Kako je Tiho ostao sam bivakirati na Biokovu

Nedjelja, 26.11. Alarm zvoni za buđenje u 4:45. Ritina poruka stiže i piše: "Prije sam u ovu uru dolazila iz izlaska, a sad idem u izlazak." I mislim se, dobro, šta sa mnom ne valja kad sam ja voljna i spremna dići se u taj sat i spremat se da izađem po najvećoj hladnoći.

Lijevam vrući čaj u termosicu, zadnji pogled u ruksak i izlazim u noć. Tiho me već čeka, radostan i spreman. Po nalogu pomoćnog vodiča Rite sastanak u Dubravi u 5:29. Gledam ekipu, nas 5 žena, Tiho i uvaženi gospodin Vodič. Mislim se, mi smo totalno prolupali, al avantura zove i put Makarske treba poći. Tiho najspremniji na avanturu, povede skupinu.

U Zagvozdu kava, u kafiću uz vatricu, s pogledom na Sv.Juru i još jednom se svi pitamo jel mi stvarno sad želimo ići put gori i smrzavat se?! Al ljubav je to, ko nije doživija, ne može ni znati. Na cesti za Vošac blaga poledica, Tina me nježno upozorava na konje da malo zastanemo i pogledamo oko sebe, a najviše uživa Tiho u prirodi. Parkiramo, izlazimo na Vošac i momentalno nas sadere bura i hladnoća i navlačimo sve slojeve na sebe i kreće uspon na Sv.Juru. Put je nježan, gore-dole, dosta lakši od mog prvog uspona na Vošac i dana kad sam shvatila zašto kažu da je metar na Biokovu isto kao 100 metara na nekoj drugoj planini.

Ali hladnoća i bura nemaju milosti i izlaskom na prvi veći uspon nas bura fino šiba i tad prvi put pomislim da možda ovo nije za mene. Al znate kad je ekipa dobra, uvaženi gospodin Vodič i pomoćni vodič Rita, jednostavno ti nekako bude lakše i trudiš se da ne posustaješ previše. Zavolim Ritu još više kad nas obavijesti da je ona javila Tonćiu da stižemo i on nam otključava sklonište podno Jure. Kratka pauza za brzinski zalogaj i psihofizička priprema za zadnji uspon do samog vrha Sv.Jure, inače drugi najviši vrh u Hrvatskoj i sad službeno moj najviši vrh. Penjemo se na sve 4, uz pomoć sajle, a Tina oduševljeno uzvikne kad vidi dvije divokoze koje nas čekaju na vrhu. Kakve životinje, ja se penjem po tim kamenjima jedva na sve 4, a one lagano skakuću. I onda taj famozni Jure. To je onaj moment kad zaboraviš na svu muku dotad jer te planina nagradi najljepšim pogledom, nijansama plave za koje ni ne znaš da postoje. Bistrina bure donijela je veličanstveni pogled na naše otoke, a s druge strane na Prenj, Čvrsnicu, planine koje tek moram doživjeti. Naučim i šta su to Ritini kolačići i pomislim si "Ajde, nije Biokovo bas tako loše!"

Brzinski spust nazad do skloništa, a divni Tonći nam je naložija vatru i pripremija rakiju, taman za uz obid. Tiho nas zove natrag, umorne noge već se pomalo spotiču niz Biokovski krš i stižemo taman pred zalazak. Curke se odlučuju na još jedan brzi uspon do doma na Vošcu, no Vodič, Tiho i ja odlučujemo pričekati i bar se malo zgrijati.
Potrpali smo se svi u automobile i bili spremni krenuti, kad Tiho, totalno zaljubljen u Biokovo, odlučuje otkazati poslušnost i odluči bivakirati podno Vošca.
 

Naime, Tiho je automobil  kojemu se od hladnoće poledila ručna i nije bilo šanse da se na siguran način spustimo nazad. Noć je već padala, temperature su se ozbiljno spustile i odlučim ostaviti Tihu na Biokovu, a ostatak ekipe se sretno spušta na pizzu u Makarsku. Najbolji dio ove avanture je kad se naša mala skupina pretvorila u krizni stožer i smišljala načine kako meni pomoći da se Tiho sigurno vrati natrag put Šibenika. Tiho je bivakirao, a u ponedjeljak je vučna služba došla po njega i naravno kad se spustio na normalne temperature, sve je bilo u redu i sretno je došao natrag kući. 
 

Još jedna divna avantura je završena, duša je opet ispunjena, a nove lekcije su naučene:
- na minusima ne diži ručnu, nego ubaci u prvu i stavi kamen iza kotača
- imaj spremnu policu osiguranja isprintanu, a ne na mobitelu kad nema signala 
 

I ona najbitnija:
- Planinari su istinski prijatelji u nevolji i hvala svima na smirenosti i uspješnom rješavanju problema! 

  01.12.2023, 13:34

  Martina Ristić Stipandžija