Kako su mesojedi ostali gladni, a vegetarijanci siti - Čvrsnica 13.10. - 15.10.2023.

Petak, kraj radnog vremena, trk doma pokupit stvari i pravac Šubićevac – 16:30 polazak kaže vođa – Antonia V. Okupljamo se i kreće trpanje stvari gdje stigneš – prtljažnici, kombi, pod noge, na noge, kako god, samo da stane. Točka okupljanja je Prodex u Tomislavgradu, gdje slijedi nabavka za ono što će tek postati jedan vikend za pamćenje. Kupuje se meso, povrće, piće i naravno, smjesa za palačinke (tave su već spremne).

Nastavljamo put prema planinarskoj kući Munika na Blidinju gdje ćemo prenoćiti naredne dvije noći. Vozeći se, ne znaš bi li gledao nadesno ili nalijevo, pogled svakako već oduševljava, iako je mrak. Nakon ponekog krivog skretanja stižemo do Munike i dio ekipe kreće u ekspresno podizanje šatora, a dio koji spava u kući ekspresno kreće u pripremu mesa za roštilj. Izvadivši sve namirnice na stol, konstatiramo da je toliko hrane kupljeno da komotno možemo ostati još koji dan tamo. Žustro pečenje se odvija pod vodstvom Luke B. uz asistente, i sve veći dio ekipe se premješta oko roštilja. Peče se to meso, ali nikako da stigne dalje od roštilja.

Nekolicina okupljena oko stola pokušava odlijepiti želudac od kralježnice, kada stiže protvan sa mesom i povrćem. Oduševljenje na licima, prvi griz – meso nije dobro pečeno. Ništa, vraćaj piletinu nazad na vatru još 2 minute. Nakon 22 minute, piletina se još ne vraća, ali stiže još kapule. Dok je Luka B. majstor roštilja, Hana T. sa plinskog štednjaka izvozi palačinke – doista se mislilo na sve. I dok neki odustaju i odlaze leć, vegetarijanci su siti i sa osmijehom na licu, a gladnima stiže meso, ali za pod zub. Kroz smijeh dolazimo do konstatacije da pored 30 kg mesa imamo gladne mesojede i site vegetarijance. Živjeli mi!

U međuvremenu ostajemo bez struje – živjeli i solari! Sati odmiču, većina lagano odlazi leć, sutra nas čeka sunčan dan i puno hoda. I dok se većina ušuškala u vreće i lagano upada u san, kreće pjesma. Nekolicina koja još nije za počinak odlučila je zapjevat. Prozvali smo ih 4 terora, mislim da dodatna pojašnjenja nisu potrebna. Budim se, vani lagano sviće, izlazim iz šatora i samo čujem jučerašnje spavače kako «milo» bude terore. Oh živote, sladak li si! Lagano se okupljamo, obavijest je u 8:03 polazak.

Priprema se kava u loncu, peku se kajgana, svak po svoju okrjepu. Plan za danas je Velika Vitlenica – Jezero Crljenak – Hajdučka Vrata – Veliki Vilinac. Vodič Antonia, metla Rita. Prva postaja je Restoran Risovac gdje stajemo na kavu i borovaču. Dolazimo do Vitlenice, ostavljamo aute i naš put kreće. Staza počinje kroz šumu gdje nailazimo na «Lalinu bukvu» koja je prozvana tako u znak sjećanja na jednu alpinistkinju pod imenom Lala od strane prijatelja planinara.

Izlazimo iz šume i dolazimo do točke s koje se pruža prvi predivan pogled, gdje radimo prvu pauzu. Nastavljamo dalje i kako god okreneš pogled, pružaju se nezaboravni vidici. Srećemo puno hodača taj dan, bit će da je do posljednjeg sunčanog i toplog vikenda do daljnjeg. Dolazimo do jezera Crljenak smještenog na 2000 mnv, koje je zaista famozno. Slijedi još jedna pauza, primarno za upijanje tog pogleda. Počinju priče hrabrih o kupanju, ali ne dogodiše se pred našim očima, tako da nećemo previše o tome.

Nekoliko desetaka minuta kasnije stižemo do Hajdučkih vrata. To je nešto što je zaista nemoguće opisati riječima. Samo smo posjedali i divili se snazi prirode. Naravno, svatko želi fotografiju sa ovom pozadinom. Antonia V. prelazi u ulogu fotografa uz asistenciju Goge. Redamo se jedan za drugim, i nakon posljednjeg, vrijeme je za marendu i odmor. Shvaćamo da je već poprilično sati, neki su umorni, neki nisu ponijeli svu potrebnu opremu i zaključujemo kako je najbolje da odustanemo od uspona na Veliki Vilinac. S obzirom na promjenu plana, odlučujemo skrenuti do pl. doma Vilinac i nakon toga put nazad.

Krećemo se prema nazad i svako malo čujemo povike. Nismo sigurni viče li netko «helop» ili samo viče. Nakon nekog vremena i pomnog praćenja uzvika, ispostavi se da se samo vikalo. Pakiramo se u aute, vrijeme je za povratak. Stajemo u već spomenuti Restoran Risovac na svježu podravkinu goveđu juhu i zaista domaće uštipke, ne treba nam više jer imamo još 15 kg mesa za ispeći. Stigosmo i već se vatra pali, meso u niskom startu, vrijeme je za gozbu, a cilj da smo svi siti večeras.

Slijedi druženje i već oko 21 sat nestajemo jedan po jedan, san zove. Većina se ušuškala i odlučila za san, 4 terora su ostali predani svojoj zadaći, ali ovoga puta su im se pridružili i back vokali. Dogovoreno je od strane svih da u ponoć nastupa tišina, i tako i bješe. Polijegasmo svi, sutra nas čeka novi dan. Plan je staza Barzonja – Jelinak, buđenje oko 6 sati, izlazak iz kuće i polazak na uspon oko 8 sati.

Budimo se oko 6 sati, no već su vidljivi oblaci, prognoza nije obećavajuća. Sve se više oblaka skuplja, i tako odustajemo. Bit će prilika. Polako napuštamo pl. kuću Munika i odlučujemo stati u Hajdučke Vrleti na kratku okrjepu pa ćemo odlučiti što i gdje ćemo. Strategija je razvijena i prvo odredište je Kedžara, mjesto gdje se nalazi grob Dive Grabovčeve. Nakon toga popeli smo se do križa na Borovoj glavi, zadnjoj padini planine Vrana, s koje se pruža pogled na Čvrsnicu i  Blidinje jezero.

Slijedi obilazak Blidinjskog jezera autima, još malo uživanja u prirodi ovoga kraja i lagani pokret prema Šibeniku. Na povratku odlučujemo stati i u Imotskom, na Modrom jezeru. Kako na jezeru Crljenak na Čvrsnici, tako se i ovdje nastavljaju priče hrabrih, no ovoga puta se i dogodiše pred našim očima - neki otplivaše, neki preplivaše. Kiša nas je potjerala, a možda zaista i jest bilo vrijeme za povratak.

Iako se inicijalni plan nije uspio realizirati, izvukli smo najbolje moguće iz tog dana. Sve u svemu, zaključak jest da su ova dva dana, iako nije sve išlo po planu, zaista bila jedno predivno iskustvo i predivno druženje. Naravno, najveće hvala našoj vodičkinji Antoniji na ideji, inicijaciji, realizaciji i svemu ostalom.

  19.10.2023, 09:45

  Tekst: Hana Jusić