Kako sam preživio napad ovna!

U četvrtak na sastanku pada dogovor da bi mogli otići u nedilju do Kijevskog Bata. U nedjelju u 7 sati krećemo sa Šubićevca te stajemo u Vrliku na kavu te tada od organizatorice Mateje saznajem da ću ja voditi navedeni izlet. U 8 i 50 krećemo s početne točke, a prihvaća se moj prijedlog da idemo stazom koju sam prošao kad je Viljac vodila svoju školu 2023. godine. Putem uživamo u pogledu na crkvu u Kijevu i predivnu Dinaru pod snijegom.

Već nakon 20 minuta radimo pauzu za skidanje, a putem zastajemo i kod table Ljubin grm te za otprilike 47 minuta stižemo do Lovačke kuće gdje sjedamo i radimo pauzu od 10 minuta za pokoji orašasti proizvod i jadro napolitanku. Upoznajem ekipu da nas čeka strmi uspon te se lagano upućujemo, a stajemo kod prvog izvora napiti se izvorske vode te uz priču hodamo nekim putem za kojeg nakon dvi-tri minute shvaćamo da nije put jer nema marke te se brzinski vraćamo na stazu. Putem nailazimo na dosta mahovine uz stazu te drugi izvor vodice te prolazimo podno stijene.

Drugu pauzu radimo nakon dva sata hodanja gdje nekoliko minuta odmaramo prije najzahtjevnijeg dijela staze gdje uz pomoć postavljene sajle prolazimo preko skliskih stijena pokraj kojih je velika provalija. Nakon toga nam slijedi još malo upotrebe ruku prilikom penjanja, a dolaskom do drugih sajla stiže i naš klupski kolega Jason. Putem su nam doletjeli niski oblaci te u jednom periodu nismo imali pogled na Kijevo i Dinaru. Prva sajla na drugom dijelu pomaže po skliskom terenu te se lagano uspinjemo put vrha, a na vrhu čuvar vrha ovan. Pred samim vrhom nalazi se i ploča u spomen svih križnih puteva Kijevljana. Baš dok hvalim ovna kako nam je posta novi vodič i kako nas lipo vodi prema vrhu on se okreće te u tom trenutku kreće na mene i jedino na pameti mi je da zaštitim svoju muškost pa sam podigao koljeno. U toj sekundi moje okice su se zaklopile, osjećam udarac u koljeno te završavam na podu, ali se brzinski budim, vidim da sam živ i da me neće odmah napasti dok sam na podu (vjerojatno je osjetija moje kolino ili je bio pošten pa nije htio udarati dok sam na podu) te mi dopušta da se brzinski ustanem. I dok nam se čini da će otići sa vrha stavljamo torbe kraj vrha te se Irina i Zoki slikavaju za Hrvatsku planinarsku obilaznicu, ali ovan nam se polako vraća. Prvo njuši moju torbu te je udara, a zatim dva puta nasrće i na Irininu torbu. Kako se ekipa lagano povlači prema prvom križu tako i ovan ide za njima, a ja iskorištavam navedeno da pokupim svoj mobitel i torbe. Ekipa ga je nadmudrila te se lagano vratila jer je ipak plan vratiti se kružno. Ostavljamo mu na vrhu kruh da ne bi krenuo za nama. Naknadno saznajem da je već neko vrijeme na vrhu i da isto jednome planinaru nije dao mira na vrhu, tj. da se zaletija i prema njemu. Lagano se spuštamo te odlučujemo nešto pojesti i uživati u pogledu na Peručko jezero. Ekipu koja dolazi prema nama smo upozorili na ovna te ista ekipa ne dolazi do samog vrha jer je ovan krenija prema njima te su se povukli.

Oko vrha u jednom trenu dolazi i veliko jato ptica, a lagano u glavi pjevušimo i pjesmicu od Valentina:
Samo sklopi okice
i zovi mi ime, zovi mi ime
jedan će luđak letjeti
kroz planine, kroz planine
kroz planine do tebe.
Lagano se križnim putem spuštamo, a u samome podnožju prije šume prolazimo i blizu krava, ali srećom na pristojnoj udaljenosti. Kroz blatnjavu šumu dolazimo i do prve ograde koju pojedinci koji se boje visine svladavaju bez većih problema te nalazimo i treći izvor vode. I dok kišica lagano pada spuštajući se niz planinu nalazimo bile cvitke tamo iznad Kijeva kako pjeva Jura Stublić te jedan potočić i mini jezerce koje se isprepleće sa stazom te izlet završavamo s još jednim preskakanjem ograde lovišta nakon malo više od 5 sati boravka u prirodi.

Odlazimo do Drniša u pizzeriju M koja ima sjajne pizze, a pizzu kuće na kojoj ima pršuta donese u obliku pršuta. Sretni i zadovoljni stižemo kući nakon predivnog i zanimljivog izleta.

  10.02.2026, 07:44

  Jakov Roško