prije tri tjedna čekala nas je trešnjica na vrhu šlaga - Monte Rosa, naš zadnji izlet mosoraške visokogorske škole. Razigranost dolomitskih masiva po zelenom krajoliku, koji svojom raznolikošću stvaraju magičnu privlačnost u oku promatrača a naročito planinara, razmazili su nas u iščekivanju novih talijanskih visokih lipota. Planinski masiv na granici Italije i Švicarske - Monte Rosa je prava snježna lipotica.

U njeno podnožje stižemo u kasno popodne 10.07. na visinu cca 1200m, podižemo šatore u lipo uređenom kampu na rubu pitoresknog gradića Alagna Valesia. Nakon obroka u obližnjoj piceriji planinska rijeka nas ušuškava na počinak. Već u 7 smo bili komplet spakirani i spremni ko zapete puške na pokret. Ostavljamo aute na divljem parkingu i prvom žičarom iz samog centra pomenutog lipog gradića krećemo na uspon. Presjedamo još dva puta i nakon treće žičare na visini od cca 3000m nas čeka snijeg. Oblačimo dereze i ostalu pripadajuću zimsku opremu. Sniga ima sve više. Umisto "normalnom" trasom naš nas vodič Rajko vodi "adrenalinskom" okomitijom stazom koja  je opremljena sajlama. Nakon  manje od dva sata dolazimo do doma Rifugio Gnifetti naše baze na 3600m sljedeće dvi noći.

Okrepljujemo se, neki se bacaju na njihove predobre kolače. Prekrasno vrime koristimo za slikavanje na terasi. Krećemo na aklimatizacijski uspon. Kako se dom nalazi na klisuri potrebno se svaki put spustiti na glečer podno doma. Navezujemo se i u skupinama 3-4 napredujemo pomalo uz ne baš strme padine ledenjaka. Napredovanjem vrime se minja i vidljivost postaje sve manja. Podno prijevoja na 4000m Rajko zaključije da ne idemo dalje i okrećemo se nazad. Navečer nakon obilne večere u 4 slijeda dogovaramo za sutra i zaključujemo da zbog lošeg vrimena ćemo veći dio dana provesti u domu. Prvo spavanje na 3600 rijetko ko podnosi bez problema.

Ujutro laganini doručak i osluškivanje vrimena, proučavanje svih mogućih prognoza. Nakon kratkog vijećanja naš profešur Mate odlučuje da se po želji ide na novi aklimatizacijski uspon. Nas sedmero u dvi naveze krećemo taman kad se iznad nas otvara nebeski prozor pa dolazimo lakše do jučerašnjeg prijevoja. U daljini oko nas se sve crni. Procjenjujemo da imamo taman vrimena da popenjemo Piramide Vincent. Zadnjih 100m prije vrha sve se zaškurilo i okrenija je jaki vitar sa snigom-kišom, na vrhu kratko slikavanje i brzi povratak niz dolinu. Zadovoljstvo nije pokvarila ni mokra roba, bitno da su gojze ostale suve. Nakon večere dogovori i priprema za sutrašnji glavni uspon na Signalkuppe. Kratki ali tvrđi san nego noć prije prekidamo u 1:30, svi ko mala vojska u tišini dugih hodnika velikog doma užurbano oblačimo opremu i pakiramo zadnje stvari za uspon.

Doručkujemo i oko 3 sata po mrklom mraku krećemo uzbrdo. Naša slojevita roba nas štiti od hladnog vitra koji se spušta niz dolinu. Naziru se bile brdovite gromade raspuklih ledenjaka, u mraku izgledaju još dominantnije. Prelazimo prvi prijevoj a onda i drugi. Sviće, vizure koje pri tom nastaju teško je opisati. Mir buđenja novog dana opija sva čula. Ulazimo u dugu dolinu prije zadnjeg uspona, na vrhu se nazire naš cilj - dom Margarita  (4559m). Nasrid doline otvara nam se pogled prema njegovom veličanstvu Matterhorn, jedno ga je viditi na Toblerone čokoladi a drugo uživo isprid sebe kako strmim oštrim liticama štiti svoju nedodirljivost.

