Glavno pitanje na zadnjem sastanku kluba bilo je kakvo će bit vrijeme u nedjelju 02.06. Razmatrale su se razne mogućnosti i planovi i na kraju je Neven predložio odlazak na Velebit. Predložio je šetnju kanjonom Orljače te uspon na Jerkovac (1245m) odakle puca fantastičan pogled na kanjon Male Paklenice. Daljnji plan bio je sa Jerkovca preko Velikog Koma (1243m) spustiti se ponovo na Orljaču i nazad na Malo Libinje gdje nam je u stvari i start cijele priče.
Dan prije polaska neumoljivo je padala kiša pa je vjerojatno mali broj nas pomišljao kako će se sutradan uopće krenuti na izlet. Međutim, nedjelja je osvanula donekle sunčana pa se kod bazena okupilo dvanaest članova kluba. Potrpali su se u automobile i krenuli u novu avanturu. Rovanjska nam je ponudila prohladno jutro i toplu kavu, dućan i zadnji dogovor. Malo asfaltom, malo makadamom automobilima smo se dovezli podno platoa Malog Libinja. Aute ostavili i spremno krenuli. Markiranom stazom došli smo do Malog Libinja gdje nas je kao i uvijek osupnuo prizor prekrasne prirode i još ljepših konja.
Nedavno se pojavio članak kako postoji banda ljudi koja te prekrasne životinje ubija i zarađuje na njihovom mesu. Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojih se konjima ne može prići već nas drže na pristojnoj udaljenosti. Nastojeći da ih što manje uznemiravamo produžujemo prema zapadu. Damir i Ana se odvajaju i odlaze desno iza brda Gradina, više sjevernije, pokušavajući pronaći stare grobove. Naime, koliko sam shvatio Damira postoje podaci kako su na tom području pronađeni grobovi u kojima su ljudske kosti ljudi koji su bili iznimno visoki, preko dva metra. Plan je bio da ih pronađu te da se ponovo susretnemo iznad kanjona Orljače. Mi ostali produžili smo lijevo od Gradine, prema zapadu, prema Kneževića stanovima.
Prolaskom kroz Kneževića stanove putem kojim može proći i dobar terenac popričali smo sa jedinim stanovnikom ovog dijela Velebita koji nam je pojasnio kako postoji jedan grob na samoj Gradini ali nije znao reći ništa više od toga. Odbili smo ponuđenu rakijicu te produžili prema Orljači. Malo smo se probijali kroz gustu makiju i šumu te nakon nekih pola sata izašli na vrh kanjona Orljače. Plan je bio spustiti se u kanjon te se kanjonom uspinjati u pravcu Vlaškog grada. Međutim, Orljača je u dnu bila puna vode (inače kroz većinu godine kanjon Orljače je potpuno suh) pa smo od zamisli odustali i produžili istočnim obronkom kanjona. Ovaj dio obronka je prohodan i prolazi se bez većih problema. Povremeno se hoda i starim stazama kojima se vjerojatno stoka vodila na pojila.
Naletjeli smo i na jedan neoznačeni bunar dubok oko pet, šest metara. Naš speleolog pripravnik (Ale) nije imao baš volje istražiti ga. Penjući se dalje obronkom pokupili smo Damira i Anu, koji nisu uspjeli naći ono što su tražili, te smo se spustili u kanjon koji je u ovom, gornjem dijelu bio lakši za gaženje. Vode je bilo na momente stvarno previše, pa smo glumili i divokoze zaobilazeći jezerca, a i gazili smo po vodi. Cijeli kanjon je jako zanimljiv, sedimenti raznih boja, a voda je na momente izrazito crvena jer je cijeli kanjon prošaran izrazito crvenim naslagama blata i zemlje (nemam pojma o čemu se tu radi, neki su rekli da je boksit, a neki da u tim sedimentima mora biti velike koncentracije željeza). Hrabro gazeći po vodi i skakajući po stijenama došli smo do velike crvene zemljane padine gdje smo skrenuli lijevo nastavljajući kroz gustu, jedva prohodnu šumu. Mijo je komentirao:“ Ma kakva Amazona ovo je džungla, ovdje ljudska noga još kročila nije“. Međutim, ubrzo je demantiran jer smo pronašli ostatke staklene boce.
Uspon šumom, strm, klizav i jako težak otežala nam je i kiša ali nas je to penjanje dovelo do male kozje staze na čijem kraju nas je dočekao prekrasan borovom šumom ograđen proplanak. Odluka je pala. Ovdje, u oblaku koji je prekrio proplanak odmoriti ćemo i marendati. Proplanak odnosno sedlo nalazi se otprilike na pola puta između Velikog koma i Jerkovca koji su naš cilj. Odmarajući zaključujemo kako nam se na Jerkovac ne isplati ići. Prekrio ga je gusti oblak i od pogleda neće biti ništa. Pola sata odmora za nas vrsne planinare je bilo dovoljno i krenusmo dalje prema Velikom Komu. Ovaj dio koji cijelo vrijeme vodi preko samog hrpta je izuzetno zanimljiv, prekrasan.
Nekoliko puta nam je oblak dozvolio pogled na okolinu koja je ispresijecana prekrasnim proljetnim bojama. Vrhunac cijelog izleta (barem za mene) bio je kad su nam oblaci dozvolili pogled na Sveto Brdo koje dominira nad ovim dijelom Velebita. Kao da čuva ovaj dio Velebita, budno pazi na sve nas. Spuštanje sa V. Koma vrlo strmom padinom prema kanjonu Orljače avantura je koju treba probati. Nije teško, dapače, na momente može se i trčati. Slijedio je mali odmor te Nevenovo već tradicionalno kupanje u Orljači. Laganom šetnjom vratili smo se na Malo Libinje, pozdravili konje i dokasali do automobila. Posljednji pogled prema velebnom Velebitu. Do slijedećeg puta. Hvala Nevenu i Damiru L. na prekrasnoj nedjelji.
06.06.2013, 14:59
Damir Horvatović
