U potrazi za zdravim životom i druženjem krenula je Mihovilova družina 30-tak najagilnih junaka, put nove visinske avanture.
U potrazi za zdravim životom i druženjem krenula je Mihovilova družina 30-tak najagilnih junaka, put nove visinske avanture.
Okupljeni u caffe baru Belffast, uz vidno zaprepaštenje konobara kojemu je ovaj dan osta zapamćen kao tjedni promet sabijen u pola sata i dva stalna gosta, koja su šokirana količinom pozitivne energije družine uz motivacijske pripreme, ispijajući energetska pića na bazi kofeina.
Naoružani samopouzdanjem, vedrinom, jutarnjom svježinom i raznoraznin satelitski navođenin uređajima prema količini kojih bi se posramia i Evropski svemirski astronomski centar (ESAC), krenuli smo u naš podvig preko Kliškog trga o Megdana, ispraćeni upitnim pogledima usputnih prolaznika i di kojeg turista.
Zemljani, vijugavi, strmi i uski putić vodi kroz umjerenu vegetaciju.
Još uvik friški, svježi i puni elana, ali pomalo se već čuju uzdasi i lagana dobacivanja zbog fumadi pojedinih članova Mihovilove družine. Vodič Filip bez puno obaziranja predvodi veselu družinu do Markezine grede i prve postaje za ovjekovječivanje u raznim letratima uz barjak. Osvježeni i očarani pogledon prima jednom od najlipših gradova svita, prima mišljenju njegovih stanovnika, (iako se ne bi svi složili, ali da ne ulazimo u polemiku) pribacujemo pogled prima udaljenim otocima splitskoga arhipelaga dokle pogled seže - priko Hvara, Visa, sv. Andrije pa sve do slavne Jabuke.
Vrimenski uvjeti su nas stvarno poslužili, ka da se neki uzvišeni prst sudbine smilova nad družinom te podarija obilje sunčevoga sjaja nakon dugog kišnog razdoblja uz minimalni dašak vitra, šta bi se u našemu kraju reklo da puše ka iz just. Počeli smo se svućivati u kratke majce. Meni se misli vrate u one mlade dane ka je moja baba trčala za menon sa šibicom od tanke grane tamarisa vičući "Ubuci se! Lizniti će te bura. Bolje da te mater bije, nego marčansko sunce grije." Na moju sriću uvik sam bija brži, a ovo hodanje po Markezinoj i Bebanovoj gredi od grote do grote, s kamena na kamen, izgleda ka da nas naš dragi vodič trenira organizirajući visinske pripreme za škraping na Pašmanu. Fali samo krik galeba i šum mora, ali tek sad razumin mudrost našega vodiča jer svježi i ritki zrak će nam sigurno dati veću prednost nad ostalim sudionicima tog natjecanja.
U međuvrimenu, u kratkim predasima čekajući slabije karike družine, divimo se udaljenim bilim pokrivačem prikrivenim planinama pokušavajući odgonetnuti nazive istih. Upirući prstima u njihovim smjerovima uzastopno ponavljajući rići to je ta i ta, ne to ni ta i da da je.....
Brzim škraping korakom uz Ilirsku utvrdu pa do bunkera na Bebanovoj gredi di je prvi veći predah, uz laganu okripu, neki su uspili obaviti broj 1, a neki čak i broj 2 pritom imajući na umu ekološku korist broja 2 za ritke i lipe biljke na ovom području. Očarani prekrasnim pogledom i olakšani kako ko za po kila -kil, nastavljamo dalje put sv. Jure.
Stazom do sv. Jure vidimo da su i drugi prije nas obavljali broj 2, ali po veličini imam osjećaj da su ovom stazom prošle horde orkova ili ipak možda neka vrlo velika domaća bića tipa slona ne obraćajući pažnju na potribe biljaka nego više ka namjeru da nam označe stazu.
Podno sv. Jure dolazimo i do staze križnog puta, a i sam opis puta govori o njegovoj težini di s iščekivanjem dolazimo od postaje do postaje brojeći koliko još ima do cilja.
sv. Jure NAPOKON
Stigli smo napokon i do sv. Jure. O pogledu neću više pričati, to će se ionako viditi na pustin letratima na društvenin mrižama uz i bez napućenih usana i šaljivih poza. Ali ono najbitnije je da smo napokon marendali onako kako Bog zapovida (obilato) nakon doboto po ure odmaranja, marendavanja i namištanja poza. Tu smo bacili i jedan zajednički letrat sa zastavicon kluba, neka se vidi da smo i mi bili vode.
Ali dolazi vrime o partence nizbrdo i moramo krenit.
A kad idemo nizbrdo su svi nekako veseli, ozarenih lica (iman osjećaj da nas je uvatilo ono marčansko sunce na koje me je moja baba upozoravala). Falilo nan je samo da zapivmo neku dičju poskočicu spuštajući se niz crvenu gredu, ali srići tu je bio brzo kraj jer je zli čarobnjak posuja stazu sitnin kamenjima. Mislin da ga zovemo Siparom koji se odranja pod postolima vesele družine (on je bio jako zao) i spuštanje je bilo sve teže i teže, ali ni tu nije bija kraj njegovin zlin čarolijama jer se družina spustila u crnu začaranu šumu u kojoj je imala sriće šta je bija dan jer bi vjerovatno neki u večernjin satima imali noćne more od strašnih likova izgorenih mrtvih stabala i nadvijenih crnih grana i šta je imala vodstvo nepokolebljivog i hrabrog vodiča Filipa koji se nije da smesti čak ni uz zapomaganje i uzdahe dila družine koja je sad već počela negodovati i sumnjati u iskustvo hrabroga vodiča te mu pokazivati da je smjer prema Klisu u drugom smjeru i to nizbrdo, a koji je ustrajnon voljon uspija poraziti čarolije začarane šume i izvući družinu na pravi put priko Rupotina kojim smo kasnije kao vesela, razigrana družina, uz nasmijana lica podno klisura kozjačkih greda, došli do našeg cilja na Klisu.
P.S. Tekst nije napisan uz pomoć umjetne inteligencije!
24.02.2026, 14:15
Branimir Skroza