Na zadnjem zasjenjenom usponu ispod doma već pomalo umorne i podhlađene hladni vitar nas još jače šiba i baca na nas ledenu škalju, prognoza kaže osjet -18,  krećemo se vrlo polako. Kuvanje na +38 doma mi se sada čini kao prava uživancija. Stižemo na vrh skroz promrzli i plavi, neki su ostali bez glasa, neki za crnim vrhovima prstiju, a neki „samo“ sa ledenom treskavicom. Toplina doma u kombinaciji sa toplim napitcima nas polako vraćaju u život. Plavo nebo gori i nisko „more“ oblaka ispod nas nestvarna su scena za slikavanje. Pogledi prema drugim alpskim 4-tisućnjacima i onom najvećem Mont Blanc daje nam do znanja di smo.

Povratak po sada već visoko uzdignutom suncu daje nam slobodu da skinemo koji sloj robe sa sebe i da više guštamo u snježno šlagovitim krajolicima. Neki se odlučuju svratiti do brončanog Isusa na manjoj kamenoj uzvisini a ostali nastavljaju u naš bazni dom. Nakon odmora i pakiranja preostalih stvari iz doma nastavljamo dalje niz dolinu do žičare.

Popodne stižemo u naš početni kamp, postavljamo šatore i nakon tri dana uživamo u blagodatima tuširanja. Ko novi puni dojmova, koji se još nisu smjestili i slegli, odlazimo na picu i pivo. Sutra nas čeka dug put i povratak u realnost na +38... sada mi se ipak čini da onih -18 i nije tako loše. 

________________________________________________________

3. vikend VS Mosor Čvrsnica 22. - 24.03.2024.

Hohe Tauren National Park Austrija Kleine Ankogel 3096mnv

Nakon slovenskih Alpi red je došao i na austrijske. Naš cilj je bio Kleine Ankogel, vrh koji se nalazi u Nacionalnom parku Hohe Tauern, najstarijem i najvećem nacionalnom parku u Austriji sa oko 300 vrhova s preko tri tisuće metara, velikim alpskim travnjacima, ledenjacima i slapovima. Godine 1762. poljoprivrednik po imenu Patschg prvi je stigao do vrha ledenjaka. Zanimljivo je da je najviši vrh planinske skupine osvojen 1859. godine Još jedna zanimljivost Ankogela je ogromno skijalište na planinskoj strani, gdje posjetitelje dočekuje 12 skijaških staza.

Petak 22.03.

Na put kreće 13 školaraca predvođenih sa voditeljima Matom, Vladom i Rajkom. Ovaj put moj met (po vodiški: dobar prijatelj) Filip nije mogao zbog obaveza ići s nama. Zoran, Anja i Ana su me pokupili na autoputu iz Splita.

Uz vrlo ugodnu vožnju i razgovor o zanimljivim temama stigli smo do Mallnitza. Nakon večere odlazimo u lokalni kafić gdje pojedinci iskazuju svoj ”talent” za pjevanje što nas je dovodilo do smijeha i pokoje suze. Prva neformalna vježba te večeri je što duže ostajanje budnima sa što manje sna, uz prikladnu hidrataciju mangom. To je bilo simuliranje uvjeta u Alpama.

Subota 23.03.

Nakon doručka u hotelu Karntnerhof i spremanja stvari zaputili smo se prema donjoj postaji žičare Ankogelbahn 1287mnv. Sa gondolama smo se prebacili do srednje među stanice te zatim do gornje stanice na 2636 mnv. Spuštamo se preko ski staze do moderno uređenog doma Hannoverhaus na 2565 mnv. Lijepi sunčan dan, pogledi na sve strane, u daljini se vide prekrasne planine pod snježnim bijelim prekrivačem.

