Lipanj je odličan za spajanje vikenda s radnim danima i prilika za odmoriti dušu, a ponekad umoriti tijelo. U Sloveniju se ne isplati ići ako nemaš barem tri dana da gaziš po njenim ljepotama, a dva dana računaj da odu na putovanje. Kad promislim o planinama koje su kao iz neke priče, ja promislim na slovenske vrhove, kamene, stasite, moćne, divove okružene zelenim livadama i tirkiznim rijekama i potocima.
Dok većina koristi lipanj da iz unutrašnjosti potegne put mora i utoča se, nas petero u jednom vozilu normalne veličine zaputismo se u dolinu Trente. Brčić je mršav pa smo ga smjestili u sredinu, između mene i Luce, Stipica i njegova Jela su kao roditelji troje ostarjelih tinejđera vozili i bili sprijeda i nakon obilne kupnje spize (ništa ne smije da nam nedostaje) došli smo u smještaj i radili plan. To je nekako bio Lucin i Stipičin dio. Iz našeg apartmana gledamo Triglavu u dupe, na desetak metara od nas protječe Soča čiji je izvor tek 15 okuka iznad naših glava, gledam zvijezde iznad sebe i mislim se koja lipota. Plan je da se jedan dan dobro umorimo, jedan dan da budemo turisti i jedan dan Mala Mojstrovka to je onako li-la. Za onaj dan kad ćemo se izmoriti izabraše Luca i Stipica Montaž.
Mala Mojstrovka se penje s Vrščića koji je u ovom periodu od sredine lipnja pa sigurno do listopada pun ljudi. Biciklisti, planinari, penjači, šetači, turisti, svi su u ovim brzošušećim majicama spremni da se umore i onda da si u koči poklone pivo ili obrok. Prvi dio staze do Mojstrovke je bio osunčan i samim tim meni najteži, ali ferata je na svu sreću sa sjeverne strane i čitavim putem do vrha nije nas grijalo vruće lipanjsko sunce. Na samom ulazu u feratu Hanzova pot dočekalo nas je veliko snježište i sajla je bila prekrivena snijegom. Nije mi bilo svejedno, jer sam mislila da mogu tresnuti dobro, a iza nas je bila skupina Slovaka i malo bi se posramila, no eto iako mi forma nije neka, izgleda da tijelo sve pamti. Ne pamtim vrijeme, ali mislim da smo se nekih dva sata penjali, uz stajanja da se divimo obližnjim vrhovima. Ferata je točno po mjeri, dovoljno zanimljiva, bez nekih zahtjevnijih detalja za prelaziti, a povremeno izložena no zapravo se čitavo vrijeme osjećaš sigurno. Za mene je to pravi gušt. Na vrhu smo jeli, guštali, strele nisu bile ni na vidiku i mogli smo si dozvoliti to lješkarenje. Spust smo odradili brzinski, jer nas čeka piva u koči. A kod kuće nas čeka Soča da utočamo noge i izbrišemo svaki umor u njenim mrzlim brzacima.
Turistički dan smo proveli obilazeći rijeke, slapove i tražeći birtije koje nam je preporučila Antonija Copić (kolači izvrsni, kava bezveze). Slovenija stvarno izgleda kao pravi smaragd, sva zelena, tirkiznih rijeka, s vrhovima koji izazivaju strahopoštovanje. Ako i nisi planinar, ali voliš i uživaš biti u prirodu, dovoljno je pratiti rijeku Soču i njene pritoke, prošetati stazama i uživati. Mi smo tako obišli slap Kozjak, pa Tolminska korita i za kraj smo otišli na kupanju na jednu topliju rijeku tik uz granicu s Italijom. Soča je samo za one koji prakticiraju wim hof metodu ako se mene pita. Rijeka Nadiža ipak nudi mogućnost da sjediš na slapićima, da se malo brčkaš i da zaplivaš. Soča skida umor s teških nogu i vraća vitalnost, ali plivanje u njoj ostavljam hrabrijima. Za kraj ovog turističkog dana imali smo i dragu posjetu, u istom trenutku na istom mjestu, oko Vrščića našli su se i naši Aida i Teo, pa smo se uspjeli i podružiti. Kratko (budući da je nas čekalo buđenje u ranu zoru), ali slatko. Volim susresti svoje ljude negdje gdje nismo kući.. eto za te je stvari Facebook baš dobar.
Naš izlet na Montaž je bio ovogodišnji „ajmo nešto konkretno“. Montaž (kažu Hribi) je jedna od najmoćnijih i sa svojih 2753 metara druga najviša planina u Julijskim Alpama. Pravo slovensko ime ove planine je Špik nad Policami. Uranili smo jer u Sloveniji uvijek moraš biti oprezan od strela. Meni to još nije sjelo u potpunosti, ali još onomad na Triglavu kad vidiš koliko ih je izginilo od gromova, ima smisla. Preživjela sam rano buđenje, a čak i s lakoćom hodala onim livadnim putem do podnožja stijene. Pratilo nas je dobro vrijeme, uspon isprva, tim livadama, nije jako strm. Prolaziš nekih sat i pol, gledaš oko sebe planinsko cvijeće, zelenu travu, kuće, Kanin i onda, zajedno s dolaskom pod stijenu, stigli su i oblaci. Vrijeme od jednom postaje zlokobnije, puše vjetar, vidimo i prva snježišta i fulamo i put. Krenuli smo za nekim Nijemcima za koje smo mislili da znaju gdje idu, da bi se svi skupa vratili na stazu i onda su oni malo pratili nas. Magla nas je obavila i tada sam ih ugledala. Stado cijelo. I skroz malešni i oni u pubertetu što se naguravaju da se dokažu i plahe majke i jedan s ogromnim rogovima, koji je stajao iznad na poziciji da ih sve vidi. Kozorozi! Još me uvijek kao malo dijete oduševe divlje životinje u planini. Čini mi se da im nikad nisam bila bliže. Na tek nekoliko metara od moje face, stoje i bulje u mene onim svojim očima s pravokutnom zjenicom. Ne boje se ljudi. Valjda im njihovo kraljevstvo svaki vikend ometaju planinari na koje su se već navikli, kao ljudi koji žive pored vlaka pa više ne čuju njegovu buku. Kako smo se više penjali prema stijeni, tako mi se čini da ih je bilo sve više. Srećom za njih jer nisam osjetila ni strah, ni umor do Pipanovih skala. Skale u planini su meni vrh. Nemam problem s visinom, vežem se i 60 metara prođe puno lakše nego da hodam po livadi. Ove su nedavno obnovljene i zaista ulijevaju povjerenje. Malo je nezgodno ako susretneš neku grupu (iako na polovici skala ima polica gdje se može pričekati i mimoići) jer onda treba čekati i čekati i čekati. No mi smo imali sreće iako je bilo nekih manjih grupica koje su se vraćale. Do vrha, osim skala, vodi i ferata, koja je dovoljno zahtjevna da ti bude uzbudljivo, a kako je podijeljena na nekih 15 etapa, mislim da je 8 najzahtjevniji dio, posebno kada se spuštaš. Penjanje po stijeni Montaža mi je baš bilo dobro iskustvo, poznata sam po tome da živnem kad se treba verati, a da jedva idem dok se hoda, no ne znam baš da li bi bila toliko opuštena da je vidljivost bila bolja. Ovako hodaš, vereš se, opušten si jer nemaš pojma što je ispod tebe. A svaki vrh se čini kao vrh dok se ne popneš na njega, pa skužiš da ima još. No za dolazak na vrh bili smo nagrađeni suncem. Povratak je bio mrvu teži, bar to spuštanje po ferati, ali smo barem znali da snježišta možemo zaobići. Najbolji dio povratka je bilo trčanje niz sipar, veselje kojim ne samo da smo uštedjeli 40 minuta puta, već i zabava. Prvo pravo jelo tek na livadi podno sipara, a onda nezaobilazna piva u koči kao nagrada za trud i uspjeh.
Vratila sam se.
24.07.2025, 08:47
Nina Živković
