Sa odmakom od šest dana i dalje analiziram svaki naš korak koji nas je doveo u situaciju u kojoj se nitko u planini ne želi naći. Nismo bezglavo otišli u planinu, prognoza nam je išla na ruku, tehnički smo educirani za puno kompleksnije uspone, imali smo svu potrebnu opremu i dobro smo bili upoznati sa smjerom kojim smo planirali penjati.
Matterhorn je želja valjda svakog tko se bavi planinarenjem, penjanjem, alpinizmom ili samo stremi visinama. Želja je u ladici čekala godinama, prolazili smo pokraj, penjali u bližem i daljem susjedstvu i čekali da sve dobro "prokuha". Kad je prokuhalo i mi složili okvirni plan kad i kako, zločesti krevet u našoj sobi slomio je mali prst na nozi samo kako bi dodatno "začinio" i zakomplicirao Matterhorn. Ipak krećemo u Alpe bez nekih velikih planova, idemo vidjeti sluša li mali prst Antoniu, boli li u zimskoj gojzerici. Odlazimo u Breuil-Cerviniu, penjemo se na zadnju stanicu gondole i šetamo po ski stazi do 3.800m usput se aklimatizirajući jer ipak smo došli sa 2m nadmorske visine. Ujutro se kupimo iz kampa, odlazimo u Zermatt, oblačimo se u planinare i krećemo u Hornlihutte, startno mjesto uspona Hornligrat smjerom. Uvečer zadnja provjera vremenske prognoze, savršeno vrijeme, do 15km/h vjetra, vedro sa par oblačića u popodnevnim satima, predvečer do 1cm snijega na vršnom grebenu, komentiramo kako ni sami sebi bolju prognozu ne bi dali.
Krećemo ujutro iz doma zadnji, nakon svih komercijalnih naveza, stijenu obasjavamo čeonim lampama, vidimo taman dovoljno da znamo da smo se pogubili ali veseli i opušteni napredujemo nekim našim ritmom. Osiguravamo jedno drugu na svim imalo izloženim dijelovima, igramo na sigurno, rano je i imamo svo „vrijeme svijeta“. Pred Solvay Hutom prolazimo neke naveze koje su zapele ispod skloništa, bacamo im uže i osiguravamo ih da se popnu gore. Nastavljamo po grebenu prema vrhu, ulazimo u dio na kojem je potrebna zimska oprema, vedro je i dalje. Poviše naših glava vidimo Sv. Bernarda kako pazi na nas i čuva nas da ne napravimo kakvu glupost. U zadnjoj dužini do Bernarda nebo se počinje zatvarati, računam kako su to malo uranili oni oblačići iz prognoze, vezujem se na kip kako bi osigurao Antoniu međutim čujem lagano zujanje oko kipa. Ajde, to je samo malo elektriciteta, a mi i tako za pet minuta krećemo nizbrdo. Prolazimo greben do talijanskog križa u oblaku, vidljivost je 10 metara, i dalje mislim kako je to samo oblak na vrhu i kako će se za par minuta ponovo sve raščistiti. Uh, kako kriva pretpostavka! Ispod križa smo kraće od minute, ni klupsku zastavu ne vadimo, povlačimo se koliko god brže možemo, dolazimo na sredinu grebena kad nas statički elektricitet jedno i drugo spušta na koljena. Trenutak panike pa još brže vraćanje u „safe mode“ i dolazak do kipa, mičemo sva željeza od sebe, vezujemo ih na dvije zamke i bacamo što dalje, sjedamo na ruksake i spuštamo se među onih par stijena na samom vrhu. Poviše nas kreće ozbiljno „puškaranje“ u oblacima. E, ovo nije bilo u prognozi tog dana! Čekamo nekih 10 minuta da barem malo stane kako bismo što prije nestali sa vršnog grebena, krećemo u abseil nekih 200-njak metara, sad je već bolja situacija, nismo na grebenu, nismo toliko eksponirani, a i vrijeme se, bar se tako čini, smiruje polako. Da, bar se tako činilo jednu minutu. Kreće krupa svih krupa, valjda je Matterhorn pričekao da se barem spustimo sa samom vrha kako bi nas dodatno rashladio i zatrpao snijegom i ledom. I dalje smo full skoncentrirani, radimo sve školski, pazimo jedno na drugo, već na vršnom grebenu smo odlučili da ćemo zbog uvjeta koji su nas zatekli noć provesti u Solvay Hut-u pa ujutro krenuti prema Hornlihutte-u polako i na miru. Dok mi abseilamo prema skloništu lagano pada mrak, munje i dalje paraju nebo, snijeg i dalje neumoljivo pada, a