Divota, osjećaj kao da sam na rivi. Lipi dan za pravu uživanciju. Na terasi doma opremili smo se sa svom potrebnom opremom za zimsko planinarenje i navezali se u četiri naveza,tri naveza sa tri člana i jedna naveza sa četiri člana. Mate nam je govorio o lavinama i razlici između sunčanih i sjenovitih padina.

Rajko i Vlado su krenuli ranije u izvidnicu staze, a naveze su se izmjenjivale u prtenju snijega. Prošli smo krajem ladenjaka Lassacher Kees koji postupno otapa i nestaje. Izlaskom na greben skidamo naveze i pod vodstvom Rajka krećemo prema vrhu. Meni posebno uzbuđenje jer prvi put idem preko 3000 mnv. Dolaskom na vrh već smo pod oblakom ali u jednom trenutku otvara se pogled prema atraktivnom grebenu i vrhu Ankogel 3252mnv.

Nakon kraće stanke za slikavanje i marendavanje krećemo se nazad istim putem prema domu. Vrijme se značajno pogoršava vidljivost je sve manja, a vjetar pojačava sve većom jačinom. Trebali smo još odraditi vježbe zaustavljanja sa cepinom i izrade snježnog sidrišta no vremenski uvjeti nam jednostavno nisu dozvolili. Po prognozi u najavi za popodne je bilo pogoršanje vremena uz padaline snijega i oštrog sjeverca. Mate nam sutradan objašnjava da su ti uvjeti normalna pojava u Alpama, a mi smo dobili dobru vježbu i školu da se znamo nositi sa takvim uvijetima.

Uz Rajkovo veliko iskustvo i znanje snalaženja u prostoru probijali smo snježne zanose i vitar. Uz nas paralerno u jednom trenetku išla je škola visokogoroca iz Zagreba. Uz malo veći napor napokon smo došli do doma. Velika radost i zadovoljstvo u nama nakon lipe ture. Večeru smo proveli uz druženje i izmjenu dojmova, odlazak na odmor i zasluženi spavanac.

Nedjelja 24.03.

Ujutro doručkovanje i spremanje opreme za vježbu priječenja snježne padine i izradu snježnog sidrišta. Mate nam objašnjava kako ćemo koristiti cepin u prelasku snježne padine i hvata nas za nogu da vidi da li se dobro služimo sa cepinom. Drugu vježbu nam daje zadatak da izradimo snježno sidrište u obliku gljive ili suze.

Radimo po navezama,Tanja,Zoran i ja. Lagano pada snijeg, vrijeme je skoro idilično. Lopatama radimo krug promjera1,5m. Stavljamo tri cepina, zagladili smo rukavicama žlijeb gdje treba proći konop. Svaki kraj vodičkog uža označavamo sa drugim čvorom. Upotrebljavamo gurtne, karabinere, prusik i spravicu reverso. Izrađujemo sistem sigurnog spuštanja niz padinu. Vježba je uspješno odrađena i Mate nam daje otpust.

Tko doma a tko na skijanje?! Čekamo na gondole i spuštamo se do parkinga uz pogled na prekrasni krajolik. Dogovor je da stanemo u najstariji restoran Gasthof Pension Deutcher Peter koji vodi obitelj Tschauko već 22 generacije. Ime restoranu je dao car Karlo VI. otac Marije Terezije. Nakon ručka zaputili smo se domu svom.

Jedan izvrstan vikend je iza mene pun dojmova. Hvala našim voditeljima i ekipi koja je upijala novo znanje i iskustvo.

___________________________________________________________

1. vikend VS Mosor Čvrsnica 02. - 03.03.2024.

Prvi dan

Ivan Dolac-Kota 2093

Vježbe izrade bivka u snijegu - vučja jama

Drugi dan

Kota 2093-Pločno(2228m)-Jelinak-Ivan Dolac

Vježbe naveza

Nakon pet uvodnih predavanja koja smo odslušali četvrtkom u prostorijama kluba HPD Mosor Split napokon je došao prvi izlet šeste visokogorske škole. Voditelj škole je Mate Balić.

