Svaki vrh ima priču, a ovaj ima dvije. Prva je da postoje ljudi koje znaš cijeli život ali ih u stvari ne poznaš, a s druge strane i oni ljudi koje kao znaš u dušu kakvi su ali samo ih još nisi upoznao. Tako je meni izgledao susret i upoznavanje Sokola, znamo se preko fejsa već 7-8 god. Trebali smo i penjati već 3-4 puta nešto zajedno ali prst sudbine je to odgađao sve do Kučkog koma.
Druga priča ovog uspona je ta što Tomo kaže: Svatko ima svoj Everest, tako se evo dogodilo da je Bele popela svoj Everest... za nju do sad tehnički najzahtjevniji uspon i ono kad si beskrajno sretan i zadovoljan i sam kažeš: Ovo je moj Vrh...nema dalje...;
Sve se to zbilo u ova dva dana sretno ispunjenog vikenda kod našeg Mikše na Komovima i odlično raspoložene cijele ekipe iz Beograda kojoj smo se pridružili i mi.
Rano jutro, 3 i 20 po dogovoru svi smo spremni i kolona od 9 tikica kreće prema visoravni Štavna. Odatle se zimska staza spušta prema dolje kroz šumu u pravcu Ljevorečkog Koma, te gubi na visini oko 150 mnv. Razlog je jasan čim se dođe u podnožje sipara. Iako je još noć, vidljive su dvije lavine koje su poderale cijelu padinu. Prelazimo manju lavinu koja je pala prije par dana jer je već otvrdla, i dižemo se oštro uzbrdo birajući malu kičmu uzvišenja kojeg lavina nije ni dotakla. Iako je sve mirno, misli vuku pogled na Vasojevački Kom s kojeg je sve ovo i palo, sreća još je mrak pa se i ne vidi ništa gore tako da se nitko i ne boji. U gornjem dijelu sipara prelazimo i preko one velike lavine, ali tu je mnogo uža jer joj je to početak.
U svitanje zore već smo ispod Međukomlja, zubato sunce pušta svoje zrake po okolnim vrhovima ali nas još ne dira, dok se istovremeno diže i vjetar koji nas brije bez milosti. Svi preispitujemo izdržljivost svojih rukavica i svima se čini da su slabe jer prsti trnu i dodatno ih bodrimo da se oporave. Konačno nas sunce grli u svoj zaghrljaj, svi smo odmah živnuli. Uspinjući se prema prijevoju Carine, skrećemo desno od ljetne staze prema dugoj i širokoj padini. Nije jako strmo do polovice, a onda jedan dio i jest, ali snijeg je još dobar pa stopinke od nekoliko centimetara dubine dobro drže.
Stižemo pod stijenu Kučkog Koma oko 9 sati, navlačimo svu opremu na sebe, i nas četvorica sa četiri užeta krećemo prema vrhu. Sokol s prvim užetom kreće u penjanje prema uskom usjeku koji bi trebao biti naš smjer. Od te pozicije počinje pravi uspon, onaj koji ti digne otkucaje, ubrza cirkulaciju i prsti više ne trnu nego ti je vruće. Krećemo jedan za drugim istim smjerom. Usjek kojim penjemo birali smo sami, na Mikšinu preporuku, jer su taj smjer penjali prije tjedan dana neki momci iz Trebinja. Ali od tada se puno snijega istopilo, tako da svako malo poleti neki kamen koji je isplivao iz snijega, a toliko je strmo i usko da nemaš gdje pobjeći, nego poturiš kacigu i ruksak i čekaš da prođe.
Izlazimo na greben s mislima da je sve što je loše prošlo, ali tek tada počinje prava opasnost. Snijeg je toliko omekšao da sidrišta i međuosiguranja gelendera koje smo napravili stoje klimavo, tako da dok se jedan kreće po gelenderu ukopčan u uže, drugi stoji na zabijenim sniježnim klinovima da koliko toliko nešto drže. Greben je jako izložen, nagibi su sedamdesetak stupnjeva, kako na jednu tako i na drugu stranu, a dva metra jednog dijela grebena su toliko uski i klimavi da ih je teže prijeći nego Mali Glockner. Ali planine se ne treba bojati, planinu treba poštovati, i ako je se ne bojiš ona te prigrli, i onda ste jedno, grli te i čuva, miluje te i pazi na tebe.
Oko 10:30 svi sretno izlazimo na vrh, nas devet hrabrih ljudi, zaljubljenika u planine i ljubitelja adrenalina koji te vodi i gura da ideš dalje...
Nakon ispucanog zadovoljstva, odmora i slikavanja, opreznije nego kod uspona spuštamo se istim smjerom nazad. Tek kad smo svi sišli pod stijenu Kučkog Koma, skinuli opremu sa sebe, tek sam tada rekao: „Popeli smo!!!“.
A šta još reći o usponu,
- da je Kučki - kučki je,
- da je zajeban - zajeban je,
- al da smo sretni - SRETNI SMO.....
12.03.2026, 11:15
Alija Omerović