svom veselju pridružuje se i prva od nekoliko lavina kamenja na „ramenu“ est face-a Matterhorna. Sreća, sve su se pokrenule ispod nas tako da smo ih gledali sa sigurne udaljenosti. Kad smo prošli rame i bili nekih 100-njak metara poviše skloništa, u još jednom u nizu abseila Antoniu zanosi, udara derezom u stijenu i samo viče „puklo je“! E sad smo već u ozbiljnom problemu! Računam da je zglob iskočio i da će u zimskoj gojzerici moći uz moju pomoć doći do skloništa, ima još nekih 4 do 5 dužina abseila pa ćemo vidjeti što i kako za sutra. Nakon dvije dužine spuštanja bol se samo povećava, agonija je sa svakim pokretom sve veća, vrijeme se ne smiruje, jedino pozitivno je što smo već ispod oblaka pa je barem vidljivost dobra. U toj situaciji nailazimo u mraku na navezu Bugara koji iako neozlijeđeni ni sami ne znaju kako i kojim smjerom dalje. Osiguravamo se na jednom od ringova za abseil i odlučujemo se na poziv gorskoj službi. U prvom kontaktu sa gorskom službom javljam lokaciju i osoba sa druge strane mi odgovara da zna gdje smo jer smo već zvali, ja odgovaram da nismo i da mi nije jasno, a čovjek govori da smo zvali i da nismo ozlijeđeni pa nam oni ne mogu pomoći?!?!!? Nakon nekoliko minuta nesporazuma sve se rasvijetljava, bugarska naveza koju smo stigli je tražila evakuaciju iz stijene 10-tak minuta prije našeg poziva, a kako nisu bili ozlijeđeni GSS ih je uputio da se nastave dalje sami spuštati.
Na kraju, nakon dobre koordinacije, uzletio je heli iz Visp-a, Antonia je prva evakuirana iz stijene, nakon nje dvojica bugara pa u trećem naletu ja i letač spašavatelj. Heli je nas dvoje odveo u bolnicu u Visp, odmah je izvršeno snimanje stanje potkoljenice, utvrđeno puknuće fibule i istegnuće ligamenata skočnog zgloba lijeve noge. Nakon preležanog ostatka noći, dogovaramo se da nema smisla čekati na operaciju u Švicarskoj i da nam je najpametnije da se što prije domognemo kuće. Nakon dan i po vožnje stižemo na hitni prijem šibenske bolnice, Antonia je odmah primljena i dan nakon operirana. Sad slijedi nekoliko mjeseci oporavka što i nije tako loše za nemirni duh kakav je njen! Što idem stariji sve više mi se čini da se sve događa s nekim razlogom pa se veselim narednom periodu da vidimo koji je to razlog bio.
Za kraj, u gorskoj službi su nas naučili kako je svaki događaj potrebno proanalizirati kako bi se u budućnosti loše stvari popravile. Sa odmakom od šest dana i dalje analiziram svaki naš korak koji nas je doveo u situaciju u kojoj se nitko u planini ne želi naći. Nismo bezglavo otišli u planinu, prognoza nam je išla na ruku, tehnički smo educirani za puno kompleksnije uspone, imali smo svu potrebnu opremu i dobro smo bili upoznati sa smjerom kojim smo planirali penjati. Mogli smo biti brži u napredovanju pa bi nas nevrijeme ulovilo u znatno nižem dijelu stijene, a ne na vršnom grebenu. Kako smo mislili da nas čeka savršeno vrijeme igrali smo na kartu sigurnosti pa smo se i gdje je trebalo i nekad gdje nije trebalo osiguravali. Mogli smo krenuti u spust sa kipa Sv. Bernarda bez odlaska na križ odmah kad nas je oblak zatvorio i krenulo zujanje, bili bismo „ukrali“ 15 minuta vremena. Nismo jer smo mislili da je to samo oblak koji je zapeo za vrh. Ni sad još ne znam što smo bolje trebali napraviti ali znam da ne postoji osoba koju bih više volio kraj sebe od moje Antonie kad se sve to počelo događati. Ne da bi joj bilo kao i meni nego zato što sam znao da imam osobu koja je u stanju ostati savršeno mirna i posložena u tim nesavršenim situacijama.
U bolnici u Visp, odmah po našem dolasku su nas obavijestili da su to popodne zaprimili obavijest o crvenom meteoalarmu u bernskoj regiji, da ima više poginulih i ozlijeđenih u planinama. Ipak je nešto spojilo što nije bilo baš najavljeno ranije.
19.08.2024, 14:39
Leonardo Grubelić