U subotu ujutro u 5:30h krećem iz Vodica prema Šibeniku gdje me čekaju Filip, moj kompanjon u visokogroskoj i Stipica, koji je prije 4 godine završio visokogorsku školu. Putem stajemo u Trilju te obavljam već tradicionalnu kupovinu bureka i zalihe kruha za dva dana. Sastajemo se sa ostalih jedanest školaraca i članovima visokogorske sekcije VS Mosor koji će biti u pratnji. Mia, članica našeg kluba, je isto prisutna.

Nakon doručka i kave u Hajdučkim Vrletima uputili smo se autima prema Ivan Dolcu. Vođa puta je Marko Kovač zvani Putnik Lik, u pravom smislu tog nadimka jedna zanimljiva osoba.

Krenuli smo od Blidinjskog jezera, strmom stazom iz Ivan Dolca prema grebenu Čvrsnice. Staza je u jednom šumskom predjelu dosta strma a blato i lišće nam dodatno otežavaju hodanje sa teškim ruksacima.

Snježna granica se nalazila na otprilike 1600 m. Kako smo se penjali sve više tako se povećavala debljina snježnog pokrivača. Prtili smo snijeg i učili kako se izmjenjivati. Iznad 2000 m površina snijega je bila zamrznuta pa su i propadanja bila rjeđa.

Svrha ovog izleta je vježba bivakiranja. Cilj je iskopati tzv. vučju jamu u snijegu i u njoj prenoćiti. Isto tako trebali smo vježbati hodanje u navezu po snijegu kako bismo barem približno dobili osjećaj hodanja po ledenjaku u visokom gorju. Nakon 5 sati penjanja stigli smo do kuće GSS-a na Čvrsnici Kota 2093m. Tu smo se malo ugrijali a bivši školarci su ostali u njoj noćiti. Barem oni koji nisu željeli ponoviti iskustvo spavanja u vučjoj jami. Voditelj škole Mate zapikirao je jedan snježni nanos kao mjesto radnje tj. mjesto za iskapanje naših jama. Nakon provjere dubine lavinskom sondom i kratkih uputa prionuli smo izradi (čitaj: kopanju) bivka tj. vučje jame. Radilo se u paru, po dvoje na jedan bivak. Moj partner Filip je bio željan da isproba lopatu koju je dobio par dana prije za svoj pedeseti rođendan. I tako smo Filip i ja prionuli na "posao". Nakon 4 sata snježnog lopatanja već nas je zahvatio mrak te smo sa lampama na glavi priveli kraju našu vučju jamu. Inače, Filip je po struci diplomirani arhitekt.

Nakon četverostanog rada na jami mogu odgovorno tvrditi da je svoju diplomu zaradio učenjem i zalaganjem.😁 Napravljeni su otvori sa štapom poviše nas za cirkulaciju zraka. Odvodi za CO2 su izrađeni po svim pravilima struke. Ostali školarci su također zgotovili i vrhunski odradili izradu jame. Presvukli smo se u skloništu i podružili uz razmjenu dojmova jedva čekajući odlazak na počinak u naše jame. Upalili smo šteriku koja nam je bila kontrola kisika u jami i prividno davala osjećaj topline. Važno je bilo tokom noći kontrolirati da se šterika ne ugasi. Buđenje u 6:30h. Prvi zadatak 6. visokogorske škole uspješno odrađen ili bolje reći uspješno prespavan u vučjoj jami.

Drugi dan smo imali odraditi vježbu hodanja u navezu do vrha Pločno (2228 m). Po prvi put se susrećem sa navezom. Navlačimo na sebe kompletnu opremu koju smo nosili: kacigu, dereze, cepin, rukavice i pojas s karabinerima, gurtnama, zamkama i prusik.Učimo vezivanje vodičkog užeta sa 4 člana u jednom navezu. Formirana su 4 naveza sa po 4 člana i krećemo prema vrhu. Uvjeti su pravi visokogorski: snijeg, hladnoća i slaba vidljivost, prava simulacija za ledenjake i pukotine.