Halo, Mošo zove….
„Vraćaju se dugovi od 6-te planinarske škole. Idemo na Struge jer nismo mogli u sklopu škole zbog ružnog vrimena, ali sad idemo!“
Auuuuu, pa tko se ne bi odazvao tom pozivu?? Svjetlo vadi gojzerice - IDEMO!
Ma ni pomisao o mojoj lošoj kondiciji me nije zaustavilo da spremim ruksak i nervozno cupkam subotu ujutro na poslu…Kad će pokret???
I tako subota 19.09.2015. u 15.30. s bazena krenuli planinari. Prva stanica Starigrad, zatim uz serpentine prekrasan pogled i prava mala relly avantura pogotovo ako voziš iza crvenog pola naše „šumaherke“ Sanje , hehe J
Stigli na Veliko Rujno, parking, ruksak na leđa i kreni. Prebrojavanje……ima nas 18
Prolazili smo kroz prekrasnu šumu, na prvom vidikovcu smo gledali predivan zalazak sunca, ponovo šuma, mirisi, pogled na kanjon Paklenice , u daljini Sveto brdo. Ah….
Mrak se spustio i bilo je vrijeme za (moju prvu) noćnu avanturu. Upalila sam tikicu, jeeeeee
Na prijevoju kad smo se okrenuli i pogledali ispred nas se ukazala svjetla, tisuće svjetala Zadra, Nina, Paga, otoka…. Nezaboravno i vrijedno svakog koraka do gore.
Tada je Moši počela „mirisati kućica“, a ja naiva pomislila evo još par koraka………E moj druže tih 500 metara meni duže nego cili ovaj uspon….srećom okrenuli smo priču na puhove i velike oći u mraku pa sam i to izgurala.
Ono što je mene tjeralo nogu pred nogu tih 500 m je bila pomisao da nas u skloništu čekaju Branka i Kojo i logorska vatrica….. joj kako sam im se razveselila kad sam ih vidila.
Sklonište je prekrasno, uloženo puno truda i ljubavi planinara, ležajeva za sve nas, suđa i naravno peć na drva, prekrasan rukohvat od drveta koji vodi na gornje spavaonice….
Vadimo spizu, vatra je spremna, društvo čeka…ohoho…. i rođendan jedan slavimo….
Spavanac uz kišu, grmljavinu i… ma neću vam sve ispričati jer nisam sigurna da li je bio puh ili miš koji se usudio pored nas 20 krasti kruh…a možda sam i samo sanjala …kao i još neki….čudni snovi na tim Strugama…..
Ujutro buđenje, kišica, magla…..temperatura 10 c. Ooooo, imamo goste (ili smo ipak mi gosti) jedna mala maca, prekrasna….. zabrinuli smo se kako će prezimiti ako ovdje ostane ali ona nas je pratila do bunara na Marasovcu kao pravi domaćin dok smo napunili vodu i vratili se u sklonište da pospremimo i krenemo nazad, jer je magla bila upornija i nije nam dala da se popnemo na Vaganski vrh ovaj put..
Mislim da će maca biti ok, pojela je pancete da ima zalihe masti za ovaj mjesec sigurno a i već će netko drugi naići…..
Dio puta magla a zatim ponovo prekrasni vidici….
Ponovo prolazak kroz šumu, udah-izdah, sakupljanje energije za povratak u grad ......i nema stresa, nema misli, negative….zen, lebdiš, iznad svega si i dišeš punim plućima i ne želiš otići iz šume…. O da …. povezani smo ……čovjek i priroda, samo smo mi zaboravili slušati nju u sebi…..
Kad smo se spustili u nizinu na putu prema autima grmovi kupina , a mi….zagrlili svatko svoj i udri. A slasti, mmmm….
I tako s osmjehom od 1 000 000 kupina pozdravljamo Velebit uz obećanje da ćemo se ponovo vratiti. Mošo raspušta svoje malo stado koje mu je zahvalno na još jednoj lipoj turi u dobrome društvu….
Vidimo se drugi put….
06.10.2015, 10:00
Svjetlana Dodig